Pjenušavo. Zagrljaj svježine. Simbol uspjeha. Dah promjena. Pratitelj najljepših trenutaka. Ona donosi radost i uzbuđenje. Za sve, nešto. Za nekoga sve. Ovaj osebujan splet slogana susreo sam protekloga mjeseca u Gornjoj Radgoni, gdje sam se zatekao na Danu pjenušca, subotnjem brunchu u prostorijama Radgonskih gorica, tvrtke u kojoj je nastala odavna nam poznata Zlata radgonska penina, jedan od najuspješnijih pjenušaca bivše države, rađen klasičnom francuskom metodom.

Niti jedno gurmansko putovanje u Furlaniju ne može bez posjeta Colliju. Radi se o području na krajnjem istočnom rubu te regije, u pokrajini Gorizia, na granici sa Slovenijom, mjestu koje mnogi stručnjaci drže jednim od najboljih vinogradarskih i vinarskih područja svijeta. Kao carstvo vrhunskih vina, Collio...

Prošle godine, negdje u isto vrijeme, pisao sam na ovome mjestu o različitom odnosu vodećih chefova svijeta prema listi 100 Chefs (au mondechez qui il faut avoir été) ili službeno na engleskome 100 Best Chefs in the World, i to usprkos činjenici da da se na njoj rangiraju chefovi, a ne restorani, a k tome još i prema glasovima njihovih najprestižnijih kolega.

Lutajući gastronomskim prostranstvima Furlanije, jednog sam jutra svratio do trgovine Friultrota, nedaleko San Danielea, uz koju se nalazi i sjedište istoimene tvrtke koju je 1970. osnovao Giuseppe Pighin, strastveni ribič koji se, zahvaljujući obilju svježih lokalnih voda, posvetio uzgoju vrhunske organske kalifornijske pastrve.

​Kad je Sarah Bernhardt izjavljivala ljubav onome tko joj je značio sve, njegove je riječi usporedila s hranom, a dah s vinom. Jako dobre usporedbe rekli bi romantičari među gurmanima. No, i bez imalo sentimentalnosti...

Kada sam se predvečer našao u okolici San Danielea, carstva slavnih furlanskih pršuta, obligatni talijanski aperitivo obavio sam u sjajnom lokalu Integraldo, koji uz vrlo prometnu glavnu lokalnu cestu nudi - zdravu prehranu. Tamo me chef i vlasnik restorana Aldo Andreutti, koji je radio u mnogim poznatim restoranima...

Na stranu sve kritike filozofije nulti kilometar (shvaća se predoslovno i često rabi u marketinške svrhe, zbog čega nam i nije omiljena), Fina Puigdevall svoje kuhanje temelji na najsvježijim lokalnim namirnicama, pa ju se može držati i predstavnicom kurentne filozofije farm to table (to nam se, iz nekog razloga, svima znatno više sviđa, zar ne).

U posljednjih 18 godina već sam više puta opisivao kako je u hladno sunčano jutro 2. studenog 1999. tartufar Giancarlo Zigante sa svojom kujicom Dijanom, na redovitom obilasku terena u Motovunskoj šumi, nedaleko istarskog mjestašca Livade naišao na poveći tartuf. Kako mi je još prije 15-ak godina ispričao sam Giancarlo...

Kada sam prošle godine u restoranu Agli Amici kod Udina, s dvije Michelinove zvjezdice najbolje ocijenjenome u Furlaniji (pisao sam već o njemu na ovome mjestu), uz jedno jelo od crvenoga mesa kušao Bressanov Schioppetino 2011, nevjerojatno zanimljivo vino od lokalne sorte, znao sam da pri idućem dolasku u taj kraj moram posjetiti vinariju Bressan. I nisam pogriješio, jer je iza začudnog vina, dakako, stajao čovjek iznimne filozofije – Fulvio Bressan.

Još je Van Gogh zaključio da velike stvari nastaju kad se susretne više malih. Ali, kad se susretne nekoliko velikih, onda nastaju nezaboravni trenuci. A upravo to sam doživio prošle subote kad su se u Hotelu i restoranu Draga di Lovrana sastali ugodan ambijent, kuhinja Denija Srdoča i vina Vlade Krauthakera.