Naravno da će ovakav naslov prvo izazvati pažnju hipersenzibiliziranih zoon politikona. No, nije mi namjera ovdje raspravljati o političkom odnosu regije i centra. Zato bolje pogledajmo zajedno kako to stoji u eno-gastronomiji…

Na Opatijsku rivijeru dolazim više puta godišnje već pola stoljeća, od dječačkih dana, i mogu reći da dobro poznajem sve atrakcije i tajne njezina poteza između Voloskog i Lovrana. Budući sam čuvenim Lungomarem prešao barem par tisuća kilometara, pored Ville Ariston, hotela s restoranom i terasom na jednom od najljepših položaja na Rivijeri, prošao sam stotinama puta. K tome, u njezinu sam restoranu jeo mnogo puta, najprije s roditeljima, onda za studentskih dana, a poslije sve rjeđe i rjeđe. Posljednji put tu sam, prije desetak godina, bio gost na jednome vjenčanju, a onda ništa…

Siječanj je, složit ćete se, obično razdoblje koje obuzda i najenergičnije među nama. Praznici su iza nas, a život se vraća u normalu. No, za mene protekli siječanj nije bio dug zbog kratkih i sivih dana, već zbog toga što sam jedva dočekao posljednji vikend tog blues mjeseca. Naime, nakon prošlogodišnjeg iskustva, radovao sam se 43. izdanju dodjele ugledne literarne nagrade Nonino u talijanskome mjestašcu Ronchi di Percoto nedaleko Udina. Poziv je stigao i ove godine od obitelji Nonino, odnosno bračnog para Benita i Giannole Nonino te njihove tri kćeri, Antonelle, Cristine i Elisabette, koji zajednički vode tu obiteljsku tvrtku što se svojim profinjenim grappama proslavila u čitavu svijetu.

Okupili smo se tu u malome broju, da bismo razgovarali o vinu, pa i toj jednoj novoj boci, koja je malo drukčija i koja je, možda, povod za ovaj susret, ali ne isključivi. Zato je ovo i zamišljeno kao ručak u blagovaonici jedne obitelji. A u ovom slučaju nismo bilo gdje, pozdravio je desetak eno-gastronomskih novinara i publicista Gianfranco Kozlović u restoranu Dubravkin put.

Bilo je kasno Štefanjsko prijepodne i suprug me vozio na najbolji cappuccino u gradu. Blještave, opuštene ulice i lijena blagdanska atmosfera pozivali su na sanjarenje, dok su riječi sa radija strpljivo plele udaljenu kulisu. Trgnuo me njegov podrugljiv upit: Jesi čula? I veliki chefovi umiru prirodnom smrću. Komentar na dramatičnu objavu o odlasku Gaultiera Marchesia, ikone talijanske kuhinje i prvog Talijana koji se okitio trima, famoznim zvjezdicama, ali i aluzija na moju hipnotiziranost samoubojstvom karizmatičnog francuskog chefa Bernarda Loiseaua.

12° Odbor za zaštitu nematerijalnih dobara UNESCO-a, koji se sastao početkom prosinca u Jeju, Južna Koreja, proglasio je tradicionalno umijeće napolitanskih pizzaiuola (L’Arte tradizionale dei pizzaiuoli napoletani) kulturnim dobrom. Kandidaturu, koju je 2009. godine lansiralo talijansko Ministarstvo politike poljoprivrede, prehrane i šumarstva u suradnji s Udrugom napolitanskih pizzaiuola...

Naravno da bi furlanske gurmanske priče mogle ići u nedogled, ali zaustavit ću se na ovoj, koja se bavi jednim od najvećih ponosa pokrajine – prosciuttom. Zbog nje sam se još jednom morao vratiti u Cormòns, što mi dakako nije teško palo. Naime, jedna od glavnih gastronomskih atrakcija tog gurmanskog središta Furlanije zove se D'Osvaldo Prosciutti.

Pjenušavo. Zagrljaj svježine. Simbol uspjeha. Dah promjena. Pratitelj najljepših trenutaka. Ona donosi radost i uzbuđenje. Za sve, nešto. Za nekoga sve. Ovaj osebujan splet slogana susreo sam protekloga mjeseca u Gornjoj Radgoni, gdje sam se zatekao na Danu pjenušca, subotnjem brunchu u prostorijama Radgonskih gorica, tvrtke u kojoj je nastala odavna nam poznata Zlata radgonska penina, jedan od najuspješnijih pjenušaca bivše države, rađen klasičnom francuskom metodom.

Niti jedno gurmansko putovanje u Furlaniju ne može bez posjeta Colliju. Radi se o području na krajnjem istočnom rubu te regije, u pokrajini Gorizia, na granici sa Slovenijom, mjestu koje mnogi stručnjaci drže jednim od najboljih vinogradarskih i vinarskih područja svijeta. Kao carstvo vrhunskih vina, Collio...

Prošle godine, negdje u isto vrijeme, pisao sam na ovome mjestu o različitom odnosu vodećih chefova svijeta prema listi 100 Chefs (au mondechez qui il faut avoir été) ili službeno na engleskome 100 Best Chefs in the World, i to usprkos činjenici da da se na njoj rangiraju chefovi, a ne restorani, a k tome još i prema glasovima njihovih najprestižnijih kolega.