„Putovati Španjolskom i konačno stići do Barcelone je kao piti hvaljeno crveno vino i završiti s bocom šampanjca”, zaključio je jednom prigodom američki pisac James A. Michener. I bez obzira na taj citat, kao i na druge koji taj grad poistovjećuju s Gaudijem (engleska pjesnikinja Kamand Kojouri), uspoređuju s utočištem za stance (Cervantes) i s komičnom operom (Hamingway) ili pak dramatično vape: „Da nije Barcelone, zašto bi ujutro uopće čovjek ustao iz kreveta“ (nogometaš Ray Hudson), uvijek je lijepo vratiti se u Barcelonu, vjerojatno svatko iz svojih razloga.

Prvi put nakon što je priredba The World's 50 Best Restaurant Awards iz londona preselila u različite gradove svijeta, tada u New York, ove se godine vratila u SAD, i to u Las Vegas. Da je taj grad poseban po svemu dokazao je i time što sponzor priredbe po prvi put nije bila njegova turistička zajednica, pa čak niti kongresna zajednica, već – jedan hotel. Naravno da već pogađate da je riječ o Wynnu, trenutačno najluksuznijemu hotelu u Vegasu i čudu Stevea Wynna, američkoga milijardera, trgovca nekretninama i kolekcionara umjetnina, ponajprije poznatome po svom angažmanu u luksuznim kasinima i hotelijerstvu, prije nego što je bio prisiljen odstupiti.

Koncem svibnja uputio sam se na gastro kongres Gastromasa, no ovoga puta ne u Istanbul, gdje se ta priredba svake godine održava u studenome, već – u London. Time je Gastromasa, ugledajući se na kongres Madrid Fusión, koji je već gostovao u Latinskoj Americi, potvrdila svoj status jednog od tri najvažnija gastro kongresa na svijetu (po nekim statističkim pokazateljima, poput koncentracije velikih imena, i najjači).

​Sedam godina nakon što sam s kolegom Damirom Fabijanićem, za trajanja gastro kongresa San Sebastián Gastronomika, imao prilike razgovarati s Yoshihirom Narisawom, jednim od najvećih kulinarskih imena Japana i svijeta, na istom mi se mjestu ukazala nova prilika za razgovor.

U jesen 2011, kolega Damir Fabijanić i ja intervjuirali smo Alexa Atalu, chefa i vlasnika restorana D.O.M. u Sao Paolu, koji je tada zauzimao 7. mjesto na listi The50 Best World's Restaurants (već za manje od godinu dana popeo se na 4. mjesto). Atala, Brazilac škotskog podrijetla, u prethodnih je par godina postao poznat po svojim verzijama tradicionalnih brazilskih jela u koja je unio francuske i talijanske utjecaje, ali i po onome što ga je pretvorilo u predvodnika čitava niza chefova i restorana Latinske Amerike, pokreta koji je kulminirao 2023, kada je restoran Central chefa Virgilia Martíneza iz peruanske Lime, na istoj listi, proglašen Najboljim restoranom svijeta. Radilo se dakako o kuhinjama koje su slavile kornukopiju svijetu i, čak, matičnim zemljama potpuno nepoznatih namirnica. U slučaju Alexa Atale to je obilje stizalo iz začudnog područja Amazone i njegove prebogate „smočnice“. Zbog svega, magazin Time je Alexa Atalu 2013. proglasio jednim od 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu.

„Bilo da ste u Šangaju, Tokiju, Parizu, Ženevi, Dubaiju ili Miamiju, svaki restoran L'Atelier Robuchon diljem svijeta ima isti cilj: ovjekovječiti kulinarsku ostavštinu pokojnog Joëla Robuchona. Taj moderni restoran na prvom katu Robuchon Madrida (prostor s više aspekata u kojem koncept „bara“ zauzima središnje mjesto i koji uključuje druge formate kao što su L'Ambassade i Le Speakeasy), slijedi iste estetske linije kao i njegova „braća”...

Kao čovjek duboko vezan uz kraj iz kojeg potječe, Andreas Caminada, chef restorana Schloss Schauenstein, ovjenčana s maksimalne tri Michelinove zvjezdice, u švicarskome Fürstenauu, neumorno je radio kako bi Fürstenau, „najmanji grad na svijetu“, stavio na globalnu kulinarsku kartu i time gastronomiji dao nešto doista vrijedno.

Najprije činjenice. Franco Pepe drži se najpoznatijim talijanskim pizzaiolom na svijetu. Slobodno se može reći da mu je tijesto ugrađeno u DNK, s obzirom da mu je djed bio pekar, otac pizzaiolo, a on i njegova braća nastavljaju obiteljski posao. Pepe je u svijetu pizze poznat po svom jedinstvenom tijestu i predanosti u uzdizanju umjetnosti izrade pizze na neslućene visine.

“Jednog dana pronašli smo mjesto, začarano mjesto s ruševinom oslikanom vremenom, na zemlji prošaranoj stoljetnim hrastovima crnike i prekrasnim pogledom na jezero. Željeli smo upoznati njegovu povijest, vidjeti njegove boje i obrise i osjetiti njegove mirise. Željeli smo da to bude naša kuća, vaša kuća. Na portugalskom, Casa Nossa”, kaže bračni par Sofia Ulrich i José Avillez. Naravno, José Avillez je najvažniji portugalski chef, prvi iz te zemlje koji je svome paradnom restoranu Belcanto u Lisabonu priskrbio dvije Michelinove zvjezdice. No, Avillez je ujedno i neumorni poduzetnik s ukupno 14 restorana. Upravo taj poduzetnički duh natjerao ga je da se upusti i u posao koji uključuje nekretninu za najam. Naravno, ne običnu, već vrlo luksuznu i, budući nosi potpis slavnoga chefa, sa sjajnom ponudom hrane, uključenom u cijenu najma.

Dvije godine nakon mog posljednjeg posjeta Lisabonu, u veljači sam se ponovo našao u tom prelijepom gradu, koji osim svojih brojnih atrakcija za oko i uho, ima i epitet mjesta na kojemu se sjajno jede i pije, radilo se o slastima malih opuštenih taverni i gostionica ili profinjenih kreativnih restorana. Vrijeme je bilo, čak i za Lisabon, neuobičajeno toplo, što dakako nije nimalo smetalo nikome iz naše male skupine novinara koji su uglavnom pristigli iz hladnijih krajeva.