Kina je zemlja vaših snova ako ste bili trgovac u srednjem vijeku. Putovanje Putem svile prema istoku značilo je domoći se zlata, srebra, dragulja… Sve je to putovalo je na zapad iz Kine - dragocjena svila, porculan, žad i posebno skupi začini. Čak je i najmanji trgovac sanjao da jednom posjeti tu zemlju kako bi ondje mogao izravno kupiti robu i od nje se obogatiti u Europi.

Sredinom ožujka uputio sam se u Lisabon povodom proslave portugalske gastronomije pod nazivom „Pet Michelinovih zvjezdica u Fifty Seconds“. Zvuči intrigantno i primamljivo, što i jest bilo, a objašnjenje je jednostavno. Naime, Rui Silverstre, chef lisabonskog restorana Fifty Seconds (1 Michelinova zvjezdica) primio je u goste dvojicu slavnih portugalskih chefova, Hansa Neunera iz restorana Ocean (Algarve, 2 Michelinove zvjezdice) i Ruija Paulu iz Case de Chá da Boa (Porto, 2 Michelinove zvjezdice), kako bi zajednički osmislili meni koji slavi bogato kulinarsko naslijeđe Portugala i njegovu živopisnu povezanost sa svijetom

Restoran Central u glavnom peruanskom gradu, Limi, dugo je bio mjesto obaveznog hodočašća za gurmane, ali tek je na priredbi The World's 50 Best Restaurants, održanoj 2023. u Valenciji, uknjižio nekoliko važnih rekorda. Postao je prvi restoran Latinske Amerike koji se popeo na prvo mjesto te liste najboljih restorana svijeta, kao i prvo mjesto koje zajednički vode supružnici. Naime, Pía León pridružila se restoranu Central budućeg supruga Virgilija Martíneza u njegovoj prvoj godini otvaranja prije gotovo 15 godina, a otad je moćni par podigao peruansku gastronomsku kulturu na najvišu razinu na svjetskoj sceni.

​Konac siječnja za mene uvijek znači odlazak na dvije priredbe koje se nastavljaju jedna na drugu – najprije svečanost Nagrada Nonino u Udinama tijekom posljednjeg vikenda u mjesecu, a potom prva tri dana idućega tjedna kongres Madrid Fusión u Madridu. Premda to zahtijeva dosta napora, taj kraj siječnja uvijek dočekam s veseljem jer se na oba mjesta, uz brojne intervjue koje obavim, dogode različite zanimljive stvari, susreti sa starim prijateljima i znancima, a nota bene, dobro se i jede i pije.

Ove sam godine na gastro kongres Madrid Fusión otišao s posebnim osjećajem i očekivanjem, jer je njegovo dvadeset treće izdanje slavilo događanja koja su u posljednja tri desetljeća redefinirala kulinarsku umjetnost. Naime, ovogodišnje izdanje, održano od 27. do 29. siječnja, odalo je počast pionirima španjolske gastronomske revolucije pod temom „Revolucionari“. Vizionarski chefovi kao što su Ferran i Albert Adrià, Dani García, Joan Roca, Andoni Luis Aduriz ili Carme Ruscalleda i drugi transformirali su globalnu kuhinju prije 30 godina...

Kada vas na gastronomskom putovanju Armenijom dovedu do nekog neuglednog zaseoka i kažu da tu jedan čovjek radi izvrsne rakije, a pritom ste relativno dobar poznavatelj vrhunskih schnappsova, grappa i različitih sličnih pića iz te kategorije, s pravom će vas uhvatiti skepsa...

Profesionalni pekari i oni koji vole kod kuće peći kruh zasigurno su, tijekom godina, već prikupili pozamašnu zbirku knjiga o kruhu. Naime, knjige o kruhu izvrstan su način da učite od mnogih vrhunskih pekara. Zapravo vam ne treba više od jednog ili dva pomno odabrana naslova da bi ste ovladali temeljnim stvarima, ali ako ih imate više, dat će vam uvid u to kako rade različiti pekari. I stoga, čak i ako svaka knjiga dolazi s receptima i formulama koje su uglavnom iste kao i u drugima, nijanse i svi oni mali osobni načini rada (i objašnjavanja) čine ih vrijednima imati ih uza se.

Kao da se radi o nekoj od pokrajina Toscane, pred nama se pojavljuje Dilijan, grad od kakvih 18 000 stanovnika, poznat kao lječilište i jedno od najvažnijih odmarališta u Armeniji, smješten unutar Nacionalnog parka Dilijan. Šumoviti gradić dom je brojnih armenskih umjetnika, skladatelja i filmaša, a krasi ga tradicionalna armenska arhitektura. Lokalno stanovništvo grad često naziva Armenskom Švicarskom ili Malom Švicarskom, što upućuje na to da to područje ima mnogo toga za otkriti.

Već sam u uvodnome tekstu rekao da Armenija nema tipičnih turističkih restorana, ali da ima mjesta koja bi se mogla nazvati restoranima s izvornim, baštinskim kuhanjem i tradicionalnim interijerom.

Sjedim u vlaku koji iz Bruxellesa vozi prema sjeveru Belgije i kroz prozor promatram zimski pejzaž ravničarske Flandrije. Moje je odredište Ostende, najveći grad belgijske obale Sjevernoga mora, koji je ujedno i posljednja stanica linije vlaka. Za razliku od većine suputnika - stanovnika grada koji se vraćaju kući s posla iz Bruxellesa ili bližih gradova, rijetkih turista koji će vikend provesti šetajući vjetrovitim plažama, posjećujući muzej slavnog slikara Jamesa Ensora čija su djela poznata po svojoj bizarnoj fantaziji i satiri, odnosno uživanju u ribi i morskim plodovima, ja sam u Ostende došao drugim povodom.