Za pultom Mikuriye, chef Atsushi Hiraoka priprema svoje specijalitete pred gostima, stvarajući doživljaj za sva osjetila. Prikladno ime restorana, koje znači „kuhinja u kojoj se priprema hrana za posebne goste“, dade naslutiti da se tu radi o nečem doista posebnome. Zato sam s velikim očekivanjima, u društvu petero kolega, uronio u taj svijet i dao se iznenaditi.

Nekako prilično brzo ponovo je stigao listopad i s njim novo izdanje kongresa San Sebastián Gastronomika, jednog od tri najutjecajnija u svijetu, a po smještaju (neposredno uz stari dio grada) zasigurno najugodnijem. I opet me, kao i mnogo puta prije toga, u tom „mini Rio de Janeiru“ dočekalo sunce i ništa nije ukazivalo na dramatično najavljivani uragan čiji će se jedan kraj tri dana poslije, srećom blago, sručiti na grad.

Željeti nešto učiniti, zanijeti se… i onda se potpuno izgubiti u tome. Ta fraza najbolje opisuje Dos pebrots, inovativni koncept nastao iz želje da se stvori nešto jednostavno, mediteransko i nekomplicirano, a koji je s vremenom postajao sve složeniji... Ali, stvari su se zakomplicirale, a za sve je kriva naša prošlost u elBulliju… Dos Pebrots postao je projekt koji ima za cilj pregledati, kontekstualizirati i reinterpretirati podrijetlo mediteranske kuhinje, putem onih različitih civilizacija koje su imale čast nastanjivati njegove obale. Iz proučavanja starih tekstova i knjiga dolazi drukčija, zabavna ponuda, kako bi pomogli našim gostima nešto naučiti i razumjeti dok uživaju u gastronomiji, stoji programatski na internetskoj stranici Dos pebrotsa, istovremeno opuštenog i angažiranog barcelonskog restorana chefa Alberta Rauricha.

Kako u kultnom ciriškome hotelu The Dolder Grand spojiti Švicarsku i Aziju? Za tu gradsku legendu, koja ove godine slavi 125. rođendan, to nije nikakav pothvat jer je paradni restoran hotela, u sklopu The Epicurea, gurmanskog festivala koji je ove godine u srpnju napunio devet godina, već doveo čitav niz ponajboljih chefova svijeta zbog pripreme četveroručnih večera s njihovim glavnim chefom Heikom Niederom, uz čije ime stoje prestižne dvije Michelinove zvjezdice.

Nedavni posjet San Diegu iskoristio sam za istraživanje lokalne restoranske scene. I premda vrijeme u sunčanom San Diegu ponekad zasjeni hranu, svjetla reflektora na lokalnoj restoranskoj sceni iz dana u dan postaju sve blještavija. Tu je dostupna velika raznolikost kuhinja, a gradski chefovi iskorištavaju svoj neusporediv pristup obilju sezonskih proizvoda i plodova mora. Spojimo li to s vodećom scenom kraft piva i koktela u industriji, dobivamo recept za dobar provod.

„Putovati Španjolskom i konačno stići do Barcelone je kao piti hvaljeno crveno vino i završiti s bocom šampanjca”, zaključio je jednom prigodom američki pisac James A. Michener. I bez obzira na taj citat, kao i na druge koji taj grad poistovjećuju s Gaudijem (engleska pjesnikinja Kamand Kojouri), uspoređuju s utočištem za stance (Cervantes) i s komičnom operom (Hamingway) ili pak dramatično vape: „Da nije Barcelone, zašto bi ujutro uopće čovjek ustao iz kreveta“ (nogometaš Ray Hudson), uvijek je lijepo vratiti se u Barcelonu, vjerojatno svatko iz svojih razloga.

Prvi put nakon što je priredba The World's 50 Best Restaurant Awards iz londona preselila u različite gradove svijeta, tada u New York, ove se godine vratila u SAD, i to u Las Vegas. Da je taj grad poseban po svemu dokazao je i time što sponzor priredbe po prvi put nije bila njegova turistička zajednica, pa čak niti kongresna zajednica, već – jedan hotel. Naravno da već pogađate da je riječ o Wynnu, trenutačno najluksuznijemu hotelu u Vegasu i čudu Stevea Wynna, američkoga milijardera, trgovca nekretninama i kolekcionara umjetnina, ponajprije poznatome po svom angažmanu u luksuznim kasinima i hotelijerstvu, prije nego što je bio prisiljen odstupiti.

Koncem svibnja uputio sam se na gastro kongres Gastromasa, no ovoga puta ne u Istanbul, gdje se ta priredba svake godine održava u studenome, već – u London. Time je Gastromasa, ugledajući se na kongres Madrid Fusión, koji je već gostovao u Latinskoj Americi, potvrdila svoj status jednog od tri najvažnija gastro kongresa na svijetu (po nekim statističkim pokazateljima, poput koncentracije velikih imena, i najjači).

​Sedam godina nakon što sam s kolegom Damirom Fabijanićem, za trajanja gastro kongresa San Sebastián Gastronomika, imao prilike razgovarati s Yoshihirom Narisawom, jednim od najvećih kulinarskih imena Japana i svijeta, na istom mi se mjestu ukazala nova prilika za razgovor.

U jesen 2011, kolega Damir Fabijanić i ja intervjuirali smo Alexa Atalu, chefa i vlasnika restorana D.O.M. u Sao Paolu, koji je tada zauzimao 7. mjesto na listi The50 Best World's Restaurants (već za manje od godinu dana popeo se na 4. mjesto). Atala, Brazilac škotskog podrijetla, u prethodnih je par godina postao poznat po svojim verzijama tradicionalnih brazilskih jela u koja je unio francuske i talijanske utjecaje, ali i po onome što ga je pretvorilo u predvodnika čitava niza chefova i restorana Latinske Amerike, pokreta koji je kulminirao 2023, kada je restoran Central chefa Virgilia Martíneza iz peruanske Lime, na istoj listi, proglašen Najboljim restoranom svijeta. Radilo se dakako o kuhinjama koje su slavile kornukopiju svijetu i, čak, matičnim zemljama potpuno nepoznatih namirnica. U slučaju Alexa Atale to je obilje stizalo iz začudnog područja Amazone i njegove prebogate „smočnice“. Zbog svega, magazin Time je Alexa Atalu 2013. proglasio jednim od 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu.