Kad znatiželjni putnik pomisli na Portugal, obično ga, kao i mnoge druge, najviše privlače živahni gradovi Lisabon i Porto. No, oni koji žele izbjeći gužve trebali bi se okrenuti jugu, prije svega pokrajini Algarve. Iako nešto neupadljivija, manje posjećena južna obala puna je jednako primamljivih portugalskih užitaka, od bogate kulture do prekrasnih plaža, slikovitih ribarskih sela, rustikalnih seoskih smještaja i blistave kulinarske scene. I da ne spominjemo - sjajno dizajnirane hotele koji su ostvarenje snova na društvenim mrežama.

Nakon razgledanja Sincéa nastavili smo put i, radi ručka, zaustavili se u mjestu Galeras, gdje se uz cestu nalazi restoran Donde Mingo. Kao što mu samo ime govori, vlasnik je Mingo, tradicionalni kuhar s 25 godina iskustva koji, kako sam kaže, „priča više nego neki djed u stolici za ljuljanje“. Mingo tvrdi da ono što nudi nije samo hrana, već i tradicija, povijest, pa čak i nekoliko kulinarskih tajni naslijeđenih od oca.

​Nakon odumiranja Zapadnog Rimskog Carstva ostatci ostataka Grčko-Rimske kulture u Zapadnoj Europi prvih stoljeća takozvanog ranog Srednjeg vijeka gotovo su potpuno u rukama, točnije u knjižnicama nastajućih samostana zahvaljujući inicijativi i učenosti dvaju velikana tih vremena poput Pape Grgura Velikog i za generaciju mlađeg utemeljitelja zapadnoeuropskog redovništva Svetog Benedikta iz Nursije...

“Mnogo godina poslije, pred streljačkim vodom, pukovnik Aureliano Buendía sjetit će se onog davnog poslijepodneva kada ga je otac poveo da prvi put vidi led. Macondo je tada bio selo s dvadeset kuća od blata i trske, sagrađeno na obali rijeke, čije su se bistre vode valjale koritom punim uglačanih oblutaka, bijelih i velikih kao neka prethistorijska jaja. Svijet je bio tako nov, mnoge stvari još nisu imale ime i, da bi se spomenule, trebalo ih je pokazati prstom.“

Početkom srpnja po drugi put sam posjetio Kolumbiju, ovaj put zbog posjeta pokrajini Sucre u karipskome dijelu Kolumbije. Prvi put razlog je bio posjet afrokolumbijskoj zajednici na pacifičkoj obali Kolumbije, gdje chefica Leonor Espinosa provodi jedan od projekata uspostavljanja restorana kojim upravlja čitava lokalna zajednica, a namijenjen je turistima koji sve više otkrivaju to područje.

Kada je na press konferenciji, dan prije proglašenja liste The World's 50 Best Restaurants za 2025, na pitanje jedne novinarke u vezi dosadne činjenice da se uvriježilo da drugoplasirani restoran s kurentne liste zasjeda na prvo nove, William Drew, direktor sadržaja 50 Best, odgovorio – vidjet ćemo, za mnoge je to bio znak da ove godine neće biti tako. Zato se odmah počelo razglabati o tome da ovogodišnja titula neće pripasti drugoplasiranome restoranu Asador Etxebarri, već trećeplasiranom Table by Bruno Verjus, četvrtoplasiranom Diverxu ili čak petoplasiranome Maidu (neki su čak spominjali i osmoplasirani Alchemist, koji je ove godine u svoj lokal pozvao nevjerojatan broj potencijalnih glasača).

Nedavno sam se na proputovanju zatekao u Bruxellesu i, na brojne preporuke, odlučio posjetiti Hummus i Hortense. Restoran, smješten u elegantnoj ugaonoj zgradi, kulinarski je projekt kreativnog para - Caroline Baerten i Nicolas Decloedt...

​Svi mi koji povremeno ili često putujemo u Ujedinjeno Kraljevstvo vjerojatno smo se upustili u otkrivanje te zemlje i dalje od Londona, do drugih velikih gradova preko prirodnih ljepota Lake Districta do, u svakom pogledu, fantastične Škotske (otkrivanje njezinih gradova, otoka i, naravno, destilerija viskija te mnogočega drugog). No, vrlo je malo onih koji su se otputili do Walesa, što je doista šteta. Do ovoga svibnja nisam niti ja, pa o dosad propuštenom mogu svjedočiti iz prve ruke.

Koja je veza između glazbe, umjetnosti i gastronomije? Miroslav Krleža svojedobno je napisao da je „glazba lirska paučina između srca i mozga“, Pablo Picasso rekao da je „svrha umjetnosti je sprati prašinu svakodnevnog života s naših duša“, a Virginia Woolf zaključila da se „ne može dobro misliti, dobro voljeti i dobro spavati ako se nije dobro večeralo“. Složit ćete se da ne treba dovoditi u pitanje misli takvih autoriteta i da valja zaključiti da su sve te tri svari blagotvorne za našu dušu i tijelo. Po mogućnosti, u skladnoj kombinaciji.

Stephanie i Eduard Tscheppe iz Gut Oggaua predvode mlađu generaciju u biodinamičkom vinogradarstvu u Austriji. S velikim entuzijazmom i napornim radom uspjeli su smjestiti austrijska prirodna vina na najbolje svjetske vinske karte. Njihove kultne etikete odražavaju njihov opušteni pristup tradiciji. Fokus nije na sortama grožđa, već na osobnostima vinograda. Tako se kroz tri generacije izražava njihova ideja o panonskom vinu.