Justin James nije došao u Australiju kako bi ondje ponovno stvorio američki model fine dininga. Došao je kako bi ga zaboravio. Chef rođen u Kentuckyju, čiji životopis uključuje neke od najzahtjevnijih kuhinja na svijetu, a čiji je prethodni restoran u Adelaideu prije zatvaranja 2022. godine stekao velik ugled, posljednje je dvije godine tiho gradio ono što bi mogao postati jedan od najambicioznijih gastronomskih projekata u Australiji. Rezultat je Aptos – restoran koji odbija ponašati se poput restorana, a kojemu se uskoro pridružuju Bar Cruz i Bar Mary, smješteni u prekrasno obnovljenoj crkvi iz 1868. godine u gradiću Stirlingu u Adelaide Hillsu.

Portugal očito nije zemlja koja vjeruje da se dobra večera mora dogoditi za jednim stolom. Ako je suditi prema projektu Residência, zbog nje se sasvim pristojno može prijeći nekoliko tisuća kilometara, upoznati brojne farmere, ribare i obrtnike, zaviriti u kuhinje lokalnih kuhara i tek onda odlučiti što će završiti na tanjuru. A upravo to je ideja koja je projekt Joãoa Rodriguesa i Vânije Rodrigues učinila jednim od najzanimljivijih gastronomskih projekata današnjeg Portugal

Od 27. listopada do 1. studenoga jedan od najutjecajnijih tajlandskih restorana obilježit će deset godina rada tjednom ispunjenim gastronomskim, kulturnim i edukativnim događanjima. No, umjesto da se osvrće isključivo na postignuća iz proteklog desetljeća, PRU ovom proslavom jasno daje do znanja da ga jednako zanima i ono što tek dolazi.

Budimo iskreni – da ste prije nekoliko godina pitali ljubitelje gastronomije koja će kuhinja sljedeća osvojiti Michelinovu zvjezdicu, većina bi spomenula korejsku, možda gvatemalsku ili još jedan hiperlokalni nordijski restoran u kojem se poslužuju mahovina i fermentacija na razini doktorata. Samoanska kuhinja vjerojatno ne bi završila ni blizu vrha popisa. Upravo zato je Michelinova zvjezdica koju je nedavno osvojila Tala toliko uzbudljiva.

Postoji nešto neodoljivo utješno u zvuku mesa koje dotakne užarenu rešetku roštilja. Pucketanje, cvrčanje i miris koji se širi šalju poruku stariju od svakog gastronomskog trenda: večera će biti izvrsna.

Postoji nešto prekrasno ironično u razgovoru o umjetnoj inteligenciji na mjestu gdje najstrmiju krivulju učenja i dalje imaju vinogradi. U vremenu opsjednutom algoritmima, automatizacijom i tehnologijama koje predviđaju buduće događaje, dolina Douro priprema se ugostiti raspravu koja polazi od pomalo „demode“ pretpostavke koja kaže da će budućnost ugostiteljstva možda i dalje ovisiti o jednoj stvari koju tehnologija ne može uvjerljivo oponašati – iskrenoj, ljudskoj dobrodošlici.

Nekada se hotel birao prema kategoriji, a danas prema tome koliko je teško dobiti stol u njegovu restoranu. U vremenu kada najbolji gradski hoteli sve više nalikuju društvenim klubovima, a njihovi restorani i barovi postaju mjesta na kojima se okupljaju lokalci jednako kao i posjetitelji, gastronomija je odavno prestala biti tek hotelska usluga. Ona je postala razlog dolaska. Malo koji europski hotel tu je promjenu utjelovio toliko uvjerljivo kao Bank Hotel u Stockholmu.

​Pedro Testa nije vinar po tradiciji, već po uvjerenju. Uspješan brazilski odvjetnik i partner u jednoj od vodećih odvjetničkih tvrtki u São Paulu, zamijenio je sigurnost korporativnog života za neizvjesnosti vinogradarstva nakon što je otkrio izvanredan potencijal brazilske Vale da Grame, doline na granici između država São Paulo i Minas Gerais. Ono što je započelo kao kupnja farme Santa Maria s namjerom uzgoja stoke ubrzo se razvilo u daleko ambiciozniju viziju - stvaranje vina svjetske klase sposobnih redefinirati međunarodnu percepciju brazilskog vinogradarstva.

Ima nešto pomalo ironično u tome da se za jedan od najprogresivnijih gastronomskih doživljaja današnjice morate vratiti nekoliko stoljeća unatrag. U vremenu u kojem kuhinjama vladaju precizni digitalni termometri, indukcijske ploče i uređaji koji izgledaju kao da su stigli iz NASA-inog laboratorija, u restoranu Ekstedt u Stockholmu glavnu riječ vode drva, žeravica, dim i otvorena vatra.

Na Azurnoj obali lako je razviti vrlo opasnu naviku - počnete vjerovati da je sve oko vas scenografija. More izgleda previše plavo da bi bilo stvarno, palme su previše savršeno raspoređene, a ljudi u Monte Carlu hodaju s vrstom samopouzdanja koja sugerira da barem jednom godišnje ulaze u kasino samo zato da provjere radi li još njihov omiljeni stol za baccarat. No onda dođete u restoran Le Louis XV - Alain Ducasse i shvatite da se ondje ne igra na efekt. Ili barem ne na onaj jeftini, instagramični efekt od kojeg danas pati dobar dio luksuzne gastronomije. U Le Louis XV-u spektakl je podređen osjećaju. A to je mnogo teže postići.