Dok na stol, kao pozdrav iz kuhinje, stiže šarena zdjelica svježe rezanog povrća, posuta sjeckanim vlascem i orasima te decentno začinjena tek dobrim maslinovim uljem i nekoliko pažljivo odabranih začina, postaje jasno da ste na mjestu koje ništa ne prepušta slučaju. Nema uobičajene košarice s kruhom i maslaca, nema uobičajenosti ni predvidljivosti - večera započinje nečim živim, hrskavim i gotovo razigranim. Svaki zalogaj naglašava čistoću okusa i poštovanje prema namirnici. Sitnica, reklo bi se, a zapravo jasna poruka - u PABÚ-u se ništa ne uzima zdravo za gotovo.

Madrid krajem siječnja ima posebnu nijansu sive. Onu koja se uvuče pod ovratnik kaputa i pretvori pločnike oko velesajamskog kompleksa IFEMA u zrcala. Taksiji šište po mokrom asfaltu, kava ima jači okus nego inače, a vjetar se provlači ispod vrata Hale 14 dok prvi chefovi, novinari i neispavani kuhari ulaze unutra s akreditacijama oko vrata i raspravama o fermentaciji već prije devet ujutro. Djeluje prikladno jer se revolucije rijetko događaju pod vedrim nebom.

Kao što sam ustvrdio na koncu prvoga dijela ovog teksta, pred nama su bile još tri večere u središnjemu Portugalu, od kojih je posljednja bila vrhunac ovog izdanja projekta Residência, kada su nakon prethodnih dana posjeta proizvođačima hrane, trojica chefova – domaćin Diogo Rocha, gostujući chef Willem Hiele i João Rodrigues, osnovač projekta Residência, razvijali i pripremali šesteroručni degustacijski meni posvećen središnjem Portugalu.

Kad bi Barcelona imala okus, bio bi spor, bogat i besramno mediteranski, poput razgovora koji započinje kruhom umočenim u savršeni umak, a završava smijehom koji još dugo ostaje u zraku. A ako želite kušati tu dušu, malo je mjesta koja to čine uvjerljivije od Suculenta, restorana skrivenog u samom ritmu Ramble del Raval, u četvrti Ciutat Vella, tek nekoliko koraka od čuvene Boteroove mačke.

​Kad bi zidovi mogli govoriti, oni u minhenskome Hofbräuhausu vjerojatno bi vikali, pjevali, nazdravljali i možda čak malo jodlali. Jer nije riječ samo o pivnici - to je mjesto na kojem je mirna večer statistički gotovo nemoguća i gdje se čak i pereci doimaju većima od bilo čijih ambicija. Ulazak se doima kao vas je progutao stoljetni bavarski karneval - limena glazba odbija se od svodova, krigle zveče poput svečanih zvona, a miris pečene svinjetine širi se zrakom s uvjerenjem nekoga tko zna da može dobiti svaku raspravu.

Ulazak u Sips oduvijek se činio kao ulazak u već pokrenuti razgovor - onaj o okusu, znatiželji i koliko daleko koktel može ići. S Esencijom se taj razgovor omekšava. Glazba spušta registar, osvjetljenje je toplije i odjednom se fokus izoštrava. To nije još jedan koktel bar, već nešto sasvim rjeđe - prvi tekući degustacijski meni na svijetu, poslužen gutljaj po gutljaj, s istom namjerom koju biste očekivali od fine dining kuhinje. Sjesti u Esenciji znači shvatiti da se Sips oduvijek kretao u tome smjeru.

Postoje restorani koje rezervirate jer ste gladni, i oni koje rezervirate jer ste znatiželjni. COME, kompaktan i tiho samouvjeren restoran chefa Paca Méndeza u Barceloni, čvrsto pripada ovoj drugoj kategoriji. Samo ime zvuči manje kao naredba, a više kao prijateljski mig — dođi, sjedni, vidjet ćemo što će se dogoditi. I upravo je to poanta. COME ne viče, ne razmeće se i ne skriva iza ceremonijalnog luksuza. On se naginje prema vama, stišava glas i sugerira da večera još uvijek može biti razigrana, promišljena i pomalo nestašna

Ako je dobra hrana univerzalni jezik, onda ga je Istanbul početkom studenoga govorio izvanredno tečno. Deseto izdanje međunarodne gastronomske konferencije Gastromasa, održano 6. i 7. studenoga 2025. u Kongresnom centru Haliç, nije se doimalo samo kao obljetnica, nego gotovo kao zaslužena krunidba. Deset godina možda nije dugo u gastronomiji, gdje se tradicije kuhaju stoljećima, ali za događaj koji nastoji okupiti svijet za istim stolom to je važna prekretnica. Tema ovogodišnjeg izdanja, „10 godina priča“, pozvala je sudionike da se osvrnu na putovanje konferencije koja je od ambiciozne ideje prerasla u drugu najveću gastronomsku konferenciju na svijetu.

Nakon što sam uživao u prethodna dva sveska kulinarske serije restorana Disfrutar, koje često ponovo uzimam u ruke (s obzirom na težinu, nimalo lak zadatak), prošlog proljeća razveselio sam se vijesti da se dovršava i treći, koji je imao biti u prodaju koncem godine. To se i dogodilo, pa sam s radošću dočekao pošiljku s knjigom (gotovo je teško takvo djelo nazvati tako jednostavno) „Disfrutar Vol. 3“.