Postoje hoteli u kojima čovjek prespava, a postoje i oni u kojima čovjek počne sumnjati da je možda, sasvim slučajno, završio u nekoj vrlo dobro produciranoj epizodi serije o životu ljudi koji nikad ne moraju provjeravati stanje na računu.

Andronis Luxury Suites u Oiji pripada ovoj drugoj kategoriji. Problem nastaje tek kad shvatite da pogled s terase nije filmski efekt, nego stvaran, da je šampanjac doista stigao na vrijeme i da vas za večeru čeka restoran čija lokacija izgleda kao da je netko tijekom projektiranja hotela rekao: „Dobro, a možemo li stolove staviti baš tu, na rub svijeta?“

Santorini je, naravno, otok koji ne treba posebno predstavljati. Fotografije bijelih kuća, plavih kupola i beskrajno plavog Egeja već su toliko puta obišle svijet da ih gotovo možemo držati dijelom kolektivnog sjećanja. No uživo je otok nešto drugo. Dramatičan je, pomalo nestvaran i, barem u Oiji, gotovo bezobrazno fotogeničan. Sve je tu podređeno vulkanskom pejzažu - kuće su naslagane po strmim liticama, terase i bazeni vise iznad mora, a večernje svjetlo radi ono što svjetlo na većini drugih mjesta jednostavno ne može.

Santorini je zapravo ostatak goleme vulkanske kalderе – udubljenja nastalog nakon snažne erupcije i urušavanja dijela vulkanskog otoka. Zato je pogled s ruba Oije tako spektakularan - umjesto običnog morskog horizonta pred vama je golemi prostor kaldere, s otocima i vulkanskim obrisima u daljini. Kaldera je tu mnogo više od geološkog pojma, ona je scenografija cijelog otoka. A Oia je njezin najfotogeničniji balkon.

Mjesto je istodobno malo i golemo - nekoliko ulica i bezbroj pogleda, tradicionalne kuće ukopane u stijenu, stare kapetanske kuće, butik hoteli, galerije, restorani, stepenice koje vode nekamo gdje niste planirali i gomile ljudi koji pokušavaju pronaći upravo ono mjesto na kojem će njihova fotografija izgledati kao da su sami otkrili Santorini. Čarolija Oije, međutim, počinje kada prestanete pokušavati napraviti savršenu fotografiju i jednostavno pogledate oko sebe.

Upravo je tu, na liticama iznad kaldere, smješten Andronis Luxury Suites, hotel koji ove godine slavi 20 godina postojanja. Danas ima 39 apartmana i vila, a koncept je prilično jednostavan - luksuz bez potrebe da vam se stalno objašnjava kako je luksuzan. Privatni infinity bazeni, cave pools, grijani hot tubovi, terase okrenute prema kalderi, Mare Sanus Spa i restorani koji bi sasvim pristojno mogli biti razlog dolaska na Santorini čak i kada biste iz jednadžbe izbacili vulkan, zalazak sunca i sve one bijele kućice. Hotel je uostalom četiri puta nagrađen Forbes Travel Guide priznanjima, a njegova službena filozofija prilično dobro opisuje ono što se događa kada stignete - manje „gledajte koliko imamo“, a više „sjednite, gledajte more.

Moj privremeni dom bio je apartman Zeus, na najvišem katu. I to je ona vrsta sobe zbog koje čovjek vrlo brzo počne razmišljati da bi možda mogao otkazati sve planove i samo ostati na terasi. Privatni prostrani hot tub, pogled koji se proteže preko kaldere i terasa dovoljno velika da na njoj sasvim ozbiljno možete organizirati vlastiti mali grčki otok.

A onda je stigao šampanjac dobrodošlice - Rare Rare 2008. Ako postoji bolji način da vas hotel podsjeti da ste na odmoru, nisam ga još pronašao. Godina 2008. tu pokazuje ono zbog čega velika godišta prestaju biti samo broj na etiketi - preciznost, dubinu i onu gotovo električnu kiselinu koja vino drži uspravnim i nakon gotovo dva desetljeća. Boca je stigla uz voće, na terasu, upravo u trenutku kada je Santorini izgledao kao da je netko pojačao kontrast. Nije loše za check-in.

Prve večeri nema puno filozofije. Treba otići u Lycabettus. Restoran se nalazi unutar samog Andronis Luxury Suites, ali riječ „restoran“ tu pomalo vara. Lycabettus nije tek prostor u kojem se večera. To je izdvojeni plato, svojevrsni privatni balkon nad kalderom, toliko spektakularno postavljen da je National Geographic svojedobno njegov pogled stavio na naslovnicu. Sam Andronis opisuje ga kao jedan od najljepših restoranskih balkona na Santoriniju, a nakon što sjednete za stol, teško je smisliti ozbiljan protuargument.

Najbolji trenutak za dolazak je onaj kada dan još nije potpuno odlučio hoće li otići. Sunce polako klizi prema horizontu, bijele kuće Oije mijenjaju boju, more postaje metalno, a ljudi koji su došli samo zbog zalaska počinju shvaćati da je večer tek počela. Kako se nebo zatamnjuje, scena se mijenja iz razglednice u nešto gotovo teatralno. Svjetla Oije pale se jedno po jedno, a nad kalderom se pojavljuje duboka plava večer. I tada počinje večera.

Lycabettusov degustacijski meni nije pokušaj da se impresionira brojem sastojaka. Naprotiv, zanimljiv je upravo zato što iza tehničke preciznosti ostavlja dovoljno prostora samim namirnicama. Počinje kruhom, maslacem i izborom dodataka, a zatim dolazi rajčica - hladna juha od datterinija (popularna talijanska sorta malih, iznimno slatkih šljivolikih rajčica koje ime duguju svom izduženom obliku nalik datuli) sa sorbetom od rajčice i crvenim kosho paprom, uz tart od konfitirane rajčice. To je vrlo dobar uvod u kuhinju koja voli poznate okuse pomaknuti za nekoliko centimetara – dovoljno da ih ponovno primijetimo.

Tartar od crvenih kozica dolazi s krastavcem, jalapeñom, korabicom i Rossini kavijarom. Zatim lignja, uz umak od trlje, lardo di Colonnata, kavijar, espelette i zabajon od školjaka. Kod bakalara se stvari dodatno zaoštravaju - miso-glazura, poširana kamenica, pire od dimljenog luka, citrusni dodatak i beurre blanc. Slijedi pire od mrkve s bergamotom i limunom, obogaćen aromatičnim umakom od jastoga, a zatim bomba riža sa sobrasadom i šafranom.

Za one koji žele skrenuti u luksuznu traku postoji i wagyu ramstek uz nadoplatu, s baba ganoushom, dimljenim octom i jusom od govedine, nakon čega slijedi wagyu tartar, potato rosti i Rossini Gold Selection kavijar. Pre-desert zatvara slani dio priče, a zatim dolazi vanilija, karamela, parfait od vanilije i lješnjak, pa mignardisesi.

Degustacijski meni košta 200 eura, sparivanje s vinima 145, sparivanje s premium vinima 252 eura, sparivanje s koktelima također 145, a s bezalkoholnim koktelima 95 eura. Trenutačno je izvršni chef restorana Christos Karagiannis, dok je glavni chef Petros Brandenburg.

No što Lycabettus čini posebno zanimljivim nije samo činjenica da je hrana vrlo ozbiljna. To je način na koji je složen čitav doživljaj. Tehnika je precizna, prezentacija promišljena, namirnice kvalitetne, posluga gotovo koreografska, a posluživanje vina na razini najboljih europskih restorana. Drugim riječima, čak i prije nego što Santorini dobije svoj puni Michelinov kontekst, Lycabettus već djeluje kao restoran koji razumije pravila igre. U nekim detaljima čak ih igra na razini koju bismo očekivali od restorana s dvije zvjezdice.

A onda je tu Amanda Kontinou. Sjajna sommelierka koja ne djeluje kao netko tko je došao demonstrirati koliko zna, nego kao osoba koja želi da vino zaista postane dio priče. To je važna razlika. Dobar sommelier može vam objasniti zašto je vino dobro. Sjajan sommelier učini da shvatite zašto je baš to vino trebalo biti u vašoj čaši upravo tada. Amanda ima upravo tu rijetku sposobnost - znanje joj nije teret koji nosi na ramenima, nego alat kojim vas vodi kroz večeru. I nakon nekoliko čaša postaje jasno da je sparivanje s vinima tu više od pratnje jelu.

Drugog jutra doručak u Miltosu vraća stvari na zemlju, ali samo donekle.

Miltos' Greek Table smješten je na liticama iznad kaldere, s terasom koja je dovoljno lijepa da vas dovede u napast da doručak produžite do ručka. Ujutro je to hotelski restoran za doručak, ali njegova osobnost posebno dolazi do izražaja poslije tijekom dana i navečer. Andronis ga opisuje kao tradicionalnu grčku tavernu koja počiva na svježim sezonskim namirnicama, regionalnim receptima i filozofiji dijeljenja hrane. Nakon doručka, usprkos suncu, šetnja kalderom bila je dobra ideja. U Oiji je to gotovo obavezni ritual. Hodanje uz rub litice, širokom popločanom šetnicom s brojnim trgovinama i restoranima, znači stalno mijenjanje perspektive - iza svakog zavoja pojavi se drukčiji kadar, drukčija kuća, drukčiji komadić mora ili slikovita crkva plave kupole. I tek tada čovjek shvati da Santorini nije napravljen za brzo razgledavanje. Otok traži da hodate polako. Možda i zato što su stepenice ionako odlučile da ćete hodati polako.

Naravno, bilo bi sasvim pogrešno ne odvojiti dovoljno vremena za apartmansku terasu, panoramski hot tub i zapanjujuću vizuru, pa sam se pobrinuo da ne napravim tu grešku.

Za ručak odabir je pao na Roku, restoran skriven u jednoj od uličica Oije, u staroj kući čiji dio datira iz 1912. Ima mali, šarmantni vrt, nekoliko toplih unutarnjih prostorija i pogled prema moru sa stražnje strane. Roka je upravo ona vrsta mjesta koja je potrebna destinaciji poput Santorinija - dovoljno posebna da je pamtite, ali dovoljno opuštena da se ne osjećate kao da ste na audiciji za vlastiti ručak.

Kuhinja je grčka, mediteranska i vrlo svjesna lokalnih proizvoda. Tu su lokalni bob, kapare, rajčice, feta, riba i morski plodovi, ali i jela poput tradicionalne musake iz glinene posude, janjetine, domaće grčke tjestenine i svježe oborite ribe. Upravo je to ručak kakav treba nakon jutra provedenog na kalderi - bez velikih ceremonija, s čašom grčkog vina i osjećajem da ste nakratko prestali biti turist.

Navečer me čekao povratak u Miltos, ali sada je potpuno drukčiji. Terasa više nije mjesto za jutarnju kavu nego za večeru, a kuhinja se okreće grčkoj udobnosti i sjajnim namirnicama. Polpete od rajčice, dagnje, hrskavo pohani riječni rakovi i crveni crveni lutjan (red snapper) stizali su na stol u nizu koji savršeno funkcionira uz rosé sa Santorinija. Nema potrebe za filozofijom - odlična riba, sjajno maslinovo ulje, rajčice, školjke i more ispred vas. Grčka kuhinja u svojoj najprivlačnijoj verziji često upravo tako izgleda - jednostavno, velikodušno, nevjerojatno ukusno i bez potrebe da se ispričava zbog užitka.

Treći dan počinje ponovno u Miltosu, jer neke odluke nije potrebno preispitivati. Doručak s pogledom na kalderu već je postao jutarnja rutina, što je opasno jer čovjek vrlo brzo počne vjerovati da je to normalan način života.

Ovoga puta, međutim, nakon doručka čekali su more i čamac koji vodi prema Therasiji, manjem otoku koji je svojevrsni tihi rođak mnogo poznatijeg Santorinija. Već sam dolazak do njega mijenja ritam. Santorini je spektakl, dok Therasia djeluje kao da je netko stišao zvuk.

Za ručak nije bilo mnogo dvojbe. Restoran Qhera, riblja taverna neposredno uz more, ima koncept koji je upravo ono što biste željeli od ovakvog mjesta - svježa riba i morski plodovi, lokalne namirnice i pogled koji nije dekoracija nego sastojak. Jelovnik se temelji na ulovu i egejskim okusima, od cevichea i tiradita do santorinijskog boba, ribe i drugih morskih jela, nali i s tri senzacionalna deserta, koje bi čovjek teško mogao očekivati na ovakvu mjestu.

Najbolji restorani na otocima ponekad nisu oni koji najviše objašnjavaju što rade. Qhera pripada toj kategoriji. More je ispred vas, riba dolazi iz njega, a između ta dva podatka ne treba previše intervenirati.

Kasno poslijepodne opet je pripalo apartmanskoj terasi i pogledu na zalazak sunca, jer je jasno da je Andronis Luxury Suits mjesto dostatno samo za sebe i čitav boravak na Santoriniju.

Navečer me čekala večera u restoranu Lauda u sklopu nedalekog Andronis Boutique Hotela (u mjestu postoji više hotela Andronis, u vlasništvu Miltiadisa Andronisa, čovjeka koji je to hotelijersko carstvo izgradio u samo dva desetljeća). Koliko se može utvrditi iz službenih izvora Laude i Andronisa, ime restorana nije dobiveno prema nekom slavnom glazbeniku, premda se takva tvrdnja pojavljuje na nekim turističkim stranicama, a niti prema slavnom vozaču Formule 1. Lauda je, naime, izvorno bila ime samog restorana, otvorenog još 1971, kada je Oia imala samo 306 stanovnika. Bio je to prvi restoran u selu, ali i svojevrsno društveno središte – mjesto na kojem su se okupljali mještani, razgovarali i pili, a posebno je zanimljivo da je upravo Lauda tada imala jedini telefon u Oiji. Danas je Lauda jedan od poznatijih gastronomskih adresa Oije, ali nije izgubila vezu s prošlošću.

Degustacijski meni započeo je rajčicom, ovoga puta kao interpretacijom grčke salate, a nastavio lokalno ulovljenom žutorepom tunom s kaparima i uljem od lista smokve. Slijedio je jastog u verziji kakavia (grčka riblja juha) s njokima od jastoga i povrćem, a potom medaljon od škarpine s limunskom verbenom. Bob s imanja Yiannisa Nomikosa pojavio se uz grčke gljive, dimljeni žumanjak i pjenicu od boba. Janjetina je došla u tris verziji – filea, plećke i sporo kuhanog vrata, uz tart od patlidžana i estragon, a završetak je prepušten dnevnom izboru deserta (souffle aromatiziran likerom od mastike sa sladoledom od vanilije) i mignardisesima.

Cijena degustacijskog menija jednaka je onoj u Lycabettusu – 200 eura po osobi, dok sparivanje s vinom iznosi 145, s premium vinom 252, s koktelima 144, a bezalkoholnim koktelima 105 eura.

Lauda je, međutim, drukčiji doživljaj od Lycabettusa. Ako je Lycabettus drama, Lauda je roman. Povijest restorana, njegova veza s Oijom i način na koji suvremena kuhinja reinterpretira grčke proizvode stvaraju intimniji osjećaj. Danas kuhinju vodi Orestis Sotiriou, čiji je pristup usmjeren prema suvremenoj interpretaciji lokalnih sastojaka i grčke gastronomske tradicije, uz napomenu da je već je godinama glavni konzultant i kreator jelovnika za Laudu slavni francuski chef Emmanuel Renaut, inače poznat po svom legendarnom restoranu Flocons de Sel (tri Michelinove zvjezdice) u skijaškom centru Megève u francuskim Alpama. Renaut je prenio svoju filozofiju poštovanja lokalnih i divljih sastojaka na vulkansko tlo Santorinija.