U izvještaju s dodjele nagrada i proglašenja nove liste The World's 50 Best Restaurants u Bilbau već sam spomenuo da je punih sedam dana događanja u gradu, regiji, pa i čitavoj Baskiji bila prigoda da okupljeni chefovi i novinari posjete više restorana. Svi iole važniji bili su tih dana puni...

Na ovome sam mjestu već citirao velikog američkog pisca, Stephena Coveya, koji je jednom prigodom rekao: „Sinergija je ono što se događa kad zbroj jedan i jedan iznosi deset ili stotinu, pa čak i tisuću! Radi se o značajnome rezultatu koji postižu dvije kvalitetne jedinke...

Kad chef s dvije Michelinove zvjezdice, s restoranom plasiranim na trećem mjestu liste The World's 50 Best Restaurants predstavlja svoju knjigu, onda je to u gastronomskim krugovima prvorazredan događaj. A kad se to dogodi neposredno po objavi nove Liste, i to u veličanstvenome zdanju Muzeja Guggenheim u Bilbau, naravno da sve dobije veliki publicitet. Mauro Colagreco, jer o tome je poznatome chefu riječ, u svojoj knjizi otkriva svoj pristup gastronomiji, priča priču o uzgajivačima i proizvođačima s kojima svakodnevno surađuje te iznosi sve pojedinosti iz svijeta svoga restorana Mirazur u francuskome Mentonu.

Posljednji u nizu restorana koje preporučujem u ovom mini-serijalu još je jedan predstavnik suvremene kreativne kuhinje, a k tome još i trendovske strane gastronomije. Naime, Beč ima i novitet za poklonike farm-to-table gastro filozofije, dakle one koji tvrde da dobra hrana započinje isključivo u zemlji, na polju i pašnjaku. To znači da svako jelo restorana prigodno nazvana Roots ima točno određene korijene...

Ne dolaze gurmani u Beč samo zbog novih i kreativnih restorana, već i zbog uopće dobre austrijske kuhinje. Kao i u svakoj metropoli, i tu će im, zbog turističke navale, zadatak pronalaženja autentičnih restorana s tradicionalnom hranom biti otežan. No, pomoći će restoranski vodiči i osobne preporuke, a dakako i Internet, s temama poput 10 najboljih mjesta za Wiener Schnitzel, gulaš i slično (usput, najbolji gulaš, prema mišljenju znalaca, u Beču se služi u lokalu u vlasništvu jedne hrvatske obitelji - Café Anzengruber u Schleifmühlgasse 19, u 4. Bezirku).

„Koje vam je omiljeno godišnje doba? Ljeto – to mi je daleko najljepši dan u godini“, šale se Baskijci na račun lokalnoga vremena. To je, dakako, malo pretjerano jer su ljeta u Baskiji zapravo vrlo ugodna, sunčana i ne prevruća, a kiša koja padne najčešće je u obliku aerosola, odnosno finoga spreja. Tako je bilo i u devet dana koje sam proveo u Bilbau povodom programa posvećenog proglašenju nove liste 50 najboljih restorana svijeta – uglavnom oko vrlo ugodna 24ºC i s dosta sunca i malo jedva primjetne kiše.

U Beč odlazim redovito i rado provjeravam što je novo na gradskoj restoranskoj sceni. A toga je u posljednjem desetljeću doista mnogo. Naime, Beč je trenutačno jedan od gastronomski najživljih gradova Europe i posljednjih desetak godina, prema broju Michelinovih zvjezdica, bilježi rast od oko 120%. Razlozi za to su zasigurno višestruki, što vjerojatno i ne zanima gurmana koji se uputio u taj grad. Ono što mu jest važno je da se tamo osjeća dijelom jedne od najuzbudljivijih gastro metropola svijeta, poput Berlina, Londona, Pariza, Bruxellesa, Amsterdama… No, bez obzira na to, napredak gastronomskog Beča odraz je, kao i drugdje u svijetu, nastojanja nove generacije mladih chefova, željnih dokazivanja kreativnošću i kuhanjem na iznimno visokoj razini, i to sve češće u vrlo opuštenu ugođaju (takozvani casual fine dining).

​Što bi Hrvati rekli da se netko usudi usporediti Real Madrid ili Bayern s našim drugoligaškim klubovima? Kao prvo, to se (ipak) nitko ne bi usudio, a ako kojim slučajem i bi, bio bi izvrgnut takvom ruglu da nikom više ne bi palo na pamet nešto slično. A zašto onda imamo takav slučaj u turizmu odnosno eno-gastronomiji?

​Ljubitelji gastronomije dobro znaju da je Apicius naslov najstarije rimske kuharice, kolekcije recepata za koju se drži da je sastavljena negdje tijekom razdoblja između 1. i 5. stoljeća, napisana običnim, govornim jezikom starih Rimljana, a ne klasičnim latinskim. No, ono važnije, ime „Apicius“...

Nekada davno, dok je (ako je uopće?) postojala novinarsko-izdavačka čast, naslov bi glasio „Otvoreno pismo glavnom uredniku Jutarnjeg lista“. No kako u našem društvu ne postoji niti osnovna pristojna komunikacija, ne gajim nikakve iluzije o rezultatu ovog teksta, pogotovo kod onih kojih se ovo ponajviše tiče. Naime, jasno mi je da neće biti komentara.