​Amandine Chaignot je chefica pariškoga restorana Pouliche. Njezina je kuhinja jednostavna, spontana i iskrena, s posebnim fokusom na povrće. No, jednostavnost kod nje treba shvatiti uvjetno jer se ne radi o rustikalnosti, već o vrlo profinjenim jelima koja, kao i sam restoran, imaju mnogo obožavatelja.

Prošle sam godine na ovome mjestu pisao o nastanku novog kulinarskog učilišta najviše klase - MOM Culinary Institute by Paco Roncero & CHA. Podsjetit ću da se radi se o sveobuhvatnome centru za edukaciju u ugostiteljstvu i restoranskoj industriji, usko povezanome s postulatima održivosti, uključujući i urbani vrt u sklopu same škole te još jedan veličine jednog hektara u okolici Madrida, sve na temelju Paca Roncera, jednog od najpoznatijih španjolskih chefova današnjice.

Mnoštvo je knjiga izašlo, izložbi otvoreno, čaša podignuto, maski skinuto ove godine prigodom 1600. obljetnice osnutka Venecije. Jubilej nisu proslavili samo povjesničari, političari ili turistički sektor, već i svi oni kojima je život u najširem smislu povezan s ovim gradom, ali i s pokrajinom Venetom. Neki od pridruženih slavljenika su i pokoji venecijanski habitue' poput mene ili firentinski nakladnik i njegova milanska spisateljica koje sam naslonjen na šank upoznao na 6. međunarodnom “Cocktail-week” održanom od 20. do 26. rujna u Firenci. Ugodan susret koji je završio s poklonom ove knjige.

Kao pri svakom povijesnom istraživanju tako i povjesničare pića i napitaka zanimaju počeci predmeta kojim se bave. Što dalje se u prošlost ide sve je manje podataka, dok sve više prostora zauzimaju nagađanja, pretpostavke i mašta. Uglavnom se svi slažu da su prvi kokteli anglosaksonskog podrijetla... Međutim postoje iznimke, a kao i kod mnogih drugih pronalazaka najčešće ih se otkriva u Italiji.

​Baš kao što u listopadu 2019, kada sam boravio u San Sebastiánu u vrijeme Gastronomike, jednog od najvažnijih gastro kongresa u svijetu, nisam mogao niti zamisliti da ću iduće izdanje, kao i svi ostali, gledati samo putem interneta, tako niti prošle godine nisam uopće bio uvjeren da ću u jesen 2021. ponovo u Kursaalu susresti mnoge od najvećih chefova svijeta, gledati uživo njihove prezentacije, biti gost na svečanim večerama i uopće se osjećati gotovo normalno (ovo gotovo odnosi se, naravno, na strogo nošenje maski).

Gastromasa nije samo najveći međunarodni gastronomski događaj u Turskoj i priredba koja doprinosi promicanju Turske u svijetu već i jedna od najvećih robnih maraka te zemlje, koja služi kao važan most između turske i svjetske gastronomije okupljanjem svjetski poznatih kuhara u Istanbulu. Gastromasa daje i veliki doprinos i turizmu Turske, djelatnosti koja se u toj ogromnoj zemlji broji u milijardama eura.

Već u prvom susretu lako je zaključiti da je Nick Bril ambiciozan i da točno zna što želi. S 36 godina već dugo kuha na najvišoj razini budući je bio sous chef svome poslovnom partneru Sergiju Hermanom u Oud Sluisu, restoranu s 3 Michelinove zvjezdice koji je zatvoren još koncem 2013. Nick Bril poželio je i vlastite tri zvjezdice, ali do njih ne žuri, premda ih njegov The Jane već ima uknjižene dvije.

Kažu da je 49-etogodišnji Viki Geunes najbolji dokaz da prirodni talent može stići na kulinarski vrh čak i bez formalnog školovanja ili stažiranja kod poznatih chefova. Njegova je priča još zanimljivija...

​Prije točno dvije godine intervjuirao sam u San Sebastiánu Oriola Castra i Eduarda Xatrucha, dok je njihov kolega, Mateu Casañas, jedan od članova te chefovske trojke ostao u Barceloni nadzirati rad kuhinje njihova restorana Disfrutar.

Ipak, malo je onih koji se mogu pohvaliti da mjesečno posluže čak 17.000 gostiju, i to jelima isključivo od svinjetine. Točnije, nije ih malo jer se takvim dosegom može pohvaliti samo A Casa do Porco, restoran iz brazilskoga Sao Pâula. Premda su restoran prepoznali i Michelinov vodič i The World's 50 Best Restaurants...