Violierovo tijelo otkriveno je kasno poslijepodne u nedjelju, u njegovu domu u Crissieru, a vijest o tragičnom događaju brzo je prostrujala svijetom u ponedjeljak rano ujutro te posebno pogodila kulinarsku zajednicu i gurmane širom svijeta. Iako se Violierovo samoubojstvo, prema povodu, ne može uspoređivati s onim Loiseaua, još se uvijek ne znaju pravi razlozi. Istoga dana (ponedjeljak) Violiera su, kao gosta, očekivali u sjedištu Michelina u Parizu, na svečanoj promociji novog vodiča za Francusku.

Kao i svi koji dobro poznaju Thomasa Kellera i njegov način rada, bio sam uvjeren da taj veliki chef neće samo tako prijeći preko kritike Petea Wellsa, objavljene u New York Timesu 12. siječnja (vidi blog od 19. siječnja), kojom je njegov njujorški restoran Per Se iz najviše kategorije četiri zvjezdice (izvanserijski) degradiran na dvije (vrlo dobar). Naime, Keller se dva tjedna poslije objave te kritike, gestom koja je iznimno rijetka za chefove njegova kalibra, javno ispričao svojim gostima u prilično iskrenoj i pomalo emotivnoj izjavi.

Nije nikakva tajna da su francuski chefovi jako nezadovoljni brojem francuskih restorana i chefova na listi The World's 50 Best Restaurants, o čemu sam pisao svake godine u izvještaju s priredbe na kojoj se proglašava novi poredak 50 privilegiranih u svijetu gastronomije. Da bi nekako parirali toj listi, koju je originalno smislio britanski buisness-to-buisness magazin The Restaurant (danas je 50 Best neovisni biznis), urednici jednog od glavnih francuskih gastro magazina (i zasigurno glavnog kad je u pitanju posvećenost chefovima) osmislili su 2015. listu koja se neće baviti restoranima nego chefovima, i to pod parolom: Jedini poredak chefova na svijetu koji kreiraju sami chefovi (magazin točno detektira da se radi o glavnim pokretačima i najutjecajnijim osobama industrije).

Svi koji pomnije prate zbivanja u gastronomiji zacijelo su čuli za sada već čuvenu kritiku Petea Wellsa, restoranskog kritičara New York Timesa, pod naslovom U Per Seu Thomasa Kellera, spoticanja i padovi, tekst koji je 12. siječnja ove godine taj slavljeni restoran jednog od najvećih chefova svijeta izbacio iz društva najbolje ocijenjenih njujorških restorana prema tom dnevniku (maksimalne četiri zvjezdice, kojom se ocjenjuju izvanserijski restorani) i srušio ga čak dvije stepenice niže (dvije zvjezdice, ocjena vrlo dobar).

U Iću&piću već je u više navrata pisano o vodećim kulinarskim učilištima svijeta – Culinary Isntitute of America, Cordon Bleu, pa sansebastijanski Basque Culinary Centeru, uz Fakultet gastronomskih znanosti u talijanskom mjestu Bra, nedaleko Torina, jedinome fakultetu te vrste u Europi te apsolutno jedinome koje nudi sveučilišni diplomski studij.

Svima koji odlaze u New York, a pitaju me za neke posebne gurmanske adrese preporučim da svakako probaju sladoled u Ample Hills Creamery u Brooklynu, maloj sladoledarni s dvije ispostave (623 Vanderbilt Avenue i 305 Nevins Street). Sladoled je prirodan i vrlo ukusan, a Brian i Jackie, koji brinu o njemu, par s mnoštvom slasnih ideja.

Na kraju članka o kutjevačkom kraju (čitaj: graševina), kao i u posebnom tekstu na str. 8 iznijeli smo svoju ideju, zapravo prijedlog hrvatskoj predsjednici: da se gospođi Jancis Robinson dodijeli hrvatsko odličje.

Kada je 5. lipnja stigla vijest da je umro Roger Vergé, jedan od najcjenjenijih i najobljubljenijih francuskih chefova i jedan od pionira nouvelle cuisine, sjetio sam se vremena s početka 80-ih, kada sam prvi put pobliže čuo o tome velikanu gastronomije 20. stoljeća i kad sam putujući Provansom stao kod njegovog čuvenog restorana Moulin de Mougins u mjestašcu Mougins. Naravno, tada studentski budžet nije dopuštao čašćenje u tom gastronomskome hramu, pa ipak je i samo uzbuđenje dolaska na to mjesto bilo dovoljno.

Vino nije nikada samo piće koje možemo opisati, koliko god može biti izvanredna njegova kvaliteta. Vino je nešto živo što neprekidno obnavlja mješavinu osjećaja, sjećanja, iskustava i ekspresija genius locii genius hominis. Vino je povijest, tradicija i kultura. Osim njegova izgleda i opojnih mirisa, njegova čudesna okusa, vino istodobno biva svjedokom i pokretačem iznimnih talenata brojnih ljudskih bića sposobnih ostaviti dubok trag svoga djela.

Nema dana da na naš mail ne dobijemo barem nekoliko PR-informacija o događajima koje su organizirale tvrtke koje bi (sasvim logično) mogle biti (i) oglašivači u našem časopisu. A te informacije počinju ovim riječima: Molimo za objavu. No kad im predložimo dvosmjernu komunikaciju (npr. da objave oglas u I&P), onda njihovi marketinški stručnjaci kažu da se njihova firma ne oglašava u printu! Samo je sasvim nejasno kako im ipak odgovara da se njihove PR-vijesti objave baš u tom printu gdje se inače ne žele oglašavati!?