Dana 15. ožujka stigao nam je mail ovog sadržaja: Novinarski posjet Istri i Kvarneru U organizaciji turoperatorske agencije Taste of Adriatic, od 16. do 20. ožujka će na području Primorsko-goranske i Istarske županije boraviti dvoje međunarodnih novinara: Hrvatima već poznata Ashley Colburn i Daniel Cohen Griliopoulos iz Time Out Croatia.

Slobodno možete reći da sam se (odveć) pretenciozno (od sama naslova) uhvatio vrućega krumpira koji (porazno) izbjegavaju hrvatski mediji, a to je brdo problema koje izviruje iz svake teme pospremljene pod enogastronomski tepih Hrvatske. No s obzirom da je I&P cijepljen od traženja šupljega glamura i bespogovornog klimanja glavom nad velebnim rezultatima jedne od najboljih enogastronomija na svijetu, donosimo malo drukčiju sliku naše stvarnosti.

Pet stoljeća nakon što su Europljani otkrili Ameriku i podijelili mnoštvo ogledalaca i staklenih perli Indijancima, Amerika uzvraća udarac Europi. U liku i djelu Ashley Colburn, koja je hrvatskim domorocima donijela šarene sličice umotane u zamamnu priču s obiljem beskrajno željenih komplimenata.

​Prije više od godine dana kad su svi mediji (dosadno, jednolično i bez komentara) počeli transferirati podatke o projektu Hrvatske autohtone kuhinje, zapitali smo se odmah o svrhovitosti takva projekta. U sumnji nije nas pokolebala ni šutnja većine kolega, jer smo kao i uvijek razmišljali svojom glavom. Naša duhovita (?) podbadanja u časopisu u vezi s projektom nisu doživjela nikakvu reakciju.

Objavljene informacije i komentari nemaju za motiv ni na kakav način difamirati osobe koje se spominju. Svi zasigurno imaju svoje profesionalno mjesto unutar nekih okvira, ali krivim interpretiranjem činjenica (namjernim ili nenamjernim) dovode u zabludu neinformiranu većinu te dovode sebe u (najblaže rečeno) nezaslužen povlašten položaj. Ove informacije zato imaju zadaću rasvijetliti samo ono što (vrlo banalno) nitko od pokrovitelja, sponzora, novinara.... ne čini – provjeriti o čemu je točno riječ.

Nasumični izbor naslova s web-stranica i tiskovina u 2011. sjajno ilustrira autistični samohvalni senzacionalizam kontaminirane medijske stvarnosti. Te senzacionalističke naslove tankih sadržaja kreiraju mediji koji misle da jedino tako mogu izazvati pažnju javnosti, a dodatno ih napuhuju organizatori tih događaja i manifestacija. A stvarnost je negdje drugdje…