Posljednji u nizu restorana koje preporučujem u ovom mini-serijalu još je jedan predstavnik suvremene kreativne kuhinje, a k tome još i trendovske strane gastronomije. Naime, Beč ima i novitet za poklonike farm-to-table gastro filozofije, dakle one koji tvrde da dobra hrana započinje isključivo u zemlji, na polju i pašnjaku. To znači da svako jelo restorana prigodno nazvana Roots ima točno određene korijene...

Ne dolaze gurmani u Beč samo zbog novih i kreativnih restorana, već i zbog uopće dobre austrijske kuhinje. Kao i u svakoj metropoli, i tu će im, zbog turističke navale, zadatak pronalaženja autentičnih restorana s tradicionalnom hranom biti otežan. No, pomoći će restoranski vodiči i osobne preporuke, a dakako i Internet, s temama poput 10 najboljih mjesta za Wiener Schnitzel, gulaš i slično (usput, najbolji gulaš, prema mišljenju znalaca, u Beču se služi u lokalu u vlasništvu jedne hrvatske obitelji - Café Anzengruber u Schleifmühlgasse 19, u 4. Bezirku).

„Koje vam je omiljeno godišnje doba? Ljeto – to mi je daleko najljepši dan u godini“, šale se Baskijci na račun lokalnoga vremena. To je, dakako, malo pretjerano jer su ljeta u Baskiji zapravo vrlo ugodna, sunčana i ne prevruća, a kiša koja padne najčešće je u obliku aerosola, odnosno finoga spreja. Tako je bilo i u devet dana koje sam proveo u Bilbau povodom programa posvećenog proglašenju nove liste 50 najboljih restorana svijeta – uglavnom oko vrlo ugodna 24ºC i s dosta sunca i malo jedva primjetne kiše.

U Beč odlazim redovito i rado provjeravam što je novo na gradskoj restoranskoj sceni. A toga je u posljednjem desetljeću doista mnogo. Naime, Beč je trenutačno jedan od gastronomski najživljih gradova Europe i posljednjih desetak godina, prema broju Michelinovih zvjezdica, bilježi rast od oko 120%. Razlozi za to su zasigurno višestruki, što vjerojatno i ne zanima gurmana koji se uputio u taj grad. Ono što mu jest važno je da se tamo osjeća dijelom jedne od najuzbudljivijih gastro metropola svijeta, poput Berlina, Londona, Pariza, Bruxellesa, Amsterdama… No, bez obzira na to, napredak gastronomskog Beča odraz je, kao i drugdje u svijetu, nastojanja nove generacije mladih chefova, željnih dokazivanja kreativnošću i kuhanjem na iznimno visokoj razini, i to sve češće u vrlo opuštenu ugođaju (takozvani casual fine dining).

​Ljubitelji gastronomije dobro znaju da je Apicius naslov najstarije rimske kuharice, kolekcije recepata za koju se drži da je sastavljena negdje tijekom razdoblja između 1. i 5. stoljeća, napisana običnim, govornim jezikom starih Rimljana, a ne klasičnim latinskim. No, ono važnije, ime „Apicius“...

Za mnoge od nas hrana je važan dio onoga što čini naš dan. Mnoge su namirnice tako stekle svoje mjesto u našim kuhinjama tijekom cijele godine, no neke se pojavljuju samo nakratko, sezonski, ali toliko slasno. I dok se dani (napokon!) polako zagrijavaju, a mi teže zimske obroke zamjenjujemo lakšim verzijama, postajemo, po tko zna koji put, svjesni da je proljeće zapravo poruka prirode koja glasi jednostavno – uživajte! Upravo to imali su na umu i domaćini u popularnom zagrebačkom restoranu Dubravkin put kad su posljednjega tjedna u ožujku odlučili predstaviti svoj novi, proljetni jelovnik.

Na Opatijsku rivijeru dolazim više puta godišnje već pola stoljeća, od dječačkih dana, i mogu reći da dobro poznajem sve atrakcije i tajne njezina poteza između Voloskog i Lovrana. Budući sam čuvenim Lungomarem prešao barem par tisuća kilometara, pored Ville Ariston, hotela s restoranom i terasom na jednom od najljepših položaja na Rivijeri, prošao sam stotinama puta. K tome, u njezinu sam restoranu jeo mnogo puta, najprije s roditeljima, onda za studentskih dana, a poslije sve rjeđe i rjeđe. Posljednji put tu sam, prije desetak godina, bio gost na jednome vjenčanju, a onda ništa…

Siječanj je, složit ćete se, obično razdoblje koje obuzda i najenergičnije među nama. Praznici su iza nas, a život se vraća u normalu. No, za mene protekli siječanj nije bio dug zbog kratkih i sivih dana, već zbog toga što sam jedva dočekao posljednji vikend tog blues mjeseca. Naime, nakon prošlogodišnjeg iskustva, radovao sam se 43. izdanju dodjele ugledne literarne nagrade Nonino u talijanskome mjestašcu Ronchi di Percoto nedaleko Udina. Poziv je stigao i ove godine od obitelji Nonino, odnosno bračnog para Benita i Giannole Nonino te njihove tri kćeri, Antonelle, Cristine i Elisabette, koji zajednički vode tu obiteljsku tvrtku što se svojim profinjenim grappama proslavila u čitavu svijetu.

Okupili smo se tu u malome broju, da bismo razgovarali o vinu, pa i toj jednoj novoj boci, koja je malo drukčija i koja je, možda, povod za ovaj susret, ali ne isključivi. Zato je ovo i zamišljeno kao ručak u blagovaonici jedne obitelji. A u ovom slučaju nismo bilo gdje, pozdravio je desetak eno-gastronomskih novinara i publicista Gianfranco Kozlović u restoranu Dubravkin put.

Naravno da bi furlanske gurmanske priče mogle ići u nedogled, ali zaustavit ću se na ovoj, koja se bavi jednim od najvećih ponosa pokrajine – prosciuttom. Zbog nje sam se još jednom morao vratiti u Cormòns, što mi dakako nije teško palo. Naime, jedna od glavnih gastronomskih atrakcija tog gurmanskog središta Furlanije zove se D'Osvaldo Prosciutti.