Ponekad je da bi se pronašla ljubav potrebno prevaliti tisuće kilometara, a ako je prava, onda će vas slijediti na povratku kući. U ovoj priči njezino je ime Victoria Divitovskaya Saršon, koja je prije gotovo dvije godine postala kastavska nevesta. Njezina supruga, Igora Saršona iz slikovitoga gradića Kastva, nadomak Opatije, igrom slučaja, iako kažu da se u životu sve događa s razlogom, posao je odveo na Bliski istok, u zemlju vatre, kako nazivaju Azerbajdžan.
Naime, regija Kaspijskog jezera odnosno mora (zbog saliniteta vode) jedan je od prostora najranije eksploatacije nafte, prije sto godina tu je crpljeno više od 50 posto svjetske proizvodnje nafte, uz to su i velike zalihe zemnog plina. Zbog izbijanja plina iz kamenja i nafte u lokvicama po površini, Azerbajdžan je neprestano gorio, a ljudi su tom prirodnom fenomenu pridavali čudesnu duhovnu snagu te su na mjestima vječne vatre gradili hramove, koji su danas turistička atrakcija, poput onog u Surakhani, predgrađu glavnog grada Bakua.
Devet klimatskih zona
Iako je Republika Azerbajdžan, koja danas broji više od devet milijuna stanovnika, mlada zemlja (tek raspadom Sovjetskog Saveza 1991. stekla je nezavisnost), njezina je burna prošlost obilježena brojnim carstvima: perzijskim, turskim i ruskim, od kojih je svako ostavilo traga. Danas je službeni jezik azeri, kojim govori većina stanovništva, a član je turkijske jezične skupine, dok je najzastupljenija religija islam.
Isprepletanje različitih kultura i civilizacijskih razmišljanja, osim u arhitektonskim vizurama povijesnoga nasljeđa, najbolje se ogleda u azerbajdžanskoj kuhinji, koja se smatra jednom od najstarijih na svijetu. Za Azere hrana je važan segment njihove kulture, duboko ukorijenjen u povijest, tradiciju i vrijednosti naroda. Kulinarskoj raznobojnosti dodatno pridonosi ovdje zastupljenih devet od mogućih jedanaest klimatskih zona na Zemlji, od planinske do suptropske, od pustinja do glečera, stepa i tropskih šuma, stoga nacionalna kuhinja obiluje sezonskim voćem, povrćem i začinima. Svježe aromatične biljke i začinske trave poput kopra, metvice, korijandera, vlasca, estragona, timijana i niza drugih vrlo su omiljene u jelima i čest pratitelj sljedova, umjesto salate.
No temeljna je namirnica azerske kuhinje meso, uglavnom ovčetina i govedina, dok se perad i riba manje jedu. Najčešće se pripremaju na roštilju, tzv. kebab, kojem se ovisno o vrsti mesa i načinu pripreme pridodaju prikladni nazivi poput: lyulya kebab (isjeckano janjeće meso), balig kebab (riba, najčešće jesetra), tika kebab (janjeći odresci) itd.
Uz većinu mesnih jela jedemo jogurt, da bismo ublažili inače tešku kuhinju, što je ljudima u Hrvatskoj čudno, ali kada kušaju, svidi im se, kaže Victoria. Na osnovi jogurta kuhaju se i juhe, tzv. dovge, koje se ovisno o godišnjem dobu poslužuje tople ili hladne.
Pilav i dolme
Od nacionalnih jela na prvom je mjestu pilav – plov, koji se priprema od riže, a ovisno o pratećim namirnicama nosi različite nazive poput kaurma s ovčetinom, touh s komadićima pržene kokoši, fisinžan s divljači, sjudlu s mlijekom, širin sa slatkim voćem itd. Za razliku od ostalih kuhinja, riža se priprema odvojeno od mesa, voća ili druge osnove jela te se pomiješa tek pri posluživanju. Neizostavan začin u pripremi pilava je šafran, a često se dodaju sušeno voće i orašasti plodovi.
Pripremaju se i različite vrste dolme – punjena jela od mesa i / ili povrća nalik sarmi, s tim da se osim kupusa rabe i listovi vinove loze.
Slastice u azerskoj kuhinji prave su kalorijske bombe, dijelom preuzete iz turske kuhinje (baklave, halve), a dijelom iz ruske (razne torte).
Nacionalno je piće crni čaj, a poslužuje se nezaslađen nakon jela uz desert ili komadiće šećera nalik bombonima, koji se polako tope u ustima.
Osobitost je azerbajdžanskog naroda izrazito poštovanje gosta. Taj odnos najbolje opisuje narodna izreka – nemaš puno kruha, ali moraš imati slatki jezik.
Kada nam netko dolazi u kuću, na stol se stavlja sve najbolje, od predjela do deserta. Tako je bilo i u vrijeme rata, početkom devedesetih, kada nismo imali mnogo, prisjeća se Victoria, čija urođena i nenametljiva gostoljubivost stvara poseban osjećaj ugode i poštovanja.
Od azeri hrane, najviše joj nedostaje kruh – tendir choreyi, posebnost kojega je u načinu izrade i pečenja u glinenim pećima na vatri, što mu daje jedinstvenu aromu, no zato je kvarnerska bura i jugo podsjećaju na njezin rodni grad, prijestolnicu Baku, koji nazivaju gradom vjetrova.
Iako mlada, Victoria je izvrsna kuharica, no priznaje da više voli jesti nego kuhati, stoga joj njezin suprug Igor, inače veliki gurman i strastveni kuhar iz hobija, priprema ovdašnje specijalitete te je vodi na gastronomska putovanja po Hrvatskoj i Europi.
Nush olsun – dobar tek!
