Postoje restorani koji nas šarmiraju udobnošću, zavedu odličnom kuhinjom, šokiraju ekstravagancijom ili oduševe elegancijom, ali postoje i oni koji su – iako skromni i naoko neprimjetni - dio našeg identiteta, bez kojih nam život ne bi bio onakav kakav poznajemo.
Dovoljno sam star da se više i ne sjećam svojega prvog odlaska Peri. Svakako, bilo je to još za studentskih dana. U to sam doba najčešće zalazio u Drinu, Gradski podrum i nešto rjeđe Peri. Drina je imala balkanski šarm, Gradski podrum čudesnu kombinaciju formalnosti i opuštenosti, a kod Pere je bilo i ostalo domaće. Možda zato što je doći kod Pere uvijek djelovalo kao da mu dolazite kući, a domovi ne propadaju tako lako.
Taj osjećaj djelomice je proizlazio iz činjenice što ste jedino kod Pere mogli vidjeti kuhinju i porazgovarati s glavnom kuharicom, Perinom suprugom Maricom. Danas je to uobičajeno (barem što se tiče vidljivosti, manje što se tiče razgovora), ali prije trideset i više godina vidjeti kuhinju i porazgovarati s kuharicom mogli ste samo kod kuće. Kako bilo, ta domaća atmosfera, koja je osvojila mnoge, pretvorila me u jednog od redovitih gostiju. A bilo ih je uistinu mnogo, od nepoznatih građana do veličina poput Habuneka, Torbarine, Gotovca, Kušana...
Uz domaću atmosferu osvojila nas je, jasno, Maričina kuhinja. I drugdje možete pojesti dobar roštilj, ali samo Marica uz njega servira okusima bogati sataraš, koji mu daje novu dimenziju. Njezin bakalar petkom jedan je od najboljih u Hrvatskoj. Govedska juha s domaćim rezancima najfinija je koju sam ikad jeo, a juha od gljiva uistinu je napravljena od gljiva. Maričin vajnšato (kako je toplo od vode u nas postao dvorac jedna je od većih lingvističkih tajni) prava je delikatesa, a još je ljepše da ga danas jednako dobro radi i njezina snaha Neda. Tu su još jetrica, krvavice, teleće i svinjsko pečenje, ramstek, odojak, guska ili patka s mlincima… Zapravo, kad bolje razmislim, jedna od važnih tajni Maričine kuhinje vrhunska je kvaliteta mesa, koje uglavnom nije smrzavano. Gdje ga je nabavljao Pero i gdje ga danas nabavlja njegov sin Ivica, ne znam, ali znam da ti izvori nikada nisu iznevjerili njihove vjerne goste.
U studentskim danima, baš kao i danas, nisu nevažne bile ni cijene, a one su kod Pere bile i ostale primjerene. Nakon jednoga skromnijeg objeda u studentskim danima ovako sam platio:
- Gospodine Pero, kol’ko sam dužan?
- Što ste imali, juhu i ovo i… ništa više?
- Da.
- Jeste li vi student?
- Da.
- Onda ništa.
Molim današnje studente da nakon ove ispovijedi ne navale kod Pere, to su ipak vremena iz moje, a ne njihove mladosti.
Vremena su prolazila, samački i prijateljski dolasci počeli su se miješati s obiteljskim; stasala su i naša i Perina djeca, konobaru Mili počeo je pomagati još sasvim mali Krešo, pojavila se i Brigita. Negdje na tom putu desio se i rat, a mi smo i dalje išli k Peri. Najteži trenuci najjače vežu, pa su tako i uzbune provedene u sobici - u koju smo bježali s prekrasne, ali odveć izložene terase - dodatno armirali već cementiranu vezu.
Sve se nastavilo i u blaženom miru. S Kaiserom kod Pere, čini se da je tu i Miljac, Vanja će doći nešto kasnije; to je petak. I tako iz tjedna u tjedan. A onda nevjerica i nešto straha. Pero i Ivica odlučuju obnoviti lokal!? Stolci možda jesu rasklimani, na rebrastim stolovima prevrne se pokoja čaša, u blizini antiknih plinskih peći nerijetko sam uzavreo, kao što sam se na rukohvatu smrzavao. Ali renoviranje…?? U što će se pretvoriti naš Pero? Hoće li preživjeti Maričine biljke? Hoćemo li i dalje biti u kontaktu s njom i kuhinjom? Što će biti s terasom i brajdom? Nova nadograđena sala? Arhitekti prostoru mogu udahnuti dušu, ali je mogu i uništiti; pogotovo ako je ne vide, iz nehata. No nije bilo povratka. Obnova je krenula, polagana i dugotrajna. Neko vrijeme dolazili smo u službeno zatvoren lokal, a onda su se radovi razmahali, pa je otpala i ilegala. Preostalo je čekanje.
Da skratim već predugu priču, sve je završilo happy endom. Arhitekt Toni Bešlić smislio je, a Ivica ostvario, lokal koji je ljepši i funkcionalniji od onoga koji smo voljeli. Sačuvao je njegov šarm i njegovu dušu. Kad danas odem kod Pere, nemam osjećaj da dolazim u novi lokal, iako je sve novo. (Čak mi je i nova sala prihvatljiva. Neki gosti tvrde da je u njoj još ugodnije, da je pogled ljepši; ne znam, još se nisam odlučio na taj radikalni korak.) Hrana je i dalje odlična, cijene primjerene i, što je najvažnije, još mi se čini kao da mu dolazim doma, još je sve tako domaće.
P.s. Restoran se tek danas zove Kod Pere. Prije obnove zvao se Izletište pri Šloserovim stubama.
P.p.s. Molim da se Kaiserova i moja fotka vrati na zid.
