Već sam pogled na bujna polja ljekovitog i začinskog bilja istarskog imanja i budućeg centra Histria Aromatica, u vlasništvu kemičara Borisa Filipaja, budi u posjetitelju sva osjetila jer se opojni mirisi, umirujući zvukovi cvrčaka i dojmljive boje raznolikog bilja odmah uvuku pod kožu. Domaćin nas je dočekao s košarom punom artičoka, šparoga i začinskoga bilja. Njegova tvrtka Bioaromatika već je godinama sinonim za proizvodnju preparata za zdravlje i ljepotu na biljnoj osnovi, a Boris je u širokim krugovima poznat i po svom najvećem hobiju – kuhanju, pa nas nije začudilo što većinu jela pripravlja od vlastitog uzgojenog voća i povrća, a meso i ribu kupuje samo od provjerenih domaćih dobavljača.

Prirodni instinkt za kuhanje
Idealna hrana uvijek je spremljena od jednostavnih i izvrsnih namirnica. Za mene svi misle, jasno dok ne kušaju moju hranu, da kao proizvođač začinskoga bilja rabim na tone tog bilja. Krivo. Začin služi da bi se okus jela nadopunio, a ne sakrio. Vidio sam u raznim kulinarskim predstavama kako svježu, tek ulovljenu ribu, kojoj nije potrebno ništa osim maslinova ulja i malo soli, doslovno zatrpavaju biljkama. To me uvijek razljuti. Mnogo začina potrebno je samo za namirnicu drugoga reda.

Ljudi su, kaže Boris, zbog instantnog načina života potpuno izgubili vezu s prirodom. Vjeruju da je najbolje kuhanje ono koje su vidjeli ili o njemu čitali putem medija, pa su kadri proći pored pravoga kulinarskog blaga u svom vrtu ili polju i kupiti u obližnjem dućanu namirnicu koja to blago oponaša.

Za sebe mogu reći da imam prirodni instinkt za kuhanje. To je vjerojatno isti instinkt s kojim su ljudi nekada sakupljali hranu. Jela koja najviše pamtim uvijek su nastala uz pomoć improvizacije i same prirode. Tako sam jednom jeo juhu i lešo od škarpine koja se kuhala u kombinaciji morske i slatke vode s biljem koje smo usput ubrali i bila je odlična. A prije nekoliko godina kušao sam najbolju lešadu u životu, i to napravljenu od kozjega mesa. Meso su otočani u platnenoj vreći držali cijelu noć u moru. Osim što je bilo savršeno mekano, dobilo je i posebnu aromu, koja se ne može postići ni na koji drugi način.

Boris je još kao klinac često odlazio s majkom na tržnicu i često je gledao kako ona kuha. Samostalno je počeo kuhati dok je bio srednjoškolac i ta su mu eksperimentiranja pomogla da se poslije razvije u dobra kuhara i gurmana. Nekada su ti počeci, kaže, bili i smiješni, ali nije se dao obeshrabriti.

U svoje studentske dane često sam se družio s umjetnicima, intelektualcima i boemima koji su, s obzirom na njihov način života i kroničnu besparicu, rado kušali moje specijalitete, ali i katastrofe. U to sam doba često iz Gorskog kotara dobivao puhove, koje sam pripremao u umaku od gljiva crnih truba i vrhnja. Jelo je izgledalo kao da ga je netko naručio sa seta SF-filma, u crno-zelenim tonovima, ali bilo je ukusno, meni barem. Pred samo serviranje pojavio se i moj otac te svečano ljudima obznanio da to ne moraju jesti ako baš ne žele... Tako da sam svoj super eksperiment pojeo gotovo sam, uz malu pomoć najhrabrijih prijatelja. Nisu sva znanja, ali ni eksperimenti, za svako doba.