Cijela priča počela je sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kad je Josip Grgos minirao vapnenački kamen za proizvodnju vapna. Uz kamenolom podigao je skromni objekt, malu gostionicu i spremište za alat. Navraćali su tamo uglavnom lokalni stanovnici pri odlasku na posao ili na povratku te pokoji planinar. Negdje uoči Božića 1973. Josip je minirajući otkrio spilju. Bogatstvo ukrasa i ljepota objekta uskoro je privukla brojne goste i znatiželjnike. Jedan spiljski ukras po obliku je podsjećao na Majku Božju pa su se posjetitelji znali i pomoliti pred njim, drugi pak ekscentrični stalaktit sličio je puranovoj glavi, nezaobilazni znameniti Samoborac Ivica Sudnik nadjenuo mu je ime Sudnikov puran. Grgosova spilja ubrzo je, po istraživanju, stavljena pod zaštitu i Grginim trudom uređena za turističke posjete. U međuvremenu je sin Josip završio ugostiteljske škole i polagano izgradio lijep i prostran restoran uz spilju, danas poznato odredište ljubitelja dobrog ića i pića. Reklo bi se za svakoga ponešto, dok jedni uživaju u prirodi, drugi uživaju u delicijama i gastronomiji, treći pak u obojemu.

U razgovoru sa Stjepanom Grgosom iščitava se golema ljubav prema ugostiteljstvu, posebice izvrsnim jelima, piću, ali i usluzi. Stjepan ponudu zasniva na tradicijskim, pa i zaboravljenim jelima samoborskoga kraja, no voli pridodati i novine, prilagođene mlađim generacijama, što mu itekako uspijeva. Pritom ne zaboravlja kvalitetu sirovina, a obitelj u tome mnogo pomaže uzgojem vlastitog povrća i voća, odličnog mesa... Što mu nedostaje nabavlja uz strogu, vlastitu kontrolu, uglavnom od seljaka iz bliže okolice. Čak je potaknuo jednog mljekara da poveća broj mliječnih krava zbog svojih potreba za domaćim sirom, vrhnjem, mlijekom. Ne izostaju tu ni sezonski plodovi prirode poput bljušta (kontinentalnih šparoga), vrganja, medvjeđega luka, kopriva, kestena, borovnica, šumskih jagoda. Tako sezonski možemo uživati u juhama od koprive, vrganja, medvjeđega luka, juhi sa štruklima,uz standardne i poznate juhe. Sam proizvodi i suhomesnate proizvode; sušenu i kuhanu šunku, tlačenice (prezvuršt), slaninu, sušeni svinjski vrat, samoborske kobase, gotovo već zaboravljenu kobasicu špekericu, čvarke, zakos, uz tradicionalne mjesne kobasice. Ističe kako nastoji neke od tih proizvoda držati u rasolu i do dvanaest tjedana uz domaće začine kako bi se razlikovali od sličnih proizvoda velikih proizvođača, koji nemaju vremena i strpljenja proizvoditi na starinski način, zbog zakona tržišta. Šunke suši tri godine i odbija ih uspoređivati s pršutom, jer, kaže, izvrsnost je izvrsnost, kod svakoga na svoj način. Nastoji da njegovi proizvodi budu posebni, i da po njima on i njegov restoran budu zapamćeni. Od krušnih proizvoda nudi nam se: kruh s koprivom, bučinim košticama, kukuruzni, raženi, sa češnjakom, maslinama... Od mesa tu se također nudi domaća perad, svinjetina, prvorazredni biftek, ali i danas teško dostupni kopun (uškopljeni pijetao). Upravo moli susjeda da mu pod hitno dostavi pet komada, jer je posljednji postao žrtvom današnjega ručka. Tajne njegova menija mogli bismo nabrajati unedogled. No, kako sam kaže, Josip formira jelovnik po ukusima gostiju i najdraže mu je kad ga oni sami traže pojedini specijalitet, jer s ustaljenim jelovnikom odgovornost bježi. Uza sve što smo rekli, nije nevažno reći da Josip u svojem poslu uživa, da prati svjetski poznate kuhare i trendove, ali usput čuva i vrijednosti domaće kuhinje te ih oplemenjuje. Veliku pažnju posvetio je kuhinji, koja je gotovo iste veličine kao restoran, i gdje se mogu vidjeti svi kuhinjski aparati, na kojima mu mogu pozavidjeti veliki i poznati restorani. Josip potiče i domaće mesare na proizvodnju i čuvanje tradicijskih proizvoda. Tako se kod njega održalo natjecanje i ocjenjivanje domaćih jegera, tlačenica i sličnih poslastica. Za ovu zgodu odao nam je tajnu recepture staroga samoborskog gulaša, koji namjerava uskoro ponuditi gostima.