Hrvatska se pridružila Europskoj Uniji. Mnogi će reći, odlično, konačno će se neke stvari regulirati, odnosno, oni će nas prisiliti da se neke stvari urede. Drugi će prigovarati da je riječ o golemom i skupom administrativnom aparatu koji će jednostavno samo naređivati, da ulazimo u zajednicu u kojoj nisu svi jednaki, a da se prilikom pregovaračkog procesa (kada smo mogli zaštititi određene interese) zapravo uopće nije pregovaralo, nego uglavnom slijepo slušalo i postupalo u skladu sa zahtjevima EU-birokrata.

Razlozi i za jedne i za druge teze postoje, no ovdje bismo se zadržali na onom dijelu koji je nedavno počeo puniti stranice medija te pobudio zanimanje javnosti za zaštitu hrvatskih proizvoda, posebice onih poljoprivrednoga područja – nazovimo to problem prošeka i terana.

Pojednostavnjeno – hrvatsku javnost muče pitanja hoće li primjerice proizvođači prošeka u Hrvatskoj i nakon 1. srpnja moći stavljati na tržište proizvod pod nazivom prošek te mogu li hrvatski proizvođači vina sorte teran i nadalje proizvoditi vina i označavati ih nazivom sorte teran.

To su dva različita problema i svaki od njih ima svoje uzroke, logičnosti i nelogičnosti. Svaki od ta dva problema – koje ćemo u ovom trenutku apostrofirati kao poznate probleme – ima i više slojeva odgovornosti.

Kristina Delfin Kanceljak odvjetnica je u zagrebu. dugi niz godina bavi se pravom intelektualnoga vlasništva. Stručnjakinja za to područje, osim stalnog i svakodnevnoga praktičnog rada, povremeno objavljuje pravne tekstove iz navedenog područja te sudjeluje na domaćim i inozemnim tematskim skupovima i konferencijama. kao članica radne skupine za poglavlje 7, intelektualno vlasništvo, angažirala se u dijelu pregovora o pristupanju republike Hrvatske Europskoj uniji.

Krenimo od trenutne situacije.

U Hrvatskoj su na snazi dva zakona koja se tiču oznaka zemljopisnog podrijetla i izvornosti, vrlo slična naslova, no jedan se odnosi na poljoprivredne proizvode, a drugi na sve ostale. Oba su usklađena u potpunosti s aktualnim EU-zakonodavstvom. Osim ta dva, postoji i poseban Zakon o vinu, koji između ostalog regulira oznake kontroliranoga zemljopisnog podrijetla vina.

Do našega pridruživanja Uniji, da bi neki proizvod mogao zatražiti inozemnu zaštitu, bilo je potrebno da se on ponajprije zaštiti u proceduri pred domaćim mjerodavnim tijelima. Takav postupak morali su pokrenuti proizvođači proizvoda.

Što se tiče nepoljoprivrednih proizvoda – tijelo nadležno za registraciju i zaštitu oznaka izvornosti i zemljopisnog podrijetla jest Državni zavod za intelektualno vlasništvo, dok je za zaštitu poljoprivrednih proizvoda nadležno Ministarstvo poljoprivrede.

Da je svijest o potrebi zaštite autohtonih i karakterističnih proizvoda vrlo niska, educiranost gotovo pa nikakva, a da je procedura iznimno zamršena, dokazuju same brojke.
Na području RH zasad su, što se nepoljoprivrednih proizvoda tiče, zaštićena ukupno tri proizvoda, i to zaštitom izvornosti – riječ je o paškoj čipki, lepoglavskoj čipki i svetomarskoj čipki. Dakle, ukupno tri vrste proizvoda.

Što se pak tiče poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, u Hrvatskoj zasad postoje četiri oznake izvornosti i osam oznaka zemljopisnoga podrijetla (tu su uključeni istarski pršut, varaždinsko zelje, poljički soparnik, ekstradjevičansko maslinovo ulje sa Cresa, baranjski kulen…).

Složit ćete se – vrlo malen, gotovo zanemariv broj proizvoda.

Vinski registar nisam uspjela naći putem interneta, pa mi je točan broj koji se tiče zaštićenih kontroliranih zemljopisnih područja za uzgoj i proizvodnju vina nemoguće navesti.

Kako pak stojimo u Unijinim okvirima?

U bazi oznaka zemljopisnoga podrijetla, izvornosti i tradicionalnih naziva (u što ne ulaze vina), jedini proizvod iz Hrvatske koji se u toj bazi nalazi jest istarski pršut. No tu je tek nedavno zatražena zaštita i 1. lipnja 2013. isti je zahtjev objavljen u službenom glasniku EU.

U središnjoj Unijinoj bazi oznaka zemljopisnoga podrijetla i oznaka izvornosti za vina zaštićenih na teritoriju EU pretraživanje nije moguće za Hrvatsku: ni provjerom za EU-zemlje, ni provjerom za tzv. treće zemlje na temelju bilateralnih ugovora zaključenih s EU. Hrvatske u toj bazi jednostavno nema (http://ec.europa.eu/agriculture/markets/wine/e-bacchus).

Zanimljivo, kada govorimo o trećim zemljama (gledala sam okolinu), Crna Gora upisana je s 9 zaštićenih oznaka, Bosna i Hercegovina sa 7, a Srbija sa čak 29. Kada pak gledamo EU zemlje – Slovenija primjerice ima zaštitu 17 oznaka (ovdje se nalazi i čuveni teran, kao oznaka izvornosti), dok Italija ima primjerice 605 oznaka (među kojima, naravno i prosecco).

Je li razlog tomu činjenica što više nismo treća zemlja, a u trenutku pisanja ovoga teksta još nismo ni u EU – nisam sigurna, no netko od mjerodavnih morao bi se pozabaviti tim pitanjem. Naposljetku, zar samo netko od mjerodavnih (mislim pritom na državne strukture) ili je to u interesu i samih proizvođača?

Općenito je prihvaćeno mišljenje da je cilj takve vrste zaštite proizvoda zapravo određeno deklariranje javno prepoznatljive kvalitete, posve precizno utvrđenih karakteristika proizvoda i kontroliranoga načina proizvodnje. Upravo u tom dijelu razlikuju se oznake izvornosti i zemljopisnoga podrijetla. Dok se za oznaku izvornosti traži da proizvod od sama početka uzgoja materijala do konačnog proizvoda bude strogo kontrolirana podrijetla i da potječe iz određenog područja te da se proizvodi na specifičan i karakterističan način, za oznaku zemljopisnoga podrijetla bitno je da se ili priprema, ili proizvodnja, ili obrada odvija na jednom geografskom području na točno određeni način. Takva oznaka, osim što potrošača nedvojbeno upućuje da će kupiti proizvod točno traženih karakteristika, a ne zanemarimo pritom ni primjerene cijene – stoga ima tržišnu i marketinšku vrijednost.

Druga je karakteristika takve oznake da pruža mogućnost svojem nositelju da spriječi bilo koga drugoga da pod takvom oznakom stavlja svoj proizvod na tržište, ukoliko nije pripadnik skupine proizvođača koja je stekla to pravo. Nije mi jasno neuviđanje tih prednosti.

Naime, za ove zaštićene oznake načelno nije moguća pojedinačna zaštita (odnosno vrlo iznimno, i to jedino ukoliko je riječ o jednom jedinom proizvođaču točno određenoga proizvoda). Postupak mora inicirati grupa proizvođača zajednički ili jedinica lokalne uprave i samouprave. Upravo taj proces jamči da neće biti zlouporabe eventualnih prava prednosti pri pokušaju zaštite, već će zaštita pripasti upravo i samo onima koji dokažu da jedini proizvode tu vrstu proizvoda. I to bilo da je riječ o vinu, kulenu, maslinovu ulju ili čipki. No čini se da je kod nas u većini slučajeva upravo potreba za zajedničkim nastupom zapravo prva nepremostiva prepreka.

I upravo to se sada zbiva – zabrana stavljanja na zajedničko europsko tržište vina teran, s obzirom da su slovenski proizvođači taj naziv zaštitili. Ne mogu prešutjeti činjenicu da je ta zaštita, po mom dubokom pravnom uvjerenju, neodrživa jer se nazivom sorte koja raste na području Hrvatske, Italije i Slovenije zaštitio naziv vina koje se pak proizvodi od sasvim druge (doduše srodne) sorte – refoška.

No ovdje je definitivno učinjen propust kada se tome nije prigovaralo u samu tijeku zaštite. Naime, isti proces vođen je kada je RH već aktivno pregovarala o pristupu, a u takvoj situaciji nužno je pratiti sve službene biltene EU-a kako bi se bilo u toku s kretanjima i kako bi se spriječile negativne posljedice koje za hrvatsko gospodarstvo može imati činjenica što smo izvan zajedničkoga tržišta, kada se jednom na tom tržištu pojavimo.

Smatram da je moguće rješenje, ukoliko neće biti moguć poništenje na razini EU – zatražiti izmjene u obliku preciznijeg imenovanja, na način da Slovenija ima zaštićen slovenski teran, Hrvatska hrvatski ili istarski (iako i tu slutim protivljenje), a Italija talijanski. Ili da se trostranim sporazumom napravi zajednička zaštita tri strane.

Razlika u imenima elegantnije je rješenje, s obzirom da već u ovoj bazi postoji prijavljeno i registrirano nekoliko malvasia i to što grčkih, što talijanskih, no svaka od njih ima dodatnu geografsku oznaku (Malvasia Paros – GR, Malvasia di Bosa, Malvasia di Casorzo – IT). No ovdje nitko nije zaštitio malvaziju – kao takvu.

Proučavajući pak problem prosecca i prošeka, osim što je svima potpuno jasno da je radi o dva potpuno različita vinska proizvoda, pojavilo se pitanje jesmo li mi, odnosno hrvatski proizvođači prošeka, uopće kadri napraviti inicijalnu zaštitu tog proizvoda? Naime, način na koji se prošek proizvodi razlikuje se od proizvođača do proizvođača, a kako je već naprijed navedeno, jedan je od preduvjeta da se točno utvrdi i definira postupak proizvodnje prošeka. Ukoliko on varira od područja do područja, moguće je dodatno geografski definirati naziv, i to kao dalmatinski prošek, primorski prošek... Jasno, uz uvjet da se ispune sve prethodne pretpostavke i skupe u jedinstvenu zajedničku frontu proizvođači pojedinih vrsta prošeka.

Vjerojatno je nepostojanje takvih zajedničkih akcija posljedica stvarne razjedinjenosti proizvođača. Ne mogu se načuditi nepostojanju interesa proizvođača za zaštitu primjerice paškoga sira, dalmatinskoga maslinova ulja, ninske soli i drugih izvornih proizvoda ili proizvoda određenoga geografskog podrijetla. Je li stvar uistinu u potpunoj nezainteresiranosti ili potpunoj neslozi? Ili je razlog u odveć opsežnoj i inertnoj administraciji?

Poznato mi je da je u pogledu nekolicine proizvoda postojala inicijativa, pokrenut postupak zajedničke zaštite, no kako je on dugotrajan, došlo je do razmirica unutar grupa, i stvar je propala. Inicijalni zajednički interes nije bio dovoljan.

Je li Hrvatska, zahvaljujući nedostatku kako privatne tako i javne inicijative, nedostatku koordiniranosti ili jednostavno nesposobnošću svih aktera kojih se ove stvari tiču propustila učiniti mnogo više da u ključnom trenutku ulaska na europsko tržište ima svoje prepoznatljive i zaštićene proizvode – sigurno da jest.
Postojanje s jedne strane individualnih interesa koji ponekad teško mogu na istu hrpu, a često i jedva skupljenu hrpu razbacuju zbog vlastitog ega, neznanja ili nepovjerenja, a s druge strane glomazne i nekooperativne administracije koja je prečesto svrha sama sebi – svakako su glavni krivci za ovakvo stanje.

Jasno je da sami proizvođači moraju učiniti prvi korak, imati neku ideju i cilj te uložiti i vlastita sredstva i vlastite snage, no država je tu, a posebice ustanove poput Hrvatske gospodarske komore, Ministarstva poljoprivrede te odgovarajućih zavoda koji ispituju proizvode, koji bi morali biti na usluzi i dapače inicirati i podupirati takve oblike, kako organiziranja, tako i procesa, ne samo na deklarativnoj osnovi, nego i na stvarnoj, a posebice za početak raditi na sveobuhvatnoj edukaciji, i to kako sebe, tako i onih zbog kojih i postoje kao službe.

To nije samo pitanje zaštite nekih proizvoda, nego i pitanje koje je dio i gospodarskog, ali, ne zaboravimo, i turističkoga potencijala, a time i interesa Hrvatske, ne samo dijela privatnih poduzetnika.