Dolazi ljeto. Paradajz, lubenice i breskve. Šalše, salata od krastavaca i česti roštilji. Što smo sporiji, a ljeto ne voli brzinu, kuhamo sve brže. U vrelini ljeta tek se filana paprika dugo krčka u užarenoj kuhinji. Među svim ljetnim kuhinjskim prečicama filana paprika ostaje rijetko jelo koje s jelovnika neće prognati ni dugo vrijeme kuhanja, ni pasja vrućina, ni nova moda. Nepokolebljivo smo privrženi filanim paprikama, jelu koje mama uvijek radi najbolje.

Politička i kulturna povijest ne bavi se, nažalost, punjenim paprikama pa je zato raspetljavanje njihove priče teško. U potrazi za poviješću ovog jela nemamo pomoć povjesničara, iako je povijest paprike dobro poznata. Donesena iz Novoga svijeta kao egzotična ukrasna biljka, u dva je stoljeća polako osvojila stari kontinent. Isprva kao jeftinija zamjena za papar, a potom kao najrasprostranjenija biljka iz obitelji pomoćnica koja se osobito dobro uklopila u kuhinje Azije. Priča o paprici osobito je povezana s Mađarskom i Španjolskoj, čijim vrtlarima zahvaljujemo kultiviranje mnogih ljutih i slatkih vrsta. Početak pohoda u kojem je paprika pokorila sve kontinente obično se smješta u vrijeme napoleonskih ratova, kada se sreća okrenula u korist začinske paprike i mađarskih proizvođača što su u to doba harali Europom. Pretpostavlja se da je paprika stigla u Mađarsku u 16. ili 17. stoljeću s turskim osvajačima, kada je nalazimo i pod nazivom turski papar. Isprva, taj začin bio je tek zamjena za toliko žuđen i nedostižan papar, da bi ubrzo paprika (kako su je deminutivom zvali na Balkanu) pokrenula imaginaciju siromašnih i siromašnijih i do kraja 18. stoljeća postala zaštitni znak mađarske kuhinje, ali i identiteta. U svome Prehrambenom leksikonu iz 1944. Mayerhofer potpuno ignorira postojanje slatke paprike i piše da narodi sviknuti na ljuto, poput Mađara i Španjolaca, paprike jedu svježe ili ih čak pune. No sasvim je sigurno da su filane paprike već tada bile dio standardnoga ljetnog repertoara. Pišući o povrću Vučetićka će u ratnom izdanju svoje kultne kuharice napisati da je paprika omiljeno povrće koje osobito rado jedu Mađari, dok je kod Nijemaca gotovo nepoznata. Među jelima od paprike spominje i punjene paprike. Prva izdanja Radice i Vučetićke imaju, iako različite, recepte za filanu papriku. No sigurno je da su već 1939, kada su objavljene Dalmatinska kuhinja i Kuharstvo bile dio obične, svakodnevne kuhinje. Časopis Obitelj desetak godina prije, u stalnoj rubrici koja je donosila tjedne jelovnike, za ručak jedne srijede sredinom kolovoza predlaže paradajz-juhu, punjene paprike i rezance sa sirom. Iduće godine, 1931, filane paprike jedne srijede u kolovozu opet ujedinjuju ono najbolje od ljeta – paradajz i papriku. No, kao ni godinu prije, među receptima koji slijede nema onoga za paprike. Očigledno je da Stanka Andrić, koja je inicijalima potpisivala rubriku, smatrala da je recept za filane paprike dio opće kuhinjske prakse. Jednako kao tada popularne nadjevena korabica i paradajz. Recepte za njih nalazimo već u kuharicama iz 19. stoljeća, dok se paprika u njima pojavljuje isključivo kao začin. Nastanak punjenih paprika trebao je čekati vrtlarsko rješenje oduzimanja ljutine paprici. No zanimljivija od sama izuma filanih paprika jest činjenica da su već prije Drugoga svjetskog rata premošćivale jaz između kontinentalne i mediteranske kuhinje. Među rijetkim jelima koja se kuhaju na sjeveru i jugu Hrvatske paprika zauzima počasno mjesto.

Hrvatska književnost uglavnom škrto piše o hrani, ali začudo punjene se paprike često pojavljuju na književnim jelovnicima. U Zastavama, koje bismo mogli čitati i kao katalog građanske zagrebačke kuhinje, Kamilo Emerički na zgražanje svoga oca, na večeri započetoj uz Courvoisier i Martel, naručuje upravo paprike. Čudio se presvetli kako sin nije naručio ni fazana, ni raka, ni balatonskoga fogosa u hladetini, nego obično jelo, doduše za koje je stari Emerički uvijek pio krv svojoj kuharici jer je od paradajz-sosa radila malinovac s okusom vanilije. Okus filane paprike povezujemo s domom, a najstariji pisani trag nalazimo u dopisnici napisanoj 27. prosinca 1918. i poslanoj iz talijanskoga zatočeništva. Napisao je baki Agnezi njezin unuk Rudolf: ne znam kad se bum vrnul no do filane paprike bum sigurno. Ovim kratkim pisamcem Boris Szüts otvara poglavlje o filanim paprikama, jelu koje u dvije riječi sažima cijelo ljeto. Autorova je baka Agneza mazila ukućane finom kuhinjom i njezine su filane paprike početna točka iz koje se procjenjuju sve druge. U okusima djetinjstva tražimo utjehu, ali i prepoznajemo početke vlastita gurmanstva. Točno će uočiti Pavić u svojoj Odi spizi radnika i težaka da je to jedno od jela koje mama radi najbolje i da će mnogim mladim suprugama kuhanje prve paprike biti velik izazov, za koji, uz ljubav, treba imati i zrnce ludosti. Odrastanje s filanim paprikama Paviću je primjer gurmanskoga odgoja. Za papriku malotko malen mari, jede se samo meso, ćufta utopljena u saftu od paradajza u kojem su se paprike krčkale. Nešto stariji, papriku više ne premještamo na tuđi tanjur, već jednu za drugom tamanimo cijele. Jedino je Koko, junak Kušanovih romana za djecu, oduvijek uživao i u paprikama i u punjenju, žaleći tek što paprika nije velika kao kontinent. Dok Koko ostaje vječni dvanaestogodišnjak, mi ostali morali smo odrasti prije ili kasnije. Naučiti da se paprika voli postojano i da ćemo joj se uvijek vraćati bez obzira što bake i njezine kuhinje više nema. Žalim i ja za bakinim paprikama, punjenim pa zatvorenim gornjim dijelom paprike. Namigivale su paprike ispod svojih šeširića, kojima smo brojili koliko smo ih pojeli. U dijalogu s njima kušam i kuham sve iduće paprike, zaboravljajući da postoje barem dvije hrvatske kuhinje. Ljeto u Zagorju ne miriši toliko drukčije od otočkog ljeta, barem u kuhinji. U svima se paprike krčkaju vrućini unatoč. Slabom ljetnom apetitu u inat!