Iće i piće

Broj 35, Srpanj 2013

okusi preko granice: bruxelles

Kako jede diplomacija

Ines Sabalić

Fotografije: Damir Fabijanić

Pravi briselski purgeri prepoznaju eurokrate jer često zaborave da oko vrata još nose bedževe koji im omogućuju slobodan prolaz u europske institucije ili, ako su mlađi muškarci, nose odijela, dok su njihovi vršnjaci slobodnije odjeveni. Mlađi i srednji eurokrati ponekad odveć revno, odveć štreberski nastoje uroniti u briselski đir. Tako se, u nedjelju ujutro na trgu Jourdan, i u utorak popodne na trgu Chatelein, odlazi na tržnicu, gdje se jedu kamenice sa štandova i pije šampanjac. Čovjeku zaigra smiješak kad vidi klince u ranim dvadesetim u odijelima i kravatama kako mašu finim čašama za šampanjac, a vidi se da još nemaju grif kako ih stvarno treba držati i pritom još jesti kamenicu. Valjda razgovaraju o Merkelici i Krugmanu, ili hvale svog šefa, što drugo.

Po Francuskoj se jedu kamenice na tržnicama, tu i tamo u Parizu, svakako u Provansi, ali ne navaljuju baš tako kao ovdje. Kako do kamenica treba narasti, onda većina ipak radije posegne za pomfritom u škarniclu. Najbolji je pomfrit, ili frittes, u Maison Antoine na Place Jourdan, a to je trg između stražnje strane Europskoga parlamenta i vrlo blizu palača Vijeća i Europske komisije. Maison Antoine je kiosk otvoren od ranoga jutra do jedan poslije ponoći, oko kojega postoji konsenzus da nudi najbolji pomfrit u Belgiji, potvrđen time da se nerijetko zaustavlja službeni auto kraljevske obitelji iz kojega vozač ili tjelohranitelj ide po škarnicl za nekog unutra. Nisu loši friti ni na trgu Flagey, ni ispod trga Sablon. Spustimo se na zemlju – pomfrit ko pomfrit, ali opet, na tim najboljim mjestima nije loš, nije mastan, ulje je friško, krumpir nije smrznut, nego guljen na licu mjesta, a rezultat je zlaćan i hrskav.

Tržnice po Bruxellesu se sele, svaki dan u dva kvarta, ujutro i popodne. Nikada nemojte ostaviti auto na mjestu rezerviranu za tržnicu jer ga pauci nemilosrdno odvoze na tzv. Kanal, gdje se pola dana ležanja plaća oko 300 eura. Gdje ti je auto? – Na Kanalu – to je tragična vijest koju treba oplakati dok kamenica klizi niz grlo i dok se od dotepenca postaje pravi purger. Briselci nikad ne riskiraju da im auto tamo završi. (Usput, taj dio grada postaje sve više šik, s fantastičnim loftovima i zanimljivim ljudima, ali još nema svoj restoranski đir.)

Mnogi će se Hrvati od početka srpnja preseliti da rade u Bruxellesu, i to ne samo oni koji će raditi u europskim institucijama, nego i svim profesijama koje su oko njih nastale, u raznim lobističkim tvrtkama i predstavništvima, jer će se radne dozvole mnogo lakše dobivati. I sada gust promet između Hrvatske i sjedišta EU-a dodatno će se pojačati. To znači da će novi Briselci i stalni posjetioci biti suočeni s pitanjima: Gdje nešto lagano ručati? Kako se ovdje družiti? Što se ovdje radi, što je cool, što nije? Nećemo valjda doći u ovaj grad, ne mnogo veći od Zagreba, a da ne znamo kako se ponašati, kao da dolazimo odnekud bogu iza nogu. Ne govorimo o visokoj gastronomiji, o skupim mjestima, slavnim chefovima, o posjetima Comme Chez Soi, nego o onome kamo se ide svaki dan. Ima malih restorana za koje se zna da su odlični, na primjer talijanska taverna Ines, pored ne baš dobrog kvarta Gare du Nord, gdje se jede venecijanska i venetska, a to znači sjevernodalmatinska kuhinja. Pašta-fažol kao kod kuće i normalna, umirujuća poznata atmosfera, osjećaj doma sam, iako smo 1300 kilometara daleko. Ali takva su mjesta izvan putova, to je za one koji dublje urone i koji se zasite onoga što svi rade. Za to treba pričekati jer će u Bruxellesu sve biti novo, dobro i zanimljivo. Napomena: više nije cool ogovarati Bruxelles i tvrditi da je grad dosadan i birokratski. To je tako 2010, jako izvan coola. Sad je u redu da se ovaj grad, koji pruža mnogo ako mu čovjek otvori, hvali i da se, kad se završi posao oko 5, 6, 7 h, voli.

Pitanje koje će se tada, kad čovjek izroni iz ureda i sastanaka, postaviti jest – što sada? Oko 12 sati možda ste svratili u kantinu Europske komisije i gablali za istim stolom kao i povjerenici koji štede svojih 20.000 eura mjesečno zahvaljujući kantinskim menijima od šest eura, no vrijeme je za nešto drukčije.

Tri su glavne after work scene u Bruxellesu. Prve dvije vezane su uz blizinu institucija.

Najbrojnija je oko trga ispred Europskog parlamenta, koji se zove Luxembourg, prema kolodvoru odakle vlakovi idu u tom smjeru. Sve gdje se pije i jede od skupljeg do jeftinijeg, od pivnica do zdravljaka oko Place Lux, puno je, svi zarađuju. Parlament, od kojeg je veći jedino indijski, a kineski je manji, svijet je za sebe. Asistenti europoslanika, administrativno osoblje, volonteri, lobisti, studenti na praksi, razna politička i ekspertska izaslanstva, novinari, svi se u jednom momentu motaju unutra, a onda izlaze na kavu ili na ručak na Place Lux. Prevladavaju mladi, ali ne isključivo. Svi se miješaju, grickaju, pričaju. To je predio gdje se organiziraju oproštajke, ali i rođendani. Glavni đir ovdje ipak su pivnice, od kojih je glavna Fat Boy. Ako se nađete poslije posla, sjedi se uz pivo, grickalice, tapase, sirovo povrće u umaku ili pomfrit s kečapom. Ovdje neki jedu pomfrit u škarniclu i po cesti, ali češće se zadržavaju oko kioska.

Osim pivnica, na Place Lux su i manji restorani. Nagrađivani belgijski lanac Exki nudi brzu, ali zdravu hranu u ekološkom ambijentu i prvi je u Europi ponudio taj koncept. Filozofija je da je sve bio i sve personalizirano. Veliki sendviči koštaju 5–6 eura, svaki ima etiketu s ispisanim sastojcima i personaliziran je – tko god ga u kuhinji napravi, nalijepi etiketu sa svojim imenom. Cijene jesu malo previsoke za ono što nude, ali ako se želi na miru pojesti juha ili sendvič, standardizirana okusa, a da se ipak zna da u hrani nema ničega nezdravog, Exki je dobar. Kolači nisu loši, pogotovo torta od sira i spekulosa. Ima i simpatičnih malih restorana, od kojih neki još nisu prošli transformaciju u eurokratska mjesta, pa se još može satima sjediti uz pivo ili kavu i gledati sapunice što se vrte na televizoru pričvršćenu na zid. Ali, kad se odluče zaraditi nešto novca, onda postanu kao Chez Gaston. To znači da nude gotovo minimalistički meni, ali relativno često mijenjaju njegov sadržaj. Cijene su 15–20 eura po ručku, a porcije obilne i vrlo dobre. To je jedini restoran francusko-belgijske kuhinje u četvrti gdje vladaju talijanski. Ne vjerujem da je chef u Portofinu Talijan, ne mislim da tamo treba gubiti vrijeme. U Cappuccinu su sendviči svježi i od 3,5–5 eura. Malo dalje u Rue de Science je El Verde, gdje je atmosfera bio-gay-latino, služe se empanadas, tacosi, tortille, tapasi, jela s grahom, ali se može dobiti i dobar sendvič. Cijene su umjerene i uvijek je puno.

Druga after work scena je oko trga Schuman, na kojem su dvije palače Europske komisije, palača Vijeća. Tu su malo stariji gosti, ali je atmosfera posve opuštena, i prevladava novinarsko, miješano društvo jer su oko podneva u Europskoj komisiji redovite konferencije za novinstvo. Donedavno, išlo se kod Grka, preciznije Kafenio. Prvih godina kuhinja je bila bolja, onda je kvaliteta počela padati, a nedavno je vlasnik stavio bijele kožne sofe kako bi dignuo nivo i cijene. Sad je tamo poluprazno, što je šteta, jer je na dobroj lokaciji. Društvo sada naseljava tri paba oko Schumana, a to su Kitty O’Shea, James Joyce i Hairy Cannary. To su mjesta gdje se skupljaju Hrvati i ostali iz regije na kolektivno gledanje utakmica hrvatske reprezentacije. Ircima ne pada na pamet da okrenu na neki drugi kanal. Jede se tipična pabovska hrana, posluga je vrlo simpatična, cijene umjerene.

Oko Schumana u Rue Stevin je, po izboru samih briselskih Talijana, najbolji talijanski restoran u gradu: Lasagna Tiramisu. Našli smo ga zahvaljujući unutrašnjim senzorima koji su vodili prema pravom, ali pravom espressu. Uđemo i odmah shvatimo da je ovdje nešto ambiciozno, u najboljem smislu riječi. Prostor je nevelik, ali su šank i dobar dio prostorije na katu u bisazza-mozaiku toplih, smeđih i zlatnih boja. Sve je besprijekorno čisto, nigdje mrlje, zrnca prašine, otiska prsta, sve uglancano. Mašina za kavu šišti poznatim dragim zvukom, šalice i žličice ugodno zveckaju, a cure iza šanka i vlasnica su ljubazne, pristojne, nasmijane, nenametljive. Evo mjesta gdje nitko neće nakon ručka naručiti cappuccino jer se zna da se nakon jela želudac ne oblijeva toplim mlijekom. Sve vrste tiramisua su odlične, ali možda je od lješnjaka najpopularniji. Meni je malen, mijenja se, ali vrhunske kvalitete, ulje je najbolje, mozzarella također, sva pašta radi se na licu mjesta, sve je povrće sezonsko, meso provjereno i ako je moguće, sve iz biouzgoja. Ruča se na katu i sjedi na sofama inspiriranim Eileen Gray, a sam izbor te stare majstorice klasičnog dizajna pokazuje rafinman. Cijene odgovaraju kvaliteti i uloženom trudu – ali, isplati se. Nije za velika društva, do 4–5 ljudi za ručak.

Na drugu stranu od zgrade Vijeća ministara je ulica Froissart, gdje je zanimljiv lanac Winery. Interijer je pomalo retro na belgijski način urbanoga šika. I tu prevladava ideja relativno brze, ali kvalitetne hrane. Atmosfera je vrlo opuštena, ugodna, ali ne i raskvašena, očekuje se ipak da gosti poštuju tihu eleganciju mjesta – makar se radi uglavnom o blagovanju u stanci za ručak i radnim poslovnim sastancima. Ručak je po osobi 12–15 eura, a čaša vina 3–5 eura. Ništa nije baš jeftino, ali to je mjesto dobre srednje kvalitete koje si eurokrati normalnih primanja mogu priuštiti. Ne svaki dan, ipak. Svaki dan jede se u kantinama. Nekoliko je Wineryja u Bruxellesu, strateški smještenih tako da se vidi da računaju na bolju klijentelu.

Malo dalje od Trga Schuman jest Super filles du Tram, restoran koji nudi hamburgere, ali posve drukčije od onoga što inače podrazumijevamo pod brzom hranom. Malo je nagužvano, ali to je i jamstvo da je hrana uvijek svježa i da se dobro jede. Nude dvadesetak vrsta stejkova od čistoga mljevenog bifteka, koje onda oblikuju sliče hamburgerima, ali riječ je o vrlo kvalitetnoj hrani. Možete iz domoljubnih razloga birati Marco Polo ili, ako još niste nostalgični, onda vijetnamski ili onaj koji nalikuje na McDonald’sov. Pomfrit je pravi, a ne iz vrećice, salate su obilne i ima također tridesetak vrsta, a vino je iz rinfuze. Obrok je 18–20 eura.

Super Filles du Tram je na trgu Flagey, gdje je umjetnička i boemska scena Bruxellesa. Tamo se dolazi biciklima, kupuje se u second hand dućanima, ali se posjećuje skup i dobar frizer i večernji koncerti klasične glazbe. Tu vlada bobo ekipa, a to je francuski naziv za bourgois-boheme, za osobu s dobrim primanjima, ali off, boemskog ukusa. Dolazi se uglavnom u kavanu Belga, gdje se gosti, ako im tako odgovara, smještaju i sjede na podu, ali onda izvade svoje mini Appleove laptope. Nemojte ni ulaziti ako nemate tablet, i to iPad. Dakako, ima i pravih siromašnih umjetnika i pravih studenata i pravih propalih, nekad slavnih novinara i pisaca – oni daju šarm mjestu.

Četvrta after work i lunch scena, da se izrazimo briselskim hrenglish jezikom, jest oko trga Brugmann. To je za drugu klijentelu, za one iz međunarodnih odvjetničkih ureda koji se pokroviteljski nasmiju kad netko kaže da ima dobru plaću u Europskoj komisiji. Što god zamislite koliko svoj sat naplaćuju Googleovi ili Monsantovi ili Appleovi ili Saabovi lobisti, vjerojatno ste ih podcijenili. Tu i tamo zaluta neki eurokrat, ali oko Place Brugmann šminka je na višoj razini.

Tajna mjesta

Libanonac

Prvo tajno mjesto nalazi se u okviru lanca Tasty Corner. Odmah do trga St Josse, i nekoliko minuta od tornja Europske komisije u kojem su smješteni odjeli za znanost i istraživanje, jest Tasty Corner, čiji je vlasnik libanonska obitelj. Tko nešto zna o libanonskoj kuhinji, koja je blaga, mediteranska i oplemenjena francuskim utjecajem, shvatit će da je to najbolji takav restoran u gradu. Kuha gospođa za koju se jednostavno zna da je vrhunska kuharica, tip samouvjerene, dostojanstvene Dalmatinke, koja jednostavno zna da je najbolja, ali od toga ne radi predstavu. Humus, salate, meso, sve je svježe, falafeli su, rekli su mi, kao na najboljem mjestu u Bejrutu ili Tel Avivu. Kompletan ručak je oko 15 eura, ali falafeli su jeftiniji, ovisno o punjenju, oko 6–8 eura.

Talijan

Sendvičerija se zove Dominic et Therese i u neposrednoj je blizini postaje podzemne Louise. Vidjet ćete prije 12 sati posvuda prazne kafiće, ali dugačak red pred vratima koje ćete prepoznati po talijanskoj zastavi i talijanskom akcentu vlasnika. Daju obilne, kvalitetne, najbolje sendviče, zapravo kompletan obrok u obliku sendviča. Šunka, mortadela, sir, pršut, povrće, krumpir svježi su, piletina je dobro pohana. Strogo poštivanje pravila stajanja u redu. Nikada se ne smijete ni nasloniti na stol ili stolac susjednoga kafića jer su njihovi vlasnici zavidni i živčani. Razmislite što ćete uzeti da ne zadržavate red. Cijene su vrlo umjerene, od 3,5 eura do 5 za najskuplji mogući.

Marokanac

Prostran, smiren, ugodan, restoran le Palais des Delices nudi odličnu marokansku kuhinju, vrlo ukusan kuskus, ribu po demokratskim cijenama. Prije desetak godina restoran je bio tako na glasu da je televizija izvijestila kad je vlasnik odlučio smanjiti posao – jer mu je bilo odveć frekventno da zadrži kvalitetu i atmosferu. Sad tamo zalaze dobro informirani gosti, jer je kuhinja ostala dobra. Posebno su atraktivni i ukusni kolači.

Pečeni hrbat zeca sa smrčcima u vrhnju

hrbat zeca 2
mrkva
celer
poriluk
luk
bijelo vino
voda 500 ml
smrčci 50 g
luk kozjak 1
svježe vrhnje 200 ml
sol, papar
maslac
poriluk, bijeli dio 4
  1. Nasijecite zečevima hrbat, lomeći kosti. Pustite da posmeđe u tavi. Dodajte mrkvu, celer, poriluk i luk narezan na kockice. Ulijte bijelo vino i 500 ml vode te kuhajte 30 min.
  2. Brzo operite smrčke. Propirjajte kozjak, dodajte smrčke, sok od zeca i vrhnje te sve kuhajte dok ne poprimi konzistenciju umaka. Posolite i popaprite!
  3. Povežite hrbat zeca i pecite na maslacu oko 10 min.
  4. Skuhajte bijelo od poriluka koje ste prethodno sitno nasjeckali te stavite na tanjur, povrh hrbat i prelijte umakom od smrčaka. (L’Idiot du Village)

Pečena pačja jetra u umaku od papra i vanilije

teleći temeljac 100 ml
kokošji temeljac 50 ml
pačji zadak 50 ml
grubo mljeven papar
vanilija 1 mahuna
sirova pačja jetra 4 kriške
cvjetna sol
  1. U lonac ulijte oba temeljca, papar i raspolovljenu mahunu vanilije te kuhajte nekoliko minuta da dobijete umak.
  2. Zagrijte tavu s dnom za koje hrana ne prianja i stavite peći posoljene kriške jetre 1-2 cm debljine 2–3 minute sa svake strane. Skinite malo masti od kuhanja i dodajte u umak.
  3. Poslužite na toplom tanjuru.

(L’Idiot du Village)

Pročitaj ostale članke iz broja 35, Srpanj 2013

Ostala izdanja