Pravi briselski purgeri prepoznaju eurokrate jer često zaborave da oko vrata još nose bedževe koji im omogućuju slobodan prolaz u europske institucije ili, ako su mlađi muškarci, nose odijela, dok su njihovi vršnjaci slobodnije odjeveni. Mlađi i srednji eurokrati ponekad odveć revno, odveć štreberski nastoje uroniti u briselski đir. Tako se, u nedjelju ujutro na trgu Jourdan, i u utorak popodne na trgu Chatelein, odlazi na tržnicu, gdje se jedu kamenice sa štandova i pije šampanjac. Čovjeku zaigra smiješak kad vidi klince u ranim dvadesetim u odijelima i kravatama kako mašu finim čašama za šampanjac, a vidi se da još nemaju grif kako ih stvarno treba držati i pritom još jesti kamenicu. Valjda razgovaraju o Merkelici i Krugmanu, ili hvale svog šefa, što drugo.

Po Francuskoj se jedu kamenice na tržnicama, tu i tamo u Parizu, svakako u Provansi, ali ne navaljuju baš tako kao ovdje. Kako do kamenica treba narasti, onda većina ipak radije posegne za pomfritom u škarniclu. Najbolji je pomfrit, ili frittes, u Maison Antoine na Place Jourdan, a to je trg između stražnje strane Europskoga parlamenta i vrlo blizu palača Vijeća i Europske komisije. Maison Antoine je kiosk otvoren od ranoga jutra do jedan poslije ponoći, oko kojega postoji konsenzus da nudi najbolji pomfrit u Belgiji, potvrđen time da se nerijetko zaustavlja službeni auto kraljevske obitelji iz kojega vozač ili tjelohranitelj ide po škarnicl za nekog unutra. Nisu loši friti ni na trgu Flagey, ni ispod trga Sablon. Spustimo se na zemlju – pomfrit ko pomfrit, ali opet, na tim najboljim mjestima nije loš, nije mastan, ulje je friško, krumpir nije smrznut, nego guljen na licu mjesta, a rezultat je zlaćan i hrskav.

Tržnice po Bruxellesu se sele, svaki dan u dva kvarta, ujutro i popodne. Nikada nemojte ostaviti auto na mjestu rezerviranu za tržnicu jer ga pauci nemilosrdno odvoze na tzv. Kanal, gdje se pola dana ležanja plaća oko 300 eura. Gdje ti je auto? – Na Kanalu – to je tragična vijest koju treba oplakati dok kamenica klizi niz grlo i dok se od dotepenca postaje pravi purger. Briselci nikad ne riskiraju da im auto tamo završi. (Usput, taj dio grada postaje sve više šik, s fantastičnim loftovima i zanimljivim ljudima, ali još nema svoj restoranski đir.)

Mnogi će se Hrvati od početka srpnja preseliti da rade u Bruxellesu, i to ne samo oni koji će raditi u europskim institucijama, nego i svim profesijama koje su oko njih nastale, u raznim lobističkim tvrtkama i predstavništvima, jer će se radne dozvole mnogo lakše dobivati. I sada gust promet između Hrvatske i sjedišta EU-a dodatno će se pojačati. To znači da će novi Briselci i stalni posjetioci biti suočeni s pitanjima: Gdje nešto lagano ručati? Kako se ovdje družiti? Što se ovdje radi, što je cool, što nije? Nećemo valjda doći u ovaj grad, ne mnogo veći od Zagreba, a da ne znamo kako se ponašati, kao da dolazimo odnekud bogu iza nogu. Ne govorimo o visokoj gastronomiji, o skupim mjestima, slavnim chefovima, o posjetima Comme Chez Soi, nego o onome kamo se ide svaki dan. Ima malih restorana za koje se zna da su odlični, na primjer talijanska taverna Ines, pored ne baš dobrog kvarta Gare du Nord, gdje se jede venecijanska i venetska, a to znači sjevernodalmatinska kuhinja. Pašta-fažol kao kod kuće i normalna, umirujuća poznata atmosfera, osjećaj doma sam, iako smo 1300 kilometara daleko. Ali takva su mjesta izvan putova, to je za one koji dublje urone i koji se zasite onoga što svi rade. Za to treba pričekati jer će u Bruxellesu sve biti novo, dobro i zanimljivo. Napomena: više nije cool ogovarati Bruxelles i tvrditi da je grad dosadan i birokratski. To je tako 2010, jako izvan coola. Sad je u redu da se ovaj grad, koji pruža mnogo ako mu čovjek otvori, hvali i da se, kad se završi posao oko 5, 6, 7 h, voli.

Pitanje koje će se tada, kad čovjek izroni iz ureda i sastanaka, postaviti jest – što sada? Oko 12 sati možda ste svratili u kantinu Europske komisije i gablali za istim stolom kao i povjerenici koji štede svojih 20.000 eura mjesečno zahvaljujući kantinskim menijima od šest eura, no vrijeme je za nešto drukčije.

Tri su glavne after work scene u Bruxellesu. Prve dvije vezane su uz blizinu institucija.

Najbrojnija je oko trga ispred Europskog parlamenta, koji se zove Luxembourg, prema kolodvoru odakle vlakovi idu u tom smjeru. Sve gdje se pije i jede od skupljeg do jeftinijeg, od pivnica do zdravljaka oko Place Lux, puno je, svi zarađuju. Parlament, od kojeg je veći jedino indijski, a kineski je manji, svijet je za sebe. Asistenti europoslanika, administrativno osoblje, volonteri, lobisti, studenti na praksi, razna politička i ekspertska izaslanstva, novinari, svi se u jednom momentu motaju unutra, a onda izlaze na kavu ili na ručak na Place Lux. Prevladavaju mladi, ali ne isključivo. Svi se miješaju, grickaju, pričaju. To je predio gdje se organiziraju oproštajke, ali i rođendani. Glavni đir ovdje ipak su pivnice, od kojih je glavna Fat Boy. Ako se nađete poslije posla, sjedi se uz pivo, grickalice, tapase, sirovo povrće u umaku ili pomfrit s kečapom. Ovdje neki jedu pomfrit u škarniclu i po cesti, ali češće se zadržavaju oko kioska.

Osim pivnica, na Place Lux su i manji restorani. Nagrađivani belgijski lanac Exki nudi brzu, ali zdravu hranu u ekološkom ambijentu i prvi je u Europi ponudio taj koncept. Filozofija je da je sve bio i sve personalizirano. Veliki sendviči koštaju 5–6 eura, svaki ima etiketu s ispisanim sastojcima i personaliziran je – tko god ga u kuhinji napravi, nalijepi etiketu sa svojim imenom. Cijene jesu malo previsoke za ono što nude, ali ako se želi na miru pojesti juha ili sendvič, standardizirana okusa, a da se ipak zna da u hrani nema ničega nezdravog, Exki je dobar. Kolači nisu loši, pogotovo torta od sira i spekulosa. Ima i simpatičnih malih restorana, od kojih neki još nisu prošli transformaciju u eurokratska mjesta, pa se još može satima sjediti uz pivo ili kavu i gledati sapunice što se vrte na televizoru pričvršćenu na zid. Ali, kad se odluče zaraditi nešto novca, onda postanu kao Chez Gaston. To znači da nude gotovo minimalistički meni, ali relativno često mijenjaju njegov sadržaj. Cijene su 15–20 eura po ručku, a porcije obilne i vrlo dobre. To je jedini restoran francusko-belgijske kuhinje u četvrti gdje vladaju talijanski. Ne vjerujem da je chef u Portofinu Talijan, ne mislim da tamo treba gubiti vrijeme. U Cappuccinu su sendviči svježi i od 3,5–5 eura. Malo dalje u Rue de Science je El Verde, gdje je atmosfera bio-gay-latino, služe se empanadas, tacosi, tortille, tapasi, jela s grahom, ali se može dobiti i dobar sendvič. Cijene su umjerene i uvijek je puno.

Druga after work scena je oko trga Schuman, na kojem su dvije palače Europske komisije, palača Vijeća. Tu su malo stariji gosti, ali je atmosfera posve opuštena, i prevladava novinarsko, miješano društvo jer su oko podneva u Europskoj komisiji redovite konferencije za novinstvo. Donedavno, išlo se kod Grka, preciznije Kafenio. Prvih godina kuhinja je bila bolja, onda je kvaliteta počela padati, a nedavno je vlasnik stavio bijele kožne sofe kako bi dignuo nivo i cijene. Sad je tamo poluprazno, što je šteta, jer je na dobroj lokaciji. Društvo sada naseljava tri paba oko Schumana, a to su Kitty O’Shea, James Joyce i Hairy Cannary. To su mjesta gdje se skupljaju Hrvati i ostali iz regije na kolektivno gledanje utakmica hrvatske reprezentacije. Ircima ne pada na pamet da okrenu na neki drugi kanal. Jede se tipična pabovska hrana, posluga je vrlo simpatična, cijene umjerene.

Oko Schumana u Rue Stevin je, po izboru samih briselskih Talijana, najbolji talijanski restoran u gradu: Lasagna Tiramisu. Našli smo ga zahvaljujući unutrašnjim senzorima koji su vodili prema pravom, ali pravom espressu. Uđemo i odmah shvatimo da je ovdje nešto ambiciozno, u najboljem smislu riječi. Prostor je nevelik, ali su šank i dobar dio prostorije na katu u bisazza-mozaiku toplih, smeđih i zlatnih boja. Sve je besprijekorno čisto, nigdje mrlje, zrnca prašine, otiska prsta, sve uglancano. Mašina za kavu šišti poznatim dragim zvukom, šalice i žličice ugodno zveckaju, a cure iza šanka i vlasnica su ljubazne, pristojne, nasmijane, nenametljive. Evo mjesta gdje nitko neće nakon ručka naručiti cappuccino jer se zna da se nakon jela želudac ne oblijeva toplim mlijekom. Sve vrste tiramisua su odlične, ali možda je od lješnjaka najpopularniji. Meni je malen, mijenja se, ali vrhunske kvalitete, ulje je najbolje, mozzarella također, sva pašta radi se na licu mjesta, sve je povrće sezonsko, meso provjereno i ako je moguće, sve iz biouzgoja. Ruča se na katu i sjedi na sofama inspiriranim Eileen Gray, a sam izbor te stare majstorice klasičnog dizajna pokazuje rafinman. Cijene odgovaraju kvaliteti i uloženom trudu – ali, isplati se. Nije za velika društva, do 4–5 ljudi za ručak.