Ploviti se mora! Nemir, znatiželja i pohlepa oduvijek su tjerali ljude da otkrivaju i osvajaju nove svjetove. No novi su svjetovi neizvjesno daleko, a s kruhom u trbuhu lakše se putuje.
Baškoti, baškotini, dvopeci i sve ostale vrste trajnoga kruha nisu nastale iz dokone gurmanske znatiželje, već iz nužde i želje za putovanjem. Izum vojnoga i mornarskog kruha koji je mogao trajati stoljećima, što je za dvopek napisao Plinije Stariji, omogućio je dalja putovanja i sigurniji povratak. Velika je povijest zabilježila da je osnova prehrane rimskih legija bio upravo suh, dva puta pečen kruh (bis cotus), koji je razmočen u vodi održavao na životu vojsku koja je pokorila gotovo cijeli tada poznati svijet. Kada je 455. pao Rim, rijetko je tko mogao misliti o gurmanskim radostima. Hranjenje je još jednom nadvladalo jedenje. Svijet se polako vratio nepismenosti i lokalnoj, često nedostatnoj, sezonskoj kuhinji. Stoljećima se činilo da su mnoga kuharska znanja zauvijek izgubljena. No neki su recepti ipak opstali, a kuhinjsko znanje, premda okrnjeno, preživjelo je pomno čuvano iza samostanskih zidova. Hodočasnički putovi vrludali su od samostana do samostana, gdje je umoran putnik mogao dobiti okrepu i prenoćište. Samostanske su se kuhinje brinule o zdravlju jednako kao i dobru raspoloženju redovnika. Pravila Svetoga Benedikta, koja su propisivala ljubav prema postu i strogo uzdržavanje od svake proždrljivosti, kršila su se domišljato i često, osobito ono koje je zabranjivalo jedenje mesa četveronožnih životinja. Dobar apetit redovnika često je bio na meti zlih jezika, no zahvaljujući njemu samostanski su kuhari spasili okuse Grčke i Rima, oživili stare putove na Istok, odakle su dolazili začini, izumili perece, pivo, nabujak i mortadelu, donijeli u Europu egzotične kuhinje poput kineske. Sretan želudac oduvijek je činio sretne ljude, a ako je neki redovnik i bio debeo, mogao se tješiti mišljenjem Tome Akvinskog da su debeli ljudi pametniji.
Povijest samostanske peći
Nije slučajno da se, upravo u benediktinskom samostanu na otoku Pagu, sačuvala starinska receptura za pripremu baškotina ili mornarskog kruha, kako se još ponegdje naziva. Samostani su uvijek njegovali finu kuhinju, a znanje o njoj, jednako kao i o poljoprivredi ili liječenju, dijelili su s lokalnom zajednicom u kojoj su živjeli. Mnoga se danas znamenita jela i pića vezuju uz samostanske kuhinje, spomenimo tek rapsku tortu ili maraschino kao najpoznatije prinose redovnika i redovnica hrvatskoj kulturi stola. Benediktinski samostan Sv. Margarete djeluje na otoku Pagu od 15. stoljeća, a već stoljeće poslije redovnice se brinu o obrazovanju ženske djece. Današnji ponos otoka Paga, paška čipka, potekla je upravo iz samostana, da bi se potom radom redovnica proširila cijelim otokom. U bogatoj povijesti ovoga samostana, ostao je zabilježen podatak važan za ovu priču o kruhu koji je plovio svijetom kao malen, ali nezaobilazan komadić doma. Godine 1540. samostanska je kuhinja dobila novu pećnicu, odnosno krušnu peć u čijoj se toploj utrobi otada pripremaju zlatni, hruskavi baškotini. Posluženi uz vino ili prošek danas se nude kao starinska slastica, u koju je utkano iskustvo staro barem tri stoljeća. Sa sigurnošću možemo tvrditi da je umijeće pripremanja baškotina na otoku Pagu poteklo upravo iz samostanske kuhinje, da bi se u razdoblju renesanse i otvaranja novih pomorskih putova proširilo izvan zidova samostana. Nastao iz nužde i snalažljivosti, paški baškotin danas ostaje okusna uspomena na svijet koji više ne postoji. Recept prema kojem redovnice samostana Sv. Margarete danas pripremaju te dva puta pečene kruščiće, nepromijenjen i tajan, opstaje kao podsjetnik na vrijeme jedrenjaka, na odlaske i nesigurne povratke mornara i moreplovaca.
Baškot, beskot, beškot… kolač
Različite recepture za pripremanje trajnih mornarskih kruhova karakteristične su za obje obale Jadranskog mora. U različitim nazivima i oblicima dvopeka koji se pripremaju na istočnoj obali Jadrana ističe se prstenasti baškot kakav se priprema na području Kvarnera, a koji je prema predaji u 15. stoljeću stigao zajedno s ribarima iz talijanske pokrajine Veneto. Bakar, nekoć važan pomorski i trgovački grad, još čuva tradiciju pripremanja upravo takva baškota, a tijekom povijesti njegova se priprema raširila i na područje zaleđa, gdje je svoje mjesto našao u skromnoj prehrani pastira i težaka, svih onih koji su radili daleko od utješne topline kućnog ognjišta. Prstenasti oblik baškota, a to i jest glavna razlika između njega i baškotina kakav se priprema na Pagu ili Rabu, omogućivao je lakši transport i čuvanje tog dvopeka. Brodske su smočnice tako mogle lakše pohraniti vijence baškota nanizanih na uže, koje bi obično stajalo obješeno na brodske grede. Suhi baškoti mogli su trajati i do pola godine, a obično bi se jeli razmočeni u vodi, vinu ili juhi. Bakrani će reći da je baškot to bolji što se, bačen s visine, razbije u više komada. Taj krhki, prstenasti kruh nije bio samo hrana, nego i malen komadić doma, materijalizacija ljubavi i straha s kojim se čekao povratak s ćudljivog i okrutnog mora. Preobraženi u različite oblike, poput baškotina ili škanatica što nalikuju keksima i kojima se ponekad dodaju listići badema, ili prstenastoga baškotina i bucolaja koji mu je izravni potomak, dva puta pečeni kruhovi otkrivaju zajedničku prošlost Mediterana kakav je nekad bio.
.jpg?1413892352)
