Neka gastronomska mjesta teško je opisati. Pogotovo kad ste ih upoznali iz nekoga drugog kuta, a ne (ponajprije) gastronomskog. Konobu Porat, u Zatonu kod Šibenika, upoznao sam, naime, kao ljetno obiteljsko gnijezdo obitelji Živković, koji onamo odlaze nahraniti tilo (jelom) i dušu (razgovorom). A ta povezanost riječi (za stolom) i (d)jela (za tanjurom), udahnjuje poseban šarm konobi u koju se svi toliko često vraćaju.
Krešimir Živković zaslužan je za dugu tradiciju, dulju od tri desetljeća. I radi to tako nekako jednostavno. No kao i u priči o engleskoj travi (gdje je također sve jednostavno, samo se tako radi stoljećima), tako je i s konobom Porat. Isto tako jednostavno – već trideset i četiri godine. I s namirnicama koje nas vraćaju tri desetljeća unatrag.
Konoba je počela prije 34 godine. Pokojni otac i majka, zajedno s braćom i sestrom, izbacili su četiri bačve iz prostora i krenuli s malom, domaćom konobom. Tada je u ponudi bilo samo pršuta, sira iz ulja, slanih srdela i domaćeg vina. Tada su upravo to gosti željeli. S vremenom je trebalo pronaći prstace, škampe, ribu. I tako se konoba polako preobrazila u restorančić.
Zahvalni smo što nam je u blizini Prokljansko jezero s rijekom Krkom, pa imamo naših posebnosti – sipica, lignjica (oko 3 cm!), golaca (riblja mliječ), bižota (jegulja), škriljuna (gamberi, nešto između riječnih rakova i morskih kozica… Svi to volimo. Škriljuni se daju gostu koji ih cijeni, i to na komad, a ne na kilograme. Nekad se na ušću mogla uloviti jedna, dvije kašete, a danas….? Uvijek imamo i domaćega pršuta iz našeg kraja, sira iz ulja kojeg danas ima jako malo jer on često ne uspije, pa ga je teško komercijalizirati u ugostiteljstvu. Problem je ujednačena kvaliteta i nabava.