Uvod najbolje ilustrira što nas je potaknulo da napravimo intervju s Ivanom Barbićem, uskoro prvim hrvatskim nosiocem titule Master of Wine (od, trenutno, samo 310 na svijetu!). Krenimo…
Recite nam nešto o sebi, o početku obrazovanja i što je utjecalo da se odlučite za ovu vinsku priču?
Roditelji su se potkraj 60-ih preselili u Švicarsku, pa sam se tamo školovao. Tijekom pohađanja jezične gimnazije shvatio sam da biti prevoditelj nije moj životni ideal, iako uz hrvatski govorim njemački, francuski, talijanski, engleski, čak i španjolski. Već tada došao sam na ideju vina, očigledno i zbog obiteljskog podrijetla. Moj djed s tatine strane potječe s Hvara, pa sam vrlo rano došao u kontakt s vinom. Činilo mi se da bi me vino moglo zaintrigirati za cijeli život.
Nakon mature u gimnaziji želio sam steći što prije diplomu enologa (francuski Diplôme National d'Oenologue). Za tu diplomu morao sam pohađati prvo opći inženjerski studij. Krenuo sam na ispit u Francuski konzulat u Švicarskoj, gdje su provjeravali uglavnom jezične sposobnosti. To sam prošao i tako mogao poslati zahtjeve na razne fakultete koji su nudili opći inženjerski studij trajanja dvije godine, koji je omogućavao studij enologije sljedeće dvije godine. Kako se u Francuskoj učenici mnogo više usmjere tijekom gimnazije, bilo je nezamislivo da netko tko je završio jezičnu gimnaziju ide na tehnički studij, pa sam tako dobio tri odbijenice iz Francuske!
Švicarska
Bio sam jako razočaran, ali sam se nastavio informirati kako ipak doći do izobrazbe u vinu. Godinu poslije upisao sam za inženjera tehnologije prehrane na ETH u Zürichu. Studij je trajao pet godina. Sa završenim studijem ponovno sam se prijavio u Bordeauxu za enologa. Ponovno je stigla odbijenica i obrazloženje da je kvota za strane studente popunjena (jedini je kriterij za upis brzina predanoga zahtjeva, pa neka pokušam sljedeće proljeće). Istodobno sam radio diplomski rad na Štacija istraživanjima u vinogradarstvu u Wädenswilu, koje je osnovao profesor Müller-Thurgau. Tamo su mi istog ljeta ponudili projekt koji je dobar i za doktorat s temom enzima u vinarstvu. Tako da sam ostao u Švicarskoj i počeo raditi na Štacija istraživanjima koja se danas nazivaju Agroscope.
Pošto vinska djelatnost, što se tiče ekonomskog utjecaja, nije toliko važna za Švicarsku (tada su postojala dva Štacija centra za istraživanje – jedan u Wädenswilu, a drugi u Changinsu kraj Nyona), odlučeno je da se sva znanstvena istraživanja rade na Štacija centru u francuskom dijelu Švicarske, gdje je vinogradarstvo mnogo važnije. Nije bilo dovoljno novca za moj doktorski rad, tako da sam radio kao znanstveni suradnik nepune dvije godine, a zatim krenuo u ekonomski svijet, gdje sam dvije godine radio kao product manager za sredstva za čišćenje i dezinfekciju u prehrambenoj industriji. Nakon toga radio sam 3,5 godine kao savjetnik i komercijalni referent za enološke proizvode poput kvasaca, enzima, filterskih pločica. Na ljeto 1999. dobio sam posao nabavljača za najvećega distributera vina i najvećeg uvoznika vina, trgovački lanac Coop. Tamo sam radio šest godina. Onda sam krenuo kod najvećeg veletrgovca vina Bataillarda, gdje još radim kao nabavljač. Posljednje četiri godine radim i kao savjetnik, suradnik vinskoga časopisa Schweizerische Weinzeitung, te sam i predsjednik žirija ocjenjivanja vina LaSélection u Baselu (poslije Expovina u Zürichu najveće i najvažnije ocjenjivanje vina u Švicarskoj). Više od deset godina imam s daljim rođakom proizvodnju vina na Hvaru (s prvom berbom 2002. krenula je proizvodnja Medvida). Na njegovim ostalim vinima radim kao konzultant.
Kako je krenula želja za obrazovanjem Master of Wine (MW)?
Igrom slučaja potkraj 90-ih došao sam u kontakt s MW-om jer se kolega sa Štacija istraživanja upisao tamo. Institut i titula Master of Wine osnovani su 1953. s idejom da pruža opću izobrazbu o vinu, vinarstvu, trgovini vina zaposlenima u engleskoj vinskoj trgovini. London je, po pitanju vinske trgovine, centar svijeta. Englesko tržište omogućilo je da se stvori tržište za porto, sherry, madeiru i bordeaux. Oni su od 1994. počeli nuditi tečajeve u kontinentalnoj Europi, a već prije toga su i kandidati iz SAD-a, Australije, Novog Zelanda krenuli na ispit. Nekoliko godina prije u Institutu bilo je odlučeno da se otvori prema cijelome svijetu, dotad je to bila isključivo engleska izobrazba. Možda je bolji izraz ispit nego izobrazba. Sastoji se od tečaja u trajanju pet radnih dana tijekom godine dana. Postoji rok za predaju sastavka. Do završnog ispita nije bilo većeg ispitivanja kandidata, a danas postoji provjera nakon prve godine. Morao sam napisati dva sastavka na izabrane teme i životopis da bi odlučili da li će me primiti na izobrazbu. Preduvjet za upis MW-a inače je položeni najviši stupanj Wine & Spirit Education Trusta (WSET) kako se sve više svijetom šire njihovi tečajevi. Ako netko ima položen najviši stupanj WSET-a, onda se sigurno prima kao kandidat za MW.
Smatrao sam da imam opću izobrazbu o vinu jer sam radio dvije godine kao znanstveni suradnik. Imao sam sreću da sam radio za tri najveća uvoznika vina u Švicarskoj, tako da sam stekao veliku praksu. Mislim da je švicarsko tržište vina najraznovrsnije od poznatijih svjetskih tržišta. Engleska ima veći izbor vina iz Novoga svijeta, ali u Švicarskoj zato ima dosta i švicarskih vina koja su kvalitetna i raznovrsna. Od 1999. bavim se vinima svih podrijetla i razine kvalitete, od najobičnijeg stolnog do bordeaux grand crua. To uključuje putovanja po vinskim regijama poput Francuske, Italije i Španjolske, a i Kalifornije, Argentine, Južnoafričke Republike. Gotovo svakodnevno imam priliku još više učiti o zanimljivom vinskom svijetu.
Imam položenu degustaciju i teoriju, a sada radim na završnom radu (research paper), koji ću predati na ljeto 2015. U rujnu 2015, ako sve bude po planu, bit ću prvi Master of Wine s hrvatskom putovnicom.
Mali postotak ljudi koji upišu MW završi (10–15%). Danas na svijetu postoji 310 ljudi s titulom MW. Baš lani institut je prvi put javio da je bilo više od stotinu studenata na ispitu. Ispit se održava isti dan na tri mjesta: u Londonu, San Franciscu i Sydneyju. Možemo reći da je posljednjih deset godina prosječno 6–8 ljudi dobivalo titulu, a na ispitu ih ima 70–100. Vrlo je rijetko da netko u istoj godini položi teoriju i degustaciju. Ni ja to nisam uspio.
MW obuhvaća cjelokupno znanje o vinu: vinogradarstvo, trgovina i marketing. Mislim da nema nijedne druge titule koja bi bila ravna tituli MW. Postoje i drugi strogi i teški ispiti, poput Master Sommeliera. Njih ima manje nego MW-a te su više orijentirani na spajanje vina s hranom. Jako malo ima ljudi koji su položili MW i Master Sommelier. Po meni, najzahtjevniji je ispit natjecanje za svjetskog prvaka somelijera.
Okolina i suradnja s kolegama, razmjena mišljenja, zasigurno je zanimljiv svijet u kojem se dobiva mnoštvo informacija?
Činjenica da sam već nekoliko godina u krugu ljudi koji pohađaju tečaj MW, pridonijela je upoznavanju s kompetentnim ljudima iz vinskog svijeta. Kontakti ostaju neovisno o uspjehu na tečaju, odnosno da li je netko pao ispit ili odustao. Moj mi posao osigurava dnevni kontakt s nekolicinom njih. Zbog toga sam bio i pozvan na razne skupove u organizaciji institucija ili MW. Držao sam predavanje na Austrijskoj vinskoj akademiji u Rustu, gdje je poslovođa Josef(Pepi)Schuler. Ove godine ću već drugi put biti pozvan u Amsterdam na skup nekoliko vinskih stručnjaka u službi nizozemske vlade, koja radi potpore nerazvijenim zemljama ima i savjetnika MW-a Corneliusa van Casterena (drugi nizozemski MW). On je dobio zadatak da u zemljama u razvoju u vinogradarstvu poput Bolivije, Moldavije, Gruzije i Makedonije savjetuje tamošnje vinare.
MW postižu raznoliki ljudi različite pozadine i obrazovanja. Najviše ljudi bavi se trgovinom vina, ima i enologa te novinara iz anglosaksonskih zemalja. Svatko ima svoje prednosti i slabosti.
Znamo da već ima nosilaca titula Master of Wine hrvatskoga podrijetla.
Josef(Pepi)Schuler prvi je Austrijanac koji je dobio titulu MW (2000). Pepi je gradišćanski Hrvat s kojim se sporazumijevam na hrvatskom. Upoznat je s hrvatskim prilikama i uvijek je imao veze s hrvatskim vinskim svijetom. To bismo mogli iskoristiti za promociju hrvatskih vina na međunarodnom tržištu.
No on nije prvi MW hrvatskih korijena, već je to Michael Brajkovich iz Novog Zelanda, vlasnik vinarije Kumeu River. Ispit je položio čim se MW počeo otvarati prema kandidatima iz drugih zemalja izvan Engleske, negdje 1989–90.
Drugi MW u Austriji je Roman Horvath, koji je ispit položio 2009. Makar ima prezime Horvath, nema veze s Hrvatskom. Jako je stručan i odlično poznaje nabavu i prodaju vina na međunarodnoj razini.
Kakva je svjetska vinska scena danas i kakvi su njezini trendovi?
U vinskom svijetu teško je govoriti o općem svjetskom trendu jer su tržišta vrlo različita. Prema službenim statistikama OIV-a na tržištima proizvodnih nacija opada konzumacija vina (koje se prije konzumiralo kao prehrambeni proizvod) zbog promjene stila života. Sada piju čašu, dvije dnevno iz užitka. Na novim tržištima gdje ljudi tek otkrivaju vino (sjeverna Europa, sjeverna Amerika, Azija) raste konzumacija vina. U tim je tržištima budućnost prodaje vina.
Opći je trend (već dulje od 10 godina) dominantna konzumacija crnih vina. Sigurno s time ima veze činjenica da su znanstvenici utvrdili da je konzumacija crnih vina zdravija jer sadrže tanine i polifenole. U Kini pak ljudi konzumiraju oko 90% crna vina iz drugog razloga: kod njih je crvena boja sreće!
Opći je trend da ljudi piju vino iz hedonizma te da radije daju više novca za kvalitetnije vino. Tako se treba ustrojiti cjelokupna vinska proizvodnja. Jedan je smjer jeftina proizvodnja velikih količina, što u vinskom svijetu nije lako. Ukupna je svjetska proizvodnja vina još veća od ukupne svjetske konzumacije vina. Tako da su vinari prisiljeni prodavati vino ispod cijene. Mnogo je razumnije proizvoditi kvalitetno vino koje omogućava pristojne prihode i ekonomsko preživljavanje. Trend je takav da svake godine ima sve više potencijalnih kupaca koji vino doživljavaju kao kulturni proizvod, ali to je i dalje manjina.
Vino se konzumira drukčije nego voće i povrće. Pogledajte samo izbor voća i povrća u dućanu. Najčešće i nemate dvije vrste jabuka, naranača ili luka na izbor. Ponuda vina visoko je fragmentirana, čak i u usporedbi s pivima, ima stotinjak vina na izbor u samoposlugama. Prosječan kupac koji nije toliko upućen u vina ne zna što bi izabrao pa bira poznate etikete. To je razlika između proizvodnje vina u Europi i Novom svijetu. U Europi su se zemljoposjednici stoljećima bavili vinogradarstvom jer je to bio sastavni dio njihove poljoprivredne proizvodnje. Nije se ciljano gledalo kako komercijalizirati taj proizvod. Postoji visoka fragmentiranost i među proizvođačima grožđa. Prosječna je veličina posjeda vinograda u Europi oko 1,5 ha, dok su u Kaliforniji, Australiji i Južnoj Africi u proizvodnju vina krenuli oni koji su se ciljano htjeli baviti time radi stjecanja ekonomske dobiti te su prije istražili tržište i rade na prosječnoj veličini vinograda od 20 do 40 ha.
Posljednjih 20 godina u Europi se događa velika transformacija jer se ustanovilo da više nije ekonomski održiva visoka fragmentiranost vinograda i vinske proizvodnje. Tako da se i u Europi stvaraju sve veće tvrtke i čak konglomerati vinske proizvodnje, koji će moći bolje prilagoditi proizvodnju tržišnim zahtjevima. Sve ide u smjeru industrijalizacije proizvodnje u velikim količinama, a s druge strane održat će se i stoljećima stara tradicija proizvođača kojima je glavni cilj da vinima oslikaju specifičnost neke loze, područja ili položaja kao što je to usavršila Francuska sa svojim vinogradima. Primjer toga su otac Gérard i sin Jean-LouisChave, kojima na etiketi piše da su vinari od oca na sina od 1481. Francuska je kolijevka proizvodnje kvalitetnih vina. Uspjeli su izgraditi imidž kao proizvođači vrhunskih vina, a cijene odgovaraju kvaliteti.
Hrvatska vina u posljednjih 20 godina i njihova budućnost?
Nakon raspada Jugoslavije mnogima je iznenađenje bila činjenica da Hrvatska zapravo nema veliku proizvodnju vina! Pod vinogradima je u Hrvatskoj službeno 30.000 ha, što je vrlo malo naspram 7,5 milijuna ha na cijelom svijetu. Ta brojka određuje kamo mora biti usmjereno hrvatsko vinogradarstvo i proizvodnja budući da Hrvatska nema velike količine vina. Budući da vinogradi nisu homogeni, velikih površina ni jednosortni, koji se daju lako i efikasno obrađivati, troškovi proizvodnje nisu mali. Po mojim saznanjima najveći je vinograd u Erdutu površine oko 450 ha, ali i u njemu raste desetak sorta. U npr. Australiji i Kaliforniji imaju vinogradi površine nekoliko stotina hektara zasađenih jednom sortom.
Hrvatska ima specifične sorte. Osim plavca malog, druge najvažnije nisu 100% autohtone. Graševina nigdje drugdje (ni u Mađarskoj ni u Austriji) ne postiže takvu kvalitetu kao kod nas u Slavoniji. Istarska malvazija slovi kao vlastita autohtona sorta, ali to na međunarodnom tržištu neće biti lako objasniti jer malvazije ima po cijelom Mediteranu i poznata je kao sorta koja daje jednostavna, neutralna, bijela vina. No isto tako nigdje nema tako kvalitetnih bijelih vina od malvazije kao u Istri. Mislim da su nam plavac mali, graševina i malvazija važni aduti za promidžbu, stvaranje identiteta i imidža na međunarodnom vinskom tržištu.
Je li trenutno najteže plavcu malom u smislu neujednačenosti kvalitete proizvodnje, za razliku od graševine i malvazije?
Tehnologija, infrastruktura i znanje o vinarstvu nije po cijeloj Hrvatskoj jednako implementirano. Otežavajuća je okolnost da topla, mediteranska klima ima mnogo više mikrobioloških rizika od hladnijih krajeva (Dalmacija u odnosu na Istru te Slavoniju). Strani stručnjaci koji su imali prilike kušati presjek hrvatskih vina došli su do zaključka da su vina iz kontinentalnoga kraja Hrvatske tehnički najbolja, a proizvodnja vina u Dalmaciji nije dovoljno homogena i ima previše razlika u kvaliteti vina (pitanje vinifikacije i nekih mikrobioloških grešaka). Vino u Dalmaciji sigurno će se usavršiti u idućih 10–20 godina jer se sve više investira u infrastrukturu podruma te edukaciju vinara i enologa.
Svi pričaju kako su naša vina dobra, a gotovo nitko kako ih prodati?
Do prije deset godina nije bilo dovoljno proizvodnje hrvatskih vina za tržište i proizvođači se nisu trebali brinuti o komercijalizaciji. Tako je bilo nekoliko desetljeća ranije u svim mediteranskim zemljama proizvođačima vina (Španjolskoj, Francuskoj, Italiji). Vinari su se mogli koncentrirati na proizvodnju vina, a ionako su do sljedeće berbe prodali cjelokupnu proizvodnju. Vinski se svijet globalizira, tržište vina mijenja se brže nego ikad prije. Svi vinari su iz tog razloga sve više izloženi trendovima i prirodnim oscilacijama svjetskoga tržišta. To danas zahtijeva, kao kod industrijskih proizvoda, da se u proizvodnju vina ide ciljano s jasnim ciljem i orijentacijom. Makar to bila proizvodnja jeftinoga bijelog vina ili vrhunskoga crnog.
Danas je preduvjet proizvodnje vina da se već od sadnje loze sve usredotoči na konačni proizvod, tržište i kupca. Pošto je taj trend u roku nekoliko godina zahvatio i Hrvatsku, nema vremena za oklijevanje. Treba se orijentirati prema izvozu proizvoda. Afirmaciji naših vina na svjetskom tržištu pomoći će činjenica da smo mediteranska zemlja poput Španjolske, Francuske, Italije i Grčke. I u turizmu smo se počeli prezentirati kao kvalitetno odredište, pa naša vina trebaju pridonijeti toj slici.
Hrvatska izvozi samo 2–2,5% vinske proizvodnje. To je vrlo niska brojka. Uspješan izvoz onemogućava i činjenica da je cjelokupno svjetsko vinsko tržište prenapučeno, a konzumacija raste samo na nekim tržištima. Borba koja je nastala vrlo je oštra. Hrvatskim vinima teško je nanovo se afirmirati, a to što je u vrijeme Jugoslavije bilo dingača i graševine na svjetskim tržištima zaboravilo se i ne povezuje se više s Hrvatskom. Hrvatska, makar je stoljećima vrlo tradicionalna vinogradarska zemlja, mora se ponovno potvrditi.
Koji su vaši savjeti Hrvatskoj?
Važno je da se definiraju tržišta u koja će se ciljano ulagati, a koja imaju potencijal za budućnost. Znam da je u prošlosti bilo prezentacija i degustacija hrvatskih vina u drugim zemljama. Neke bih opisao kao akademsku vježbu. Italija neće nikada u znatnim količinama uvoziti hrvatska vina, imaju dovoljno vlastitih. Pogled na talijansku statistiku uvoza i izvoza vina pokazao bi koliki je interes za stranim vinima u Italiji. Premda Talijani kad dolaze na ljetovanje na hrvatsku obalu piju naša vina, tijekom godine kod kuće piju talijanska. Dobro je što je Engleska definirana kao važno potencijalno tržište jer je ona po godišnjem prometu najvažnije uvozno tržište na svijetu. Tamo Hrvatska nije toliko poistovjećena s ratom 90-ih, a jest u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj (gdje se Hrvatska uglavnom asocira s gastarbajterima), pa će u tim zemljama biti mnogo teže afirmirati hrvatska vina kao kvalitetna. U Sjevernoj Americi pozitivnije se gleda na Hrvatsku i sve što dolazi iz nje jer su tamo naši emigranti uklopljeni u tamošnji stil života i to bi trebalo definirati kao potencijalno tržište.
Svako je tržište vrlo specifično, premda se govori o svjetskom vinskom tržištu. To je bitno već kod uvoza i distribucije. Postoje slobodna tržišta poput Austrije, Njemačke i Švicarske što se tiče vina i alkoholnih pića. S druge strane postoje zaštićena i ograničena tržišta poput SAD-a, Rusije i skandinavskih zemalja. Svako tržište zahtijeva drukčiji pristup.
Zatim postoje različiti afiniteti što se tiče konzumacije vina. Prosječna cijena butelje u Njemačkoj je 2,4 eura, a u Švicarskoj više od 10 švicarskih franaka. U Švicarskoj se konzumira ⅔ crnih i samo ⅓ bijelih vina. Sve to treba dobro analizirati i sukladno tomu postaviti jasnu strategiju. Treba pronaći nekoliko stručnjaka za svako tržište, koji će predložiti efikasan i uspješan pristup tom tržištu.
Vaša suradnja s Ivom Dubokovićem i projekt Medvid?
Moj dalji rođak Ivo i ja upoznali smo se potkraj 80-ih, kad smo se već počeli zanimati za vino. Zapazio sam da imaju vina iznadprosječne kvalitete za domaću konzumaciju. Gotovo svake godine kušao bih njihova vina i smatrao sam da postoji potencijal za nešto više. Prije desetak godina niknula je ideja da krenemo u zajedničku proizvodnju vina s kupljenim grožđem s najboljih lokacija Medvid Boda s južne strane Hvara. Ja sam pretpostavljao da za kompleksno, kvalitetno crno vino treba čuvanje u barriqueu, pa smo se od sama početka odlučili za to, makar to još nije postojalo. Uz već postojeću Medvjedicu, koja je malo kumovala imenu i nije odležala u bačvama, kreirali smo Medvida jer smo htjeli muški rod i jače vino. Berbom 2002. krenuli smo u proizvodnju s prva tri barriquea. Tada je to bilo bez jasna cilja komercijalizacije jer s 800–900 litara godišnje i nije ga moglo biti.
U veljači 2006. održana je slijepa degustacija 29 najboljih plavaca na kojoj je sudjelovala naša druga berba Medvida 2003 i završila na prvom mjestu! Dakle, prije nego što smo uopće krenuli u komercijalizaciju, već smo imali potražnju za Medvidom. S vremenom smo proširili proizvodnju Medvida na 10–12 barriquea godišnje. Proizvodnja će uvijek biti ograničena jer kvaliteta vina proizlazi iz kvalitete grožđa, a nema neograničeno mnogo dobra grožđa. Želimo održati izvrsnu kvalitetu bez diktata količine. Tehnički gledano, ja sam 2–3 puta godišnje na Hvaru, uglavnom za vrijeme berbe i uzgoja vina. Degustiramo cijelu proizvodnju, raspravljamo i dolazimo do određenih zaključaka. Tijekom godine nosim uzorke u Švicarsku za kemijsku analizu i degustaciju. Na taj način slijedimo vino i njegov uzgoj.
Kvari li vam ikad vaše profesionalno znanje trenutke opuštanja uz vino?
Ah… Ne mogu uvijek toliko uživati u konzumaciji vina kada sam moram kušati 20–30 vina dnevno svih razina kvalitete. Postoji opasnost da se čovjek zasiti vina. Prije nego što sam se počeo profesionalno baviti vinom postao sam vinoljubac. Moje prve butelje (Tignanello i Sassicaia) kupio sam kao dvadesetogodišnji maturant u Firenci i počeo se oduševljavati vrhunskim vinima. Mislim da ću to zadržati čitav život usprkos poteškoćama da katkad moram već u devet ujutro kušati vrlo prosječno vino kojim se ne mogu oduševiti.
Najviše je butelja u mom privatnom vinskom podrumu iz francuske doline Rhone, iako i iz švicarske doline iste rijeke ima vrhunskih crnih i bijelih vina. Ostao sam začaran sjevernom i južnom dolinom Rhone u Francuskoj jer sam osobno putovao tamo, najviše očaran pričom o Hermitageu. Taj pojam oslikava čar vinske proizvodnje i moguću fascinaciju vinom. Kada vidite da se definirala jedna apelacija Hermitage na trenutno zasađenih 136 ha, to je samo brežuljak iznad Rhone do 300 m nadmorske visine! Grožđe koje potječe s tog brežuljka daje vrlo specifično i visokokvalitetno vino naziva Hermitage. Svatko to može utvrditi kad kod jednog proizvođača iz Hermitagea kuša razne apelacije. To vam oslikava koliko podrijetlo loze utječe na završnu kvalitetu i osobinu vina jer ćete kod svakoga proizvođača zapaziti da njegov Hermitage, makar se sastoji 100% od sorte syrah, ne daje isto vino kao Crozes-Hermitage ili Saint-Joseph, također 100% od syraha. To je za mene najbolji primjer koji može oslikati fascinaciju vinom kao proizvodom koji je u mnogim mediteranskim zemljama kulturna baština već stoljećima i koji svake godine sve više ljudi diljem svijeta uspijeva zaintrigirati. Vino je dosegnulo status zamalo mističnog proizvoda.
Dugo godina Hermitage La Chapelle bio je moje omiljeno vino. Braća Jaboulet imali su neke probleme koji su se odrazili na kvalitetu vina i koji su doveli do prodaje njihove tvrtke. Proizvođač koji je na svijetu etabliran kao najbolji proizvođač Hermitagea je Jean-Louis Chave. I od njega imam pokoju butelju u podrumu. Uz oca i sina Guigala s njihovim vinima Côte-Rôtie, najviši su vrh proizvodnje kvalitetnoga vina.
Što još reći? Kao što je već Ivan precizno naglasio, Master of Wine trebao bi postati u rujnu 2015. Kako nimalo ne sumnjamo u hrvatski talent švicarske preciznosti – unaprijed čestitamo!
