Ja sam svoj prvi problem riješio relativno rano. Prvo sam ja nju (ženu vlastitu) čekao da doktorira, a sada ona čeka da po mene dođu doktori. Šalim se. Nisam još prolupao, nisam se propio i ne mislim se rastati. Jedini je problem, kaže moja zakonita, što nemam barem još jednu ruku. Dvije mi trebaju da držim fotić, a još jedna bi dobro došla da istovremeno držim ženu za ruku. Ostale štosove, kao: gdje si dosad, ti mene ne voliš, opet si negdje jeo, za koga ja kuham – riješili smo prije dosta vremena. Unatoč svemu, ja još ne mislim na fotografsko povlačenje, čvrsto držim položaje, ali sve češće odlazim na onaj rezervni. Tajno kodno ime – Bistro Fotić.

Znam za njega odavno. Čuvao sam mu lokaciju ko vojnu tajnu. U središtu je grada, ali ne baš na udaru. Malo iza ugla. Prijateljima sam crtao na papir njegove koordinate i poslije spaljivao da se ne pročuje. Jer to je taj treći ključni problem koji svaki fotograf mora riješiti (preporučujem još za života): mjesto susreta, druženja, poslovnih sastanaka, mjesto za koje znaju svi koji trebaju znati, mjesto zvano plan B. Za mene je to šifra Gajeva. Baš neki dan razgovaram s jednim ratnim drugom o tome kakva smo mi to generacija fotografa koja se (još) nije propila. Pa naši uzori nisu se trijeznili. (Pokoj im duši.) I sjetim se tada da moja potraga za idealom zvanim rezervni položaj traje usporedno s traženjem posla. Gdje ste mogli naći Cajzeka? U pet ujutro pod šankom. Gdje je sjedio gospon Lipić? Pa Pod lipom u Savskoj. Tada ni Bistrović nije imao baš bistri pogled. Bruno Sušanj tvrdio je da prezime govori sve o čovjeku. A on, istina je, nikada nije bio na suhom. Da nije bilo Jovana Hovana, mogli su zatvoriti sve lokale oko Vjesnika. Ostali preživjeli iz te generacije osnovali su Svijet u čaši. Da to prevedem mladoj generaciji: ako si htio biti in, morao si dežurati u nekoj od gostionica u blizini redakcija. Tu se sve događalo, kupovali mali oglasi ispod pulta, punile kutijice filmova malom lozom. Rijetki su sretnici kao Valent imali svoja mjesta u Esplanadi ili Palaceu, ali to mi je bilo nekako previše finjak. Moj problem na tim mjestima uvijek je bila – klopa. Mogu ja popiti koliko treba (moji su iz Samobora), ne baš kao Tin Ujević, ali kao Drago Štambuk sigurno. Dakle, mogu piti samo ako nešto pojedem.

A nikada u trideset godina niste u ovom gradu (a ni šire) mogli naći mjesto gdje muzika ne trešti, gdje možete popiti kavu, popričati, pročitati novine. Nije to ona varijanta: pivo, konjak, štok – ajde bok! Neeee. Takvih mjesta ima na svakom koraku. Ali gdje u gradu možete zamoliti konobara da vam u osam sati ujutro ispeče dva jaja na oko? Prije biste dobili šljivu pod oko i savjet da se nosite i vi i vaša jaja doma. Neka vam žena peče jajca. A ovdje – ni petsto metara zračne linije od Dolca – možete pojesti riblju juhu od oslića (25 kunica), teleći ragu (25 kuna), kelj-varivo i faširance (35 kuna). Nadam se da ovo ne čita moja žena. I ako vam kažem da u podrumu restorana izrađuju fotografije, a u susjednoj prostoriji metarska povećanja, da u depandansi možete popiti kavu i razgledati izložbu, shvatili ste da je to pravo mjesto za umjetnike. I ako nemate računalo, konobar vam trkom donosi tablet, ma i ako ste vegetarijanac, ovdje niste stranac. Sreo sam tu jučer i Klaricu i Stanka Abadžića i drago mi je što tu srećem tipove poput nas – ostali su ionako odavno otišli u Honduras.

I što da se više priča,
dosta mi je mjesta s puno parade i kiča
(i ne smeta me što tu nema potočića),
žao mi je samo što u ovom gradu
i prije nije bilo Fotića.