Na osami, blizu mora (i danas opustjele magistrale) smjestio se restoran Galeb. Tonči Despot, koji pokriva eno-gastronomske teme mnogo šire od Zaostroga, otkrio nam je i preporučio tu ugostiteljsku pticu. Zbog njegova autoriteta nismo se dvoumili skrenuti desetak kilometara od Ploča. Osmijeh nam je raširio usnice kad smo na plati, uz naručeni (već naizgled drukčiji) pršut od onoga koji se nudi u ostalim restoranima, ugledali i domaći pomidor (rajčicu) srce Neretve. Znali smo da smo došli na pravu adresu.
Danas
Tradicija u obitelji dulja je od pedeset godina, priča Božo Škarić, vlasnik i voditelj Galeba. Prva gostionica pokojnoga djeda bila je u Kominu, kod Neretve. Nažalost, tragično je stradao u prometnoj nesreći. Zato je nastao prekid dok otac nije završio školovanje i nastavio. Moj je otac privatnik 30 godina. Dugo vremena imao je restorane u Pločama, a sad je otišao u mirovinu. Ja sam treća generacija i nastavljam tradiciju. Završio sam Hotelijersku školu u Dubrovniku. Ovaj objekt, star više od pedeset godina, kupili smo i renovirali prije šest godina. Napravili smo mali pansion s devet dvokrevetnih soba i restoranom. Posao je obiteljski. Preko sezone zapošljavamo dvoje, troje pomoćnih radnika. Jela i namirnice su domaće, iz okoline Neretve. To su pršut, sir, meso iz uzgoja ovog kraja, žabe, jegulje, neretvanski gambor, oborita riba.
Danas je jako teško naći domaći pršut. Domaći znači iz prirodnog, domaćeg uzgoja svinja, hranjenih djetelinom, do pravilna sušenja i čuvanja pršuta. Mi smo našli u Imotskom tri, četiri obitelji koje imaju svoje meso koje suše samo za nas. To je 40–50 pršuta godišnje. Ako se slučajno pojedu svi pršuti, ne uzimamo druge.
U gastronomskom smislu kanimo ostati vjerni lokalnim, domaćim namirnicama. To nije lako. Nije lako naći ni domaću hobotnicu u kolovozu, ni oboritu ribu da nije iz uzgoja, mladi domaći sir…
Na meniju imamo samo 20 jela (hladna i topla predjela, riblja i mesna jela, deserti), samo ona koja možemo ponuditi od domaćih namirnica.
