Gospođu Katu Novoselac srest ćete na svakom sajmu hrane. Od Daruvara, Šibenika, Markova sajma do Dubrovnika i Špancirfesta. Suprug je nevidljivi logističar i vozač, a gđa Kata glavna zvijezda štanda na kojem je obično najveća gužva. Nije ni čudo jer prodaje vrhunske kuline / kulene, kulenove seke, špek, marmelade i kojekakve oblizeke iz vlastite rerne i pušnice.
Danas je predstavljamo u rubrici amaterske kuhinje, iako bi, da nije bilo rata i granata koje su popadale po kući Novoselaca, Kata zasigurno bila predstavljena u rubrici restorana.
Od 1983. do početka rata, dok je slavonska ravnica još živjela životom koji je korespondirao pitomom krajoliku, u kući Novoselaca bio je restoran. Zvao se Katarina, po glavnoj kuharici i šefici. Tu se blagovalo, slavile krstitke i pričesti, ulasci u zajednički život i veselilo i bez povoda, baš onako kako su radišni Slavonci odvajkada živjeli. Mirno, zajedno, gostoljubivo i veselo. Kata kaže da gostiju nije nedostajalo, jer ljudi su radili u jednoj od brojnih tvornica, bili su veseli, imalo se. Čak su kaže i sutkinje iz Požege, s velikim šeširima, dolazile na ručak, a nije nedostajalo gostiju ni iz Slovenije ni iz Makedonije. U središtu grada držala je još jedan restoran u kojem su služili samo gablece, dnevno čak petstotinjak.
Kuhinja je bila slavonska, a Katu je u svijet profesionalnoga kuhanja uveo obiteljski znanac, kuhar - Šiljo. Kako su oko kuće bili voćnjaci, a nedaleko kuće vinogradi i staje, namirnice su bile domaće ili, kako bi se danas reklo, kontroliranoga podrijetla. Istodobno su sami počeli proizvoditi i suhomesnate proizvode koje su nudili u restoranu. Uvijek smo se, pa i danas, koristili samo najkvalitetnijim svinjskim crijevom, meso je od naših svinja, a recepture iz Vrbja, mjesta mog oca, kaže gđa Kata.
Rat je život Slavonaca okrenuo naopako, pa tako i obitelji Novoselac. Restoran su zatvorili, gospodin Novoselac rat je proveo na bojišnici, a san o velikom pogonu suhomesnatih proizvoda izgorio je u plamenu.
Ostao je samo entuzijazam i novi početak. Ovaj put kao obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Kuhanje je ostalo u području amaterizma i ljubavi.
Subota kad smo posjetili obitelj Novoselac za njih je bio veliki dan. Unuk je primio prvu pričest i spremala se fešta. Ni više ni manje nego za šezdesetak gostiju.
U kući Novoselaca pet je žena spremalo feštu. Pripreme su počele nekoliko dana prije. Atmosfera kao iz nekih Balaševićevih pjesama.
Valjalo je pripremiti juhe, ispeći makovnjače, orašnjače / orahnjače, suhe kolače, voćne torte, kolače filovane raznim filama, princes-krafne. Meso je bilo panirano i čekalo da zacvrči u masti, kupus se rezao na sitno za salatu, krompir u ploške. Domaći mlinci uskoro će biti pofureni i zaliveni mašću od pečene puretine i pilića. Bilo je tu kulena, pirjanih gljiva, domaćega kruha, telećih kotleta, punjenih telećih prsa. Nažalost, dva specijaliteta koja su navodno baš iz Vrbja, nisu bila na jelovniku, jer se jedu samo za Badnjak. Jedno je bijeli luk, tj. češnjak, koji se umače u med i kod Novoselaca nudi nakon juhe od graha, a prije pečenog šarana, te pita od misirače, tj. bundevih koštica. Kako gđa Kata sve kuha bez recepta (osim kolača), onako iz glave, tako nam je i za pitu rekla tek postupak, bez pravih količina. Uglavnom, sjemenke se bundeve samelju; na štednjaku na drva ispeku se lepinje pripremljene od brašna, vode i sode bikarbone; mljevene sjemenke bundeve izmiješaju se s jajima i bučinim uljem, time se pune lepinje, smotaju, preliju kajmakom i peku u rerni.
I sad počinje još jedna priča, ono što nas se najviše dojmilo. To je priča o prijateljstvu ispisana hranom.
Danas, kad ne možete pročitati nijednu suvislu priču o hrani, a da diskurs nije ocjenjivanje, procjenjivanje, natjecanje te pojmovi dobar, bolji, loš, u Novoj Gradiški činilo nam se da smo se vratili bitku i biti hrane kao okviru komunikacije. Prirodni i nenametnuti team building koji vrhunac doživljava zajedničkim blagovanjem.
Gospođi Kati u pripremi fešte pomagale su gospođa Mira, s kojom prijateljuje četrdesetak godina, Suzana – Mirina mlađa sestra i još dvije prije, Jela i Branka. Ne gleda se koja je bolja ili lošija u trančiranju ili flambiranju, nitko ih ne ocjenjuje, uvijek imate priliku na sljedećoj fešti ispeći još bolju štrudlu. Tu se njeguje zajedništvo i prijateljstvo. Svaka od kuharica u kuhinji kuće Novoselac funkcionira u logičnom ustroju koji sliči ustroju košnice (trutova nema, jer u Slavoniji i muškarci pomažu, nose piće na stol i pomažu odnijeti i donijeti stolove) i prešutno preuzima posao koji joj najbolje leži. Jedna voli praviti kolače, druga fil za teleća prsa, treća pazi da juha krčka na tihoj vatri, četvrta nam priča prateći jednim okom da ne zagore šnicle koje pohuje.
U šali kažu da su one novogradiška firma za catering. Naime, one tako često kuhaju zajedno, tj. kad god neka od njih nešto slavi. Fešta je toliko, sve su subote bukirane, da će gđa. Kata svoj 60. rođendan slaviti tek najesen iako joj je u lipnju, na koji smo i mi pozvani. Uz smijeh su nam rekle i da ih slobodno možete pozvati ako spremate neku feštu ili proslavu kirvaja. Razlika je jedino ta što su volonterke i što poslije i one sjednu za stol i feštaju duboko u noć.
Dakako, važna napomena, nemojte ih zvati ukoliko ste pobornici light-kuhinje.
Odlazimo od naših novogradiških cura, a auto je pun kolača i kobasa. Iz Slavonije vas ne puštaju da odete bez milošća, darova.
