Već četrdesetak godina mnogi putovi vode u Zlatnu ribicu. Smještena nadomak Šibenika, u samu središtu Dalmacije, nasuprot Krapnja – najnižeg, ali i najmanjeg naseljenog otoka na Sredozemlju - jedno je od onih općih mjesta dalmatinske gastronomije koja se nikako ne zaobilazi.
Iz pionirskih dana socijalističkoga kulinarstva još su mi u sjećanju mirisi i okusi friške ribe, glavonožaca i školjaka, u doba kada je sve mirisalo po žaru, lešadurama, brujetima, buzarama i oporoj brodaričkoj plavini, koje su gospodin Metod Tudić i njegova žena Vesna iznosili pred svoje goste u uvijek živoj i punoj krčmi. I uistinu, rijedak je gastronomad koji je krećući prema jugu zaobišao Ribicu. U tom nostalgičnom i mirisnom oblaku vidljive su sjene glasovitih poklonika stare tradicionalne spize, kojoj se u kontinentalnim razmjerima tada polako već gubio trag. Tu ste, dakle, mogli pronaći sve članove kozmopolitske filmske ekipe kultnoga njemačkog Winetoua, koja bi si nakon cjelodnevnoga snimanja upravo u Zlatnoj ribici davala gastronomskog i enološkog oduška. Bili su joj vjerni i Orson Welles s Oljom Palinkaš, naši bardi riječi i kista Jure Kaštelan i Edo Murtić te moj otac Frane Barbieri, s kojima sam i pohodio nekadašnju gastrokapelicu kada bismo krenuli prema Omišu, Splitu i Makarskoj. Ona, ta nekadašnja Zlatna ribica, s vremenom je prerasla u restoran i pansion, koji je nasljeđe vlastite obiteljske gastroenološke tradicije nadopunio okusima i mirisima novoga doba.
Svi putovi vode u Ribicu
Metodovi i Vesnini sinovi, Branko i Josip, te unuci Ivo i Vesna, putem obiteljskoga know-howa te kuharskog i vinarskog umijeća - a na tragu prvih konoba za prodaju vina u Varaždinu i Sjevernoj Hrvatskoj, i to iste one obiteljske plavine koja je još 1936. dobila Zlatnu medalju na sajmu u Lyonu te nikad zaboravljenih jelovnika iz nestalih vremena, u kuhinju kojom danas vladaju Božena i Desa Tudić pa glavna kuharica Marija Mrvić i mladi majstor Marko Garma, ali i u vinskom podrumu punom višestruko nagrađivanih kućnih vina - uspjeli su baš kao što i ime restorana naslućuje sustavno nastaviti ispunjavati želje zahtjevnijih poklonika. Pa su mnogi putovi, iako novi i brži, još usmjereni Ribici.
Tipičan riblji restoran danas se diči lešadama od najbolje na pari skuhane ribe, starim brujetima od jastoga i hlapa, mirisnim gradelama, ali i suhom i sirovom ribom, kojom se tradicija dotiče svoje budućnosti. Zlatna ribica zna vas dočekati i prigodnim festivalima bakalara, svečanostima školjaka, rakova i plodova mora, a ponajviše ribom - od trilja i salpi od kamena do skupocjenih škarpina, šampijera, orada i brancina. Sve to praćeno je, dakako, maslinovim uljem, njegovanom plavinom, opolom, debitom i vrhunskom obiteljskom maraštinom, o čemu se brine Ivo Tudić.
Stoga, kad se u ovom kultnom dalmatinskom kulinarskom utočištu spoje more, vinogradi i maslinici, zlatna ribica uistinu može ispunjavati naše želje, a da toga nismo ni svjesni, jer putovi koji vode prema jugu sigurno će nas opet dovesti u Ribicu.
