Predrag Petrović Pepi, posljednji iški lopižar, svoje predstavljanje nimalo ne doživljava kao kompliment. Meni je neprihvatljiva pomisao da jedna takva divna vještina, pravo bogatstvo naše baštine, jednostavno nestane. A nestaje nam pred očima, kaže Pepi. Sa sjetom nam započinje priču…
Fogun – Bagun
Ljeto. Otok Iž. Godina 1900. i neka sitna. Veoma marljiv, skroman narod poljodjelaca i ribara. Svaki je pedalj tla obrađen. Jedan pismen na pedesetoricu. Doba kada je veliko zlo bilo ne govoriti istinu.
Maloiška ribarska družina priprema se za isplovljavanje. Razmilili se kao mravi. Žuri im se. Pažljivo slažu u brodove mreže, osti, ferale, konope, fogune i lopiže. Od hrane vreća krumpira, kruh, voda, vino, ulje, u džepu možda šaka suhih smokava.
Pomalo s lopižima! Neka se ne razbiju!
Di ću š njimi, barba?
Stav’ ih pod provu, na bandu! I pokri ih s onun intimelun doli!
Partenca je oko četiri sata popodne. Još je vruće. Sunce visoko. Ali ima maestrala, pa će na jedra. Vjetar je u provu. Burdižat će! Barem dio puta vesla će mirovati, a ribari štedjeti snagu. Ako za dva sata prođu Veli Ždrelac bit će dobro!
Nisu! Vjetar jenjava.
Ala, kala’ idro! Na vesla!
Dvije gajete i dva leuta sad pravocrtno idu ka cilju. Prolaze Ždrelac (između Rivnja i Ugljana). Desno majušan otočić. Malen kao igračka! A mali Jere pita, pokazuje rukom: Dida, ki školj je ‘vo?
Dida vezuje neke konope, okreće se, gleda tamo.
Ono je mala Idula, sinko.
Idula, Idula. Idulica – ponavlja dijete.
Plovidba traje. Svi i dalje nešto rade. Po četiri ribara na gajeti prebiru mreže, dok četvorica veslaju. Na leutu je šest vesala. Sve skupa četrdeset ribara. I dvoje djece. Snažno, a opet umjereno veslaju, jer znaju, snaga će im trebati za noć. Brodovi klize već potpuno mirnim morem ka cilju. Maun!
Na Maunu se dobro lovilo.
Triba vi’ti.
I dalje samo zvuk vesala koja zaranjaju u more, pa spor, ali snažan trzaj brodova naprijed. Malo se govori. Misli su u ritmu veslanja ili u maunskim valama s mnogo ribe opasane mrežama. San svakoga migavičara.
Evo ga!
Ča?
Veli Tun je vi’ti! Na po puta smo.
Sporo prolaze Molat, Ist, Olib, mali Planik, Plančić. Brodovi su se dovukli na vrh Mauna. Vezuju se za mul. Iskrcavaju ono što bi im sada moglo smetati u brodu.
Ala, dica, najdite zbičja za fogun!
Još je svjetlo. Dug je dan. Mali Jere i Ante krenuli su škrapama školja, predano tražeći zbice, grančice, rijetke drvene naplavine za pripremu večere. Odgovorno i ponosno shvaćaju svoju zadaću u ovom ribolovu.
Brodovi s pola posade su se otisnuli. Opasuju valu u širokom luku, mrežama povezanim u jednu veliku. Svi rade ko urica, žustro i koncentrirano. Nigdje ne smije doći do zastoja. Kad su zatvorili valu, opet privezuju brodove. Pregrupiraju se na kopnu u četiri vrste, vezuju oko sebe pojaseve koji pomažu da lakše, tijelom, a ne samo snagom mišića ruku, potežu konope, mreže.
Ala, tira, ljudi!
Ala! – čuju se glasovi. Potežu dugo i sporo. Nekoliko sati. Mreža ide kraju, dobrano puna. Zubaci, podlanice, fratri, nešto sipa, girice.
Za to vrijeme kuhar priprema sve za obrok družine. Dva foguna i dva lopiža – puno je ljudi! U glinene fogune stavio je malo grančica, lopiže dobro naulio maslinovim uljem. Ogulio krumpir.
Zadnji napor – mreža se izvlači na kraj. Djeca uzbuđeno gledaju izvlačenje mreže pune ribe na žalo. Trčkaraju okolo pazeći da ne smetaju. Gomila, bogatstvo ribe je na suhom. Mreža je živa od ribljeg mnoštva koje se uzaludnim trzajima pokušava vratiti u more. Za nekoliko minuta sve se smirilo. Donesene su kašete. Ulov se sortira. Zubaci veliki u jednu, manji posebno. Isto i orade, pici, fratri, sipe, muzgavci i girice.
Bit će četiresto do pesto kili!?
Slabih četiresto!
Dobro je!
Je!
Jedna gajeta s osam ljudi nosi noćas ribe u Zadar na ribarnicu, kako bi u zoru bili tamo i vratili se prije podneva na Maun.
Pašini, vi ćete na portulatu.
Uzmite kruha u gradu!
Ne zaborav’te španjuleti!
Ante i Jere sad su kod onih koji čiste ribe. Pola veće ribe, pola girice. Sve na lešo. Da bude što prije gotovo, da umorni ljudi mogu počinuti. Za migavicu sutra! I da se manje drva za oganj potroši.
U fogunima je zapaljena lagana vatrica.
Moraju se pomalo stepliti. Da ne puknu.
U ‘vomu je još naš dida kuha. Malo je ciknu, pa smo ga vezali žicun. Još vridi. A u koga ste ih uzeli? U Cota. Un je pravi majstor.
Boga mi, je!
I lipi mu budu. Lipi!
Ma jesi ti vidi kako ih un žvelto čini? Spretan je kako i vrag.
Čudo!
Čudo je kako samo Veloižani činu lopiži. A Krajani ne! Nikad!
Vidiš ti!
Već je riba u lopižima. Voda je zavrila. Dječaci očarano gledaju vatru u noći. Umorni su! I gladni! A fogun podsjeća na živo biće. Velika vatrena usta i isto takve plamene oči po obodu. Plamenovi se probijaju iz njega i ližu uz crni lopiž. Riba se kuha. Miriše lešada. Friška.
Kruli mi u stumku oj gladi.
I meni!
Nakon samo nekoliko minuta kuhanja.
Dosta će biti!
Čim im pobelu oči, znemi ih ća s vatre da se ne raskašu!
E!
Kuhar prvo dodaje (najbolju) ribu i kruh gospodaru. Ovaj kuša. Svi gledaju u njega, zastavši na tren.
Da Bo!
Sad svi prianjaju k lopižima. Starije, vlasnike gajeta, leuta i mreža dopadaju veće ribe. Ostale, ono što ostane. Girica je uvijek dovoljno. Svi brzo jedu. Mljackaju. Pljuckaju kosti.
Ajme ča je ‘vo lipo!
Slahko!
Meni su gire slaje od ijedne ribe na svitu!
Kad si gladan i suhi kruh je slahki. Al troke.
E, al troke!
Mali iz damižane otoči 4–5 litara vina u dižu. Prvo je pruža gospodaru. Ovaj je pažljivo prinosi ustima da se ne zalije. Otpije nekoliko velikih gutljaja.
Da Bo!
I pošalje dižu dalje od ruke do ruke, od usta do usta. Riba je ubrzo sva pojedena. Otočila se i popila još koja diža. Ribari se osjećaju bolje. Snaga se vraća. Komentiraju današnji ulov:
Dobro je bilo!
Dobro!
Ni slabo. Ni!
Sutra ćemo otući južnju puntu!
Tamo su stari užali još bolje ćapati.
Sutra potežu migavicu.
Valja se stati prije zore! Zgotoviti prvo nego se Sunce iša, prvo ča zapeče!
Treba se odmoriti! Sutra je isto naporan dan. Kao i svaki u životu ribara i težaka! I prekosutra. I prekopreko... I tako petnaestak dana ribarenja. Možda više!? Koliko vrijeme dopusti!
Topla je noć. Škur. Ljudi su polijegali kojekuda gdje je iole ravno i suho. Da se ne guraju i stišću pod provom. Kišiti neće! Trliš, jaketu, kaban na sebe i spavaj! Tamno nebo prepuno sjajnih, vječno zagonetnih zvijezda.
Je li i’ko prebroja, koliko ih je?
Aaaa... Bi’ će više od milijuna!?
Milijun??? Samo??? Miljarda! Miljarda ih je!
Muko.
Čudo! Čudo!
San brzo dolazi. Jeru i Antu su stavili pod provu (dica su!). Još su budni. Gledaju na pola oka. Ispred njih foguni. Žeravica u njima gotovo ugasla. Nemaju snage, ni volje, ni govoriti. Ipak je taj predmet vrijedan. Goriš vatru u drvenom brodu. Na pajolima kuhaš. A ne zapališ ga!!! Toliko su puta gledali stare i mlade lopižare kako tuku i razbijaju vrstu, suhu glinu, kako mijese bosim nogama, vrte beskonačno svoja lončarska kola. A nikad nisu obraćali previše pažnje na gotovi proizvod. Pogotovo ne fogun. U misli im dolazi i današnje razmišljanje jednog ribara:
Fogun je kralj vatre!
Bagun je duh vatre!
Fogun – Bagun, fogun – Bagun, fogun – Bagun...
Pajoli intenzivno mirišu na ribu. Prova pruža zaklon, utočište. Kao kućica im je. Čuju se zrikavci kroz noć. Lahor s obale donosi miris smilja. Opušteno disanje usnulih, umornih ribara! I Jere i Ante spavaju. (Predrag Petrović Pepi)
Tradicijsko lončarstvo otoka Iža
Prastanovnici otoka Iža bili su Iliri. Prema nalazima arheologa, u suhozidnim utvrdama Velog Iža pronađeni su komadići posuda od terakote. Povijesni dokument iz 1530. spominje majstora za proizvodnju glinenog posuđa – Orović zvan lončar. Godine 1743. spominje se Ivan Ivičin lončar. Postoji podatak da je iz Bassana (Italija), potkraj 1820-ih, na Iž došao majstor želeći osuvremeniti (modernizirati) tu vrstu proizvodnje.
Način rada (na Ižu) karakteriziraju tri osnovne faze:
- miješanje pročišćene gline i usitnjenog kalcita te gaženje (miješenje) nogama,
- rad na ručnom lončarskom kolu i
- pečenje na otvorenoj vatri, tako da su posude
ispod, a vatra iznad njih.
Ono što još krasi veloišku lončarsku tradiciju veliko je bogatstvo različitih oblika posuda koje se mogu rabiti i danas.
Pojava lakših i profitabilnijih zanimanja nakon završetka Drugoga svjetskog rata učinila je svoje. Počeo je proces ubrzana napuštanja te djelatnosti. Tradicija koja je, kako vidimo, trajala stoljećima, došla je do sama iščeznuća. Naime, danas još samo jedan lončar na Velom Ižu izrađuje, izlaže i predstavlja višestoljetnu tradiciju javnosti. (P. P. – P.)
