Osobna karta podruma
Obiteljska tradicija
Generacijama unatrag, otkako obitelj Šuljić-Boškinac živi na Pagu, postoji i naša vezanost uz vinograde i proizvodnju vina. Kao dječak, s ocem (danas pokojnim, kojem sam duboko zahvalan za ljubav koju mi je usadio za lozu i vino) u Ljubljani sam prodavao vino od vrata do vrata. Djetinjstvo mi je povezano s paškom žuticom, našim smislom i načinom preživljavanja, gdje je glavna komponenta gegić, uz sorte trbljan, višan (maraština) i topol. Danas je gegić ostao kao jedini izvorni, autohtoni, kultivar na otoku od niza sortimenata, koji su nažalost izumrli.vinogradi i sortiment
Novo doba
Upravo je gegić postao misija našega podruma (osnovana 2001). Sorta je bila u nestanku, a starih trsova još je bilo na južnoj strani otoka Paga, kod Povljane. Uzevši plemke iz tih vinograda, uz chardonnay i sauvignon blanc te cabernet sauvignon i merlot od crnih sorti, ukupno 30.000 trsova, posadili smo te 2000. gegić na 6,5 ha neposredno uz podrum. Proizvodnja vina u vinariji Boškinac isključivo je od grožđa proizvedena u vlastitom vinogradu.
Uz vinariju napravio sam mali ekskluzivni hotel i restoran s kreativnom kuhinjom na osnovi otočnih namirnica, čime je zaokružena priča o Boškincu. Cijeli projekt bio je tako zamišljen, i sada, nakon deset godina, vrlo smo zadovoljni. Unatoč nesavršenoj lokaciji, to je projekt koji stoji čvrsto na svojim nogama. Vinska i gastronomska komponenta imaju smisla i budućnosti. Želio bih da se oni multipliciraju u više takvih projekata i u zoni i u Hrvatskoj.
Vina
Gegić je naš simbol kontinuiteta, koji nastavljamo na suvremeni način. Prema mojim istraživanjima (koja još traju) odluka je pala za vinifikaciju na klasičan način. Tek smo s novim eksperimentima došli do novih saznanja. Osnovna, svježeg tipa, a poslije toga i u kompleksnijoj varijanti, odležano na kvascu 6 mjeseci u barrique-bačvi (metoda sur-lie), od grožđa koje dolazi s posnijeg terena. Dva tipa, dva stila vina. Zasad su se ta dva tipa pokazala najboljim. Možda u sljedećoj berbi (2009. nije se pokazala referentnom), pokušati raditi maceraciju.
Grand cru radimo samo u godinama kada su uvjeti zriobe i vegetacije u vinogradu otprilike tijekom cijele sezone optimalni. Gegić je iz dijela vinograda koji je jako posan, siromašan, čisti pijesak, i daje samo oko 0,5 kg grožđa po trsu. Kad vidimo da je to grožđe prave kvalitete i spremno da ispuni naša očekivanja, stavimo ga u barrique i pustimo da sazrije. Tu se sačuvaju prirodne kiseline, oko 5–6. Dosad smo ga radili dva puta, s time da zadnje dvije godine nismo. Pokazalo se je da mu treba jako mnogo vremena, čak sam izgubio svaku vjeru da to vino nešto jest i nisam previše očekivao od njega, a ono je tek sad nakon 4–5 godina dalo potpuno neočekivane mirisne i organoleptičke spektre.
Crne su sorte pak bile iznenađenje za sve. Prvi rezultati i signali s tržišta koji su došli 2003. i 2004, koja je prva referentna godina, dali su naslutiti da je riječ o nečemu doista važnom. Iako je do toga došlo jer sam išao pomalo linijom manjeg otpora. Krenuo sam sa stajališta da plavac mali na Pagu ne može biti senzacija. Jednako kao što ni babić na ovim terenima ne bi bio uspješan, jer jedino u kamenu daje klasu. U tom trenutku, moja relativno površna saznanja o tipovima tla, gdje cabernet sauvignon i merlot daju dobre rezultate, navela su me na te dvije sorte. A i kao ljubitelj bordoških vina odlučio sam se za njih. Nakon toga terroir je odradio svoje, a mi smo odradili svoje u vinogradu, jer nikad nismo gnojili, ni navodnjavali. Vinograd, sad u desetoj godini, ulazi u najbolju formu. Korijeni su duboko, jer smo tako i radili sa sadnim materijalom, da to budu dubinski borci. Jako, jako sam zadovoljan crnim cuvéeom, koji je na tržištu već petu ili šestu godinu zaredom i zauzima tamo važno mjesto.
