Konoba Marina, uz novigradsku marinu, u kojoj kuha Marina. Tako bi točnije glasio početak ove priče. O Marini zamalo se čulo prije nego što su se mogla degustirati njezina jela.
Gotovo da nam je tako, s osmijehom na licu, rekla Marina, koja sasvim smireno, bez ikakve euforije, gleda na medijsku slavu koja ju je zatekla. O svojim počecima poslovnog uzleta zajedno s Davorom Buršićem, Marina, kao frontwoman mladoga dvojca, govori mirno i nepretenciozno.
Moji roditelji vodili su restoran od 1979. do 1992. Već tada bili su među rijetkima na ovom području koji su pripremali sirovu ribu. Jedan naš stalni gost, Austrijanac koji je često putovao u Japan, predložio joj je sirovu ribu i škampe s limunom i uljem, s obzirom da mi nemamo wasabi i sojine umake. Zato mama kaže da je naučila kuhati od gostiju. I tako je krenulo. Ovo je bio jedan od prvih ozbiljnih restorana u ovom kraju, ubrzo se na parkingu moglo naći Ferrarija svih boja! Od gostiju je najviše bilo (i do danas ostalo) Talijana. Odrasla sam u kuhinji i valjda sam naučila nešto po putu, iako ni sama nisam bila svjesna toga. Kao curicu mama bi me stavila na kašetu i rekla: Promiješaj malo taj rižoto dok ja ne dođem, pa kako bi se ona zadržala, na kraju sam ga sama završila. Otac se razbolio (i ubrzo umro), počeo je rat, pa problemi sa susjedima, tako da mama nije mogla raditi.
Novija povijest: Kad smo Davor i ja počeli zajedno živjeti, nisam znala ni juhu skuhati. Kaže on meni jedan dan: Ja bih rado juhu, ja kažem, i ja isto, zovi mamu da skuha (ha ha). Imali smo kafić 5 godina, a inače je dugo godina radio u Italiji kao konobar i barist. Maštali smo da jednog dana, za dvadesetak godina, otvorimo svoj restoran. I tako (2010) dođe Denis Ivošević (TZ Istre) i pita me da li bih htjela doći raditi u Umag 10 dana. Jedva dočekam, samo da mi je maknuti se iz Novigrada. Dođem tamo i upoznam njega. A on (Tonino, sjedi tu, pored nas): Bok, rekao mi je Ivošević da je tvoj otac učio poslu neke od najuspješnijih ugostitelja ovih krajeva. Tako smo pričali i družili se poslije posla. Došao i Bakalović, a ja, malo nacvrcana, ispalim da ćemo za godinu dana otvoriti.
Otvaranje restorana: I točno na taj datum druge godine (17. srpnja 2011) otvorili smo. Bez kune u džepu. Mislili smo da ćemo lako dobiti kredit. Ostavili smo kafić sestri i njezinu dečku, našli se sami, bez novca i dalje ne baš sigurni da ćemo otvoriti. Porušili smo što treba, obojili zidove, svašta u međuvremenu radili, ali para nema. Konačno, došao kredit. Došli smo u Radin-R po ugostiteljsku opremu, pa kupili 10 ovih, 10 ovih, oni skoro pali u nesvijest (ha ha).
Mislili smo da će nam mama pomoći kad otvorimo, ali ona se vješto izmaknula. No njezina ruka je ovdje, pašte, taj stil kuhanja, na bijelo i s dondulama, sve su to njezini recepti. No ponuda se mijenja, ovo danas nije postojalo lani. Malo-pomalo...
Ponuda: Kupim crnu rižu, kušam okus, pa pokušam s njom nešto napraviti. Prije dva tjedna nađem ljubičasti krumpir, svidi mi se, pa ga kupim. Dođe Davor s palamidama. Uzmem filet i napravim ga s medom i s limunom. Bili su neki Belgijanci. Imala sam u glavi što ću napraviti, ali dotad nismo još ni mi to pokušali. No on im to svejedno ponudi. Ljubičasti pire, ta palamida (malo je bilo pa sam spojila dva kraja) koju treba ispeći kako treba, a ja to nisam nikad prije radila. Belgijanci su polizali tanjure, bila je bomba.
Boje: Slažem jelo po bojama, važno mi je da pašu. Kad sam to rekla Gretiću, on je bio oduševljen. Možda je to profesionalna deformacija jer sam vizažistica po struci (ha, ha).
Okusi: Razmišljam o okusima u glavi. Ako mi nešto padne na pamet, čekam dok ne nabavim sastojke, ali to moram pokušati napraviti. Svaki dan nova znatiželja. Ništa nije pretenciozno zamišljeno, nego se prirodno posložilo. Ono što mislim da nisam spremna napraviti ne činim.
Osnova: Radimo samo s vrhunskim namirnicama. Ono što ja ne jedem, ne jede nitko oko mene. Tako me mama učila. Visoki standardi postavljeni su prije ulaska u kuhinju.
Dobro ne mora biti (pre)skupo: Iako, ljudi se boje da je sve što je dobro i skupo. Ne razmišljaju da mogu pojesti šest sljedova s vinom za 50 €, umjesto platiti pizzu i Coca-Colu 100 kn zimi u Novigradu.
Što reći na kraju? U trenutku postsezonskoga smiraja jadranskih restorana (iz sezonskih razloga čak i više od recesijskih), dok se stišavaju i posljednji medijski generatori najava restoranskih senzacija, mi vjerujemo u Marinu i Davora. Konoba Marina nije regionalni hit, nije mjesto gdje ćete obvezno susresti nekoga koga se mora sresti, no to je mjesto u kojem ćete dobiti iskreno promišljena jela od najkvalitetnijih namirnica i u kojem ćete od domaćina čuti da – još mnogo moraju učiti. A kad su tako uvjerljivi, i vi dobijete želju da – učite zajedno s njima.
