Španjolska na Trešnjevci

Dok nas mediji bombardiraju bezličnim prizorima jadranskih veduta praćenim suhoparnim i plastičnim propagandnim porukama što bezuspješno pokušavaju dirnuti u pravu žicu, probuditi naše domoljublje i podsjetiti nas kako je Lijepa naša tako ljepša i tako bliža od upola jeftinijega Tunisa, Egipta ili Turske, ne mogu se oteti dojmu koji je na mene ostavila Elisa Martínez – mlada Španjolka koja već četiri godine živi u Hrvatskoj i s kojom sam razgovarala u povodu predstavljanja programa njezine male škole španjolske i hispanoameričke kuhinje koja počinje ove jeseni u Zagrebu.

Elisa obožava sve hrvatsko! Od klime do pašticade. I iako joj je posao ukazivati na opipljive divote Lijepe naše, kada govori o novoj domovini nikada ih ne spominje. Radije poput pjesnika Drage Ivaniševića ističe kako Hrvatska nije zemlja, kamen, voda... I da su naši marketinški stručnjaci imalo stručni, za uvaljivanje sedmodnevnih odmora u hotelima s dvjema zvjezdicama (bivšim SOUR-ovim odmaralištima) iskoristili bi upravo Elisu, djevojku iz Zaragoze, koja mnogo bolje od bosonoge dječice umrljane lubenicom zna što je to u Hrvatskoj tako očaravajuće.

U Hrvatsku sam došla prije četiri godine kao turistički vodič s jednom španjolskom grupom. Nakon prve sezone te sam se zime vratila kući i... bilo je to posljednji put. Svi živi misle da sam sigurno zbog ljubavi ostala u Hrvatskoj, ali, zapravo, ja sam se zaljubila u 4,5 milijuna Hrvata, u njihov karakter, u njihovu kvalitetu života... Ovdje sam odmah pronašla svoje mjesto pod suncem. Moji roditelji kažu da ih Hrvatska podsjeća na Španjolsku prije dvadeset godina, zemlju koja nije izgubila ništa svoje. Danas ne mogu ni zamisliti da bih živjela izvan Hrvatske, a posebno ne daleko od jednog Hrvata, kaže Elisa uz neizbježan osmijeh. Na sreću ili na nesreću oboje smo Mediteranci, tako da ne vjerujem da među nama ima većih razlika. Ne volim generalizirati, ali kao i u Španjolskoj, i u Hrvatskoj more otvara um, ljudi su srdačniji, otvoreniji... Po meni, Hrvati su gostoljubljiviji. No istina je i da je svima jako egzotično što jedna Španjolka živi ovdje, pa mi i to uvelike pomaže. Španjolci su se zbog ekonomske nesigurnosti dosta zatvorili, imamo mnogo problema s prevelikom imigracijom te sa sigurnošću u pojedinim dijelovima zemlje. Za razliku od Španjolaca, Hrvati još žive u zemlji kakva je bila i prije; i dalje čuva svoje jedinstvene kvalitete koje su se u Španjolskoj izgubile. Danas ne mogu zamisliti svoj život izvan Hrvatske, a i mama mi je uvijek govorila da nisi odande gdje si se rodio, nego odande gdje je tvoje srce. Moje ne poznaje nacionalizam, ali vjerujem da se na njemu nalaze crveni i bijeli kvadratići.

Elisina ljubav prema Hrvatskoj može se usporediti jedino s njezinom strašću prema kuhanju. Počela sam kuhati jako rano. Moji su roditelji radili pa sam morala brzo naučiti kako pripremiti hranu za mlađu sestru i sebe. Nešto me naučio tata, a nešto mama, svatko ima svoje specijalitete, iako, danas, jako volim improvizirati, prilagođavati recepte, igrati se začinima. Naravno, uvijek postoje formule u koje se ne dira. Španjolsku kuhinju najbolje opisuje izraz mediteranska dijeta, oduvijek se smatra jednom od najzdravijih jer je vrlo raznovrsna: voće, povrće, mahunarke, različite vrste mesa, obilje plave i bijele ribe te plodova mora, uz neizostavnu tortillu, maslinovo ulje i dobro vino. Svaka regija ima svoje posebnosti, koje su uvjetovane zemljopisnim i povijesnim razlikama, što će najbolje vidjeti polaznici naših tečajeva. Gazpacho (hladna juha od rajčice) jede se najviše na jugu, u Andaluziji, posebno ljeti kada su temperature tjednima više od 40 celzija. Paella (riža iz tave) postoji u bezbroj varijanti, najpoznatija je možda ona iz Valencije, a odlikuje je žuta boja šafrana. Madrid najbolje predstavlja cocido (meso s kuhanim slanutkom), a sjever pinchosi, mali zalogaji što prate svako druženje tijekom kojega se nešto pije. U ostalim dijelovima zemlje postoje u obliku tapasa, odatle i dolazi ime poznatih tapas-barova. Oni mi, uz vermut, možda najviše nedostaju ovdje u Hrvatskoj, gdje postoje samo kafići i restorani. U Španjolskoj je, naime, hrana mnogo više od životne potrebe, ona je važan dio društvenoga života, u njoj se uživa i taj užitak treba podijeliti s prijateljima, obitelji... Zato je nezamislivo samo piti, a da se pritom nešto ne gricka. Koliko god da okupljanje bilo neformalno, od jutarnje kave do druženja nakon posla, ne trebamo ni sjesti, dovoljan je šank, uvijek se nađe nešto da poprati piće. Što je zanimljivije od komada pizze iz pekarnice. To ćemo pokušati pokazati i polaznicima naših tečajeva, koji će se održavati u hispanskom centru La escuela u Draškovićevoj 5. Osim sa španjolskim jezikom, upoznat ćemo ih i s tradicionalnim španjolskim i hispanoameričkim jelima putem praktične nastave, tako da će svaka lekcija završiti tulumom, što je, također, vrlo karakteristično za nas Španjolce.

Uz uvijek prisutna druženja, strogo se drži i do određenih obroka. Ručak se tako uvijek sastoji od predjela, glavnoga jela i deserta te se kao takav može pronaći i u najjeftinijim restoranima. Petnaestominutne gablec-varijante gotovo da i ne postoje, čemu svakako pridonosi obvezna jednosatna pauza za ručak ili radno vrijeme od 9 do13 te od 17 do 20, što ostavlja dovoljno prostora za pripremu i konzumaciju cijelog obroka. Ručak obično započinje gustom juhom (primjerice od leće) ili salatom, nakon koje slijedi meso ili riba s prilogom te desert – rožata, krema, puding... Mnogi ljudi ručaju i dva puta, oko podneva te kasnije popodne, a ta dva obroka imaju različita imena almuerzo i comida, budući da se večera poprilično kasno, poslije 21 sat, a ljeti čak poslije 23 sata. Razlika između hrvatske i španjolske kuhinje, dakle, više je u tome kako se i kada jede nego što se jede.

Hrvatska i španjolska vole se za stolom
Moram priznati da mi se sviđa sva hrvatska hrana, jedini je uvjet da je dobro pripremljena, što je moguće više domaće, to bolje. Obožavam pite od sira, špinata i krumpira koje radi moja svekrva, sarmu, pašticadu... I dalje prikupljam recepte i učim kako ih pripremiti. To su jela koja se kuhaju za veći broj ljudi pa je za njih potrebno biti posebno vješt. Još nisam kušala ništa što mi se ne sviđa. Jako volim hranu i ona mi, uz moju obitelj, najviše nedostaje. Kad za Božić dođem u posjet roditeljima, moja mama ima za mene već pripremljen jelovnik. Po njemu smo napravile program za školu: ponedjeljak – paella, utorak – pečenje, srijeda – marmitaco (riba s krumpirom), četvrtak – madridski cocido, petak – kroketi... Tu je, jasno, i sveprisutna tortilla od krumpira koju jedemo na bezbroj načina: kao predjelo, glavno jelo, prilog, u malim tapasima između dva kruha, s bolognese-umakom, tunom, crvenim paprikama, maslinama... Kad se vratim doma, odmah moram krenuti u teretanu. No svaki mjesec najsretnija sam kad dođe dan odlaska na poštu i podizanja paketa iz kojega miriše jamón, ali nije isto otvoriti ga ovdje na Trešnjevci i uživati u njemu u El tubu, najpopularnijoj tapas-zoni u Zaragozi.

Jamón ibérico kao i jamón jabugo jedno je od naših najvrednijih blaga i nema ništa zajedničko s dalmatinskim pršutom. Moj stric i strina imaju sušionicu u selu Toro u Kastilji. Svinje koje se koriste za proizvodnju jamóna hrane se žirevima, ne smjesama, a samo se meso nikada ne dimi nego se samo usoli i ostavlja posušiti. Odaberete li jamón tamna sjajna mesa s malim bijelim crticama, ne možete pogriješiti!

Posljednjih nekoliko godina Španjolska se prometnula u kulinarsku velesilu, što dobrim dijelom može zahvaliti Ferranu Adriàu, vrhunskim namirnicama, ali i odličnom vinu koje prati svaki zalogaj.

Izbor popratnoga pića vrlo je važan u španjolskoj kuhinji. Uz morske specijalitete izabrala bih bijelo, lagano svježe vino iz katalonskog Penedésa, ali ja sam ipak ljubiteljica crnih. Čitava pokrajina u kojoj se nalazi Zaragoza, Aragón, poznata je po brojnim vinogradima crnoga vina, a posebno dijelovi Campo de Borja i Somontano, odakle dolaze vina koja se najčešće nude uz jako mladu pečenu janjetinu. Iako, dobru vinu, zapravo, ne treba ništa više. U Španjolskoj bi ovakva izjava u nekih izazvala sablazan i proglasili bi je smrtnim grijehom, no ja ipak smatram da je riječ o najobičnijem hedonizmu. Za nas je, Španjolce, svetogrđe miješanje vina s vodom, mineralnom vodom ili Coca-Colom. Kad to vidim, srce me zaboli!