Jedne večeri, sredinom kolovoza 1958, autobus kompanije Greyhound zaustavio se na uglu ulica Railroad i Adams, u St. Heleni, u srcu kalifornijske doline Napa. Bilo je malo poslije deset. Jedina osoba koja je s autobusa sišla bio je mršavi muškarac, nešto nižega rasta, oko metar i šezdeset, nije u njemu moglo biti više od šezdeset kilograma. Na glavi mu je bila crna francuska kapa. Čovjeku je ime bilo Mike Grgich. Autobusom je doputovao iz Vancouvera, kanadska pokrajina British Columbia. Više od jednog dana putovao je njime cestom niz pacifičku obalu, zaustavljajući se u svakom malom naselju duž puta. Iz odjeljka za prtljagu, u donjem dijelu autobusa, izvukao je dva kartonska kovčega, u njima je bila sva njegova imovina – nešto odjeće i knjiga i važni dokumenti kao rodni list i sveučilišne potvrde o položenim ispitima. Svi su ti dokumenti bili na hrvatskom jeziku i vjerojatno ne od neke velike koristi u Kaliforniji, u Americi. Najvažniji dokument, međutim, Grgich je držao u džepu sakoa. Bila je to – dugo priželjkivana američka viza.
Tako počinje jedno od prvih poglavlja, naslovljeno Kalifornijski sanjar, knjige Georgea Tabera Pariška presuda, koja ovih dana postaje dostupna i hrvatskim čitateljima u izdanju Školske knjige. Tog kolovoskog dana 1958. počinje, piše Taber, metamorfoza Miljenka Grgića u Mikea Grgicha, priča kakvu Amerikanci vole jer to su bila i iskustva njihovih predaka, iako obično manje uspješna.
Jedan od dva stara, pohabana kovčega s kojima je Mike Grgich prije pola stoljeća došao u Kaliforniju našao je mjesto u Smithsonianu, u Nacionalnom muzeju američke povijesti. U masivnim staklenim vitrinama predvorja muzeja izložen je zajedno s nizom drugih predmeta, poput zahrđala ključa kojim je Samuel Morse, 1844, službeno otvorio liniju Washington – Baltimore, na svom električnom telegrafu, kao i posebno istaknuta zastava, sa širokim prugama i sjajnim zvijezdama, koja je Francisa Scotta Keyja nadahnula da napiše američku himnu.
Miljenko! Čuvali ste taj stari kofer toliko godina?
Eh, imam naviku ne bacati ništa, čuvam sve stvari iz prošlosti, a taj mi je kofer mnogo značio jer bio je iz Hrvatske. Bio je za mene nešto poput drage uspomene. U ormaru sam ga čuvao, na sigurnom, i jako sam ponosan što je sada u Smithsonianu.
No nije kovčeg s desetak udžbenika koje je Mike Grgich rabio tijekom studija, između 1949. i 1954, na Agronomskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta, jedini predmet koji u tom muzeju podsjeća na njega. Tu je, na posebnu mjestu, i butelja Chardonnaya ‘73 koji je Mike Grgich proizveo za vinariju Chateau Montelena i njime, sa 132 boda, najvećim brojem bodova na tom slijepom kušanju, osvojenih i u kategoriji bijelih i u kategoriji crnih vina, pobijedio nepobjedive francuske chardonnaye, baš kao što je tada i jedan drugi vinar iz Kalifornije, Warren Winiarski, svojim Stag’s Leap Cabernet Sauvignonom ’73 (sa 127,5 bodova) pobijedio nepobjedive francuske cabernet sauvignone. Grgich i Winiarski dva su protagonista knjige Georgea Tabera, a Smithsonian čuva po jednu butelju obaju vina, jer njima su dva vinara ispalila hice koji su odjeknuli diljem svijeta i pobila konvencionalno uvjerenje da vrsna vina može proizvoditi samo Francuska.
Kalifornijski sanjar, Mike Grgich, ubrzo će steći i s pravom ponijeti titulu kralja chardonnaya, kad je, samo nekoliko godina nakon pariške degustacije, toga za svijet vina prijelomna događaja, na natjecanju u Chicagu (Great Chicago Showdown), 1980. u slijepom kušanju 221 chardonnaya iz cijeloga svijeta, najboljim bio proglašen Grgich Hills Chardonnay 1977, prvi koji je proizvela njegova vlastita vinarija, Grgich Hills Cellar. Već bi i ta dva uspjeha za mnoge bila dovoljna, ali ne i za Mikea Grgicha. On i njegova vinarija nastavili su dalje, godinu za godinom, proizvoditi jednako fenomenalna vina, od chardonnaya do zinfandela.
Vinarija će ovoga 4. srpnja, jer i pokrenuta je, namjerno, na američki Dan nezavisnosti, proslaviti 33. rođendan, a iza Mikea Grgicha pedeset je berbi u kalifornijskoj dolini Napa. Prevaljen je i dug put, s mnogim usputnim postajama, od kojih je svaka bila dobra lekcija. Stoga Mike uvijek ponavlja onu očevu: Trudi se, uči danas da bi više i bolje znao sutra. Jedino se tako i ostvaruje većina uspjeha. Ako ima išta što drugima mogu reći, prenijeti, to je da se s trudom i svakodnevnim učenjem doista mnogo toga može postići. Ali isto tako... to što se postigne ne treba samo za sebe zadržavati, treba dijeliti sa zajednicom, čovjek mora i njoj biti od koristi. A da bi se proizvela izvanredna vina, potrebna su znanstvena i tehnološka iskustva, znanja i, jasno, ljubav i strast za pravljenje vina... ukoliko želite proizvoditi vrsna, čudesna vina. Knjiga Georgea Tabera mogla bi mnogima pomoći da shvate da, ako su naše tlo, klima i znanje mogli dati vina bolja nego što su francuska, onda i u Hrvatskoj mogu možda proizvoditi vina koja će biti još bolja, uz pomoć znanosti, tehnologije i, ponavljam, strasti za pravljenje vina. I nikako ne zaboraviti da vino treba biti djelo umjetnosti, a umjetnost, ona dolazi iz srca.
Kad govori o učinku pariške degustacije, koja mu je preko noći donijela svjetsku slavu, postavila ga na svjetsku pozornicu koje je i danas važan dio, Mike Grgich, sada doajen kalifornijske industrije vina, jedan od Napinih, kako bismo na engleskom rekli old hands, starih majstora, koji je, zajedno s Mondavijem, zaslužan za razvoj suvremene vinske industrije područja, nikad ne zaboravlja spomenuti i mnoge druge što su mu pomogli da ostvari svoj san, da postane vinarem: Pariška degustacija... tada sam shvatio da su se isplatile sve one godine prakse i studija na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i učenja od Andréa Tchelistcheffa (Beaulieu Vineyard) i Roberta Mondavija. Shvatio sam tada, kad je Chateau Montelena Chardonnay 1973. bio proglašen najboljim chardonnayom na tom kušanju, da ništa od onoga što sam učio i naučio nije bilo uzalud, da ništa, baš ništa, nije bilo traćenje vremena.
U Ameriku ste stigli bez dovoljna znanja engleskog, bez novca, bez poznanstava, ali prilično oboružani znanjem. Dobro vam je poslužilo?
Kad sam 1958. došao u Sjedinjene Države, pomoglo mi je znanje koje sam dobio od roditelja i profesora na Odjelu za vinogradarstvo i vinarstvo Agronomskog fakulteta. Sjećam se kad je filoksera počela napadati vinograde u Napa Valley. Kad smo počeli s obradom četrdesetak hektara našega vinograda u Carnerosu, zapazio sam da je ispod nekoliko stopa dobra tla bio čisti pijesak. Na fakultetu smo učili da trsna uš ne voli pijesak, njezina je koža preosjetljiva. Prekinuli smo svako navodnjavanje kako bismo lozu prisilili da korijenje potjera duboko u pijesak i tako se zaštiti. Uspjeli smo spasiti svih 40 i nešto hektara chardonnaya na loznoj podlozi XR1, koja je bila podložna filokseri.
Što je ono najbolje što ste u Americi naučili, bez čega, ni privatno ni profesionalno, život ne biste više mogli ni zamisliti?
U mojem razvoju, ovdje, najvažnija je bila – sloboda! Otac me davno savjetovao da se uvijek družim s boljima od sebe i da od njih učim. Radio sam za mnoge ikone kalifornijskoga vinarstva – Leeja Stewarta (Souverain Cellars), Brother Timothyja (Christian Brothers Winery), za Andréa (Tchelistcheffa), za Roberta Mondavija. Radio za njih i učio od njih, a sada to želim prenijeti drugima. U svojim godinama želim priznati veličinu i vrijednost svih tih ljudi tako što ću znanja koja sam i od njih dobio prenijeti mlađima, da bi oni u budućnosti mogli praviti još bolja vina. Najzad, imao sam i veliku sreću – imam kćer Violet, unuka Noela i Ivu Jeramaza i njegovo šestero djece. To mi daje nade da će se moj život nastaviti lakše, da ću više uživati.
Vaša pariška pobjeda promijenila vam je život i općenito svijet vina. Francuski su vinari krenuli vama u pohode, na kušanje vašeg chardonnaya!
Za mene je to bio najveći događaj u životu, ali promijenio me je samo utoliko što sam shvatio da je bilo vrijedno zasukati rukave i raditi teško. Inače, isti sam Miljenko Mike Grgich koji sam bio i prije, no taj mi je uspjeh dao poticaja i energije da ne samo ja nastavim istim putem – da svaki dan učim i nastojim biti bolji – nego da istomu učim i mlađe i svoju kćer, da slijede tim istim putem, da je moj način dobar način. Ishod degustacije ispunio je energijom i druge vinarije i vinare, ne samo u Napa Valley nego i drugdje u Americi pa i mnogo dalje, u Čileu, Argentini, Južnoafričkoj Republici, Australiji, u cijelom svijetu, jer do toga dana vladalo je široko uvriježeno mišljenje da vrhunska vina mogu doći samo s francuskoga tla. Tog dana, međutim, 24. svibnja 1976, svi drugi shvatili su da i oni mogu proizvoditi jednako dobra vina. Francuska su vina nama bila uzor, pokušavali smo tada dosegnuti njihov stil. Pobjeda mojeg Chardonnaya ‘73 i Cabernet Sauvignona ’73 Warrena Winiarskog bila je pravo čudo, nikad nismo mislili da bismo mogli nadmašiti Francuze!
I ja sam bio ponesen entuzijazmom Nape da pravi vina jednaka francuskima. To je i rezultiralo našom pobjedom u Parizu. Što god je bilo dobro za Napu, bilo je dobro za Kaliforniju i za Ameriku. Mišljenje je mnogih da se povijest vina dijeli u dva dijela – razdoblje prije pariške degustacije, kad su vladala francuska vina, i razdoblje nakon pariške degustacije, kad je kalifornijskim vinima bila priznata kvaliteta. Bila su jednaka francuskima, ako ne i bolja.
Možemo li danas govoriti o američkom terroiru, o terroiru Napa Valley?
Terroir je u Napa Valley važan koliko i u Francuskoj, ali mi znamo da, kad je u pitanju kvaliteta vina, to nije i jedino. Nicolas Joly tvrdi da u Americi vino proizvode vinari, a da ga u Francuskoj proizvodi terroir. Čak i dobar terroir može dati običan ocat. Mnogi Francuzi tvrde da je tlo najvažnija stvar. Napa Valley je dokazala da ono nije jedino važno, da su važne i tehnologija i stalna inovacija i da je važna sloboda, koje njezini vinari imaju više od onih u Francuskoj, sloboda da traže i kreiraju, veća sloboda srca i umjetnosti. Rekao bih da su ljudi najvažniji. U Grgich Hills Estate imamo veliku sreću, imamo obitelj i brojne dobre, iskusne ljude. Oni su najjači faktor u proizvodnji vrsna vina.
Kad ste počeli, Napa Valley imala je 21 vinariju; danas ih ima oko 350. Je li teško opstati na vrhu? I ići protiv trenda, imati obiteljsku vinariju?
Biti na čelu vinarije posljednjih trideset godina dalo mi je obilje prilika za donošenje teških odluka, što stvari sada čini jednostavnijima nego prvih godina. Više sam no sretan sa sadašnjim statusom. Svih pet vinograda (146 hektara) u našim je rukama, u našem vlasništvu. Na najboljim su lokacijama. U svima primjenjujemo organski i biodinamički uzgoj vinove loze i proizvodnje vina, bez pesticida, insekticida, herbicida ili kemijskih gnojiva. Za njegu tla koristimo se isključivo prirodnim kompostom, a za njegu čokota biljne čajeve i biljne smjese. Vinarija je na solarnu energiju. Svjesni smo potrebe za obnovljivim izvorima energije, potrebe da osiguramo bolju budućnost novim naraštajima. Sretan sam što imam Violet i Ivu, koji će u potpunosti svaki preuzeti svoj dio posla... kad ja ne budem više mogao, jednoga dana, tamo, u dalekoj budućnosti, nadam se. Ali s njima ispunjavam prvi kriterij održivosti – vinarija ostaje idućoj generaciji. Oni će nastaviti, jer izgradili smo business koji donosi dovoljno zarade za plaćanje računa i zaposlenih. Održivost znači da morate ostvarivati dobit da biste mogli nastaviti s poslom. Drugi kriterij je postići sklad s majkom prirodom tako što ćemo stvoriti pogodan ekosustav, za nas, danas, i za budućnost. Treći je kriterij raditi i za zajednicu u kojoj živimo – kupovati lokalno, upošljavati lokalno i biti aktivni sudionici u događajima kakav je, primjerice, Napa Valley Wine Auction, dražba vina, čiji prihodi pomažu lokalnim bolnicama, školama i drugim potrebama u zajednici.
Vinarija prima na stotine molbi za donacijama, nemoguće je, nažalost, kaže Mike, pomoći svima, trudimo se redovito pomagati lokalnim ustanovama, udovoljavati lokalnim potrebama. Ali otišao je on, u pružanju pomoći, i daleko izvan granica lokalnoga, kad je 2000, velikom novčanom donacijom, kojoj se tada pridružio i Robert Mondavi, preko humanitarne organizacije Roots of Peace pomogao projektu razminiravanja Dragalića. Slijedile su jednako velike donacije, u istu svrhu, za brojna druga područja u Hrvatskoj. Posljednje, koje je umjesto mina dobilo lozu, zahvaljujući dobrim dijelom i donaciji Mikea Grgicha, Baštica je, u zaleđu Zadra. Mike Grgich djeluje lokalno, ali razmišlja globalno i za svoja je nastojanja i doprinose, od Roots of Peace, koja slične projekte provodi i u drugim zemljama, na drugim kontinentima, primio je, 2007, Global Citizen Award, zajedno s jordanskom kraljicom Noor. Mike Grgich s ponosom navodi uspjehe ostvarene i njegovom pomoći; jedini drugi komentar je S osobnim uspjehom dolazi i obveza da se zajednici vrati. U Kaliforniji živi i radi, ali duboko mari i za zemlju rođenja.
Američki pisac Thomas Wolfe dao je naslovom jednog svog romana (objavljena posthumno, 1940, dvije godine nakon njegove smrti) i jedan od najčešće prenošenih citata – You Can’t Go Home Again. Mike je dokazao da povratka ima! Godine 1996. osnovao je vinariju – Grgić Vina – u Trsteniku, na Pelješcu.
Kako ste zamislili njezinu ulogu, njezino mjesto? Jeste li njome postigli ono što ste željeli? Kakvu joj budućnost proričete?
Kad sam odlučio tamo osnovati vinariju, bilo je to zato što sam vidio da je kvaliteta vina, u doba komunizma, bila znatno niža od one koju su hrvatska vina mogla imati i želio sam s Hrvatskom podijeliti sva svoja iskustva i znanja koja sam vani stekao. Želio sam primjerom pokazati kako se suvremena tehnologija može primijeniti u proizvodnji vina od lokalnih sorti. Želio sam da hrvatska vina budu međunarodno poznata i priznata. Imao sam veliki osjećaj zadovoljstva kad je komisija, sastavljena od hrvatskih vinara, odabrala 1999. moj Pošip 1997 i moj Plavac Mali 1997 da predstavljaju Hrvatsku na Mjesecu hrvatske kuhinje, u Ujedinjenim narodima. Tijekom 2000. izvezli smo Grgić Vina u dvadeset saveznih država SAD-a. Ta su vina bila svjetski glasnici visoke kakvoće vina hrvatskoga podrijetla.
Želja nam je zasaditi dodatnu lozu kako bi Grgić Vina imala vlastiti vinograd. Na putu smo da to uskoro i ostvarimo. Planiramo proizvoditi vina od hrvatskih sorti uzgojenih u našim vinogradima. Vinariju sam i osnovao želeći pokazati kako je od hrvatskih sorti moguće proizvoditi dobra vina. U industriji vina važno je biti i ostati maksimalno angažiran, biti aktivni sudionik. Stalno se trudimo biti bolji i tako će ostati. Katkada se pobjeđuje, katkada gubi, svi smo mi natjecatelji u toj utrci, ali najvažnije je sudjelovati, raditi, to podiže kvalitetu vina.
Od vinograda do butelje, Mikeova filozofija?
Od vinograda sve počinje, od njegova tla. Ako imate dobar vinograd, imate i dobro vino. Ali praviti vino, to je kao lanac s mnoštvom karika. On je čvrst samo onoliko koliko je čvrsta njegova najslabija spona. Znači, svaka točka, svaka faza, mora biti najbolja. Radite li tako, imat ćete izvanredna vina. Mislim da smo mi to postigli, svako vino brižno pratimo, kao da nam je dijete.
Za mene, najvažnije je u vinu postići sklad, ravnotežu, da kiseline podržavaju tanin, da alkohol podržava tanin i kiseline. Ne volim više od 14 posto alkohola. Skladno, uravnoteženo vino duže i bolje stari od vina iz kojega strši neki od sastojaka – okus po hrastu, recimo, ili alkohol, tanin, kiselina. Iz skladna vina strši, izvire, samo užitak i zadovoljstvo.
Vaše je ime postalo sinonim za chardonnay, ali i zinfandel, s obzirom na vašu ulogu u pronalaženju njegovih hrvatskih korijena. Uz ta dva, proizvodite i cabernet sauvignon, fumé blanc (sauvignon blanc) i merlot. S kojim najviše volite raditi, koje vam je srcu priraslo?
Iako proizvodim pet vina, priznajem skrušeno i posramljeno – chardonnay je moje najmilije bijelo, zinfandel (crljenak) moje najdraže crno.
Po cijeni od više od 80 dolara po butelji, Miljenko’s Old Vine Zinfandel, iz samo nekoliko redova vinograda ispod njegova doma, u kojima je loza starija od sto godina (zasađena 1889), možda je najskuplji zinfandel u Napi, ali kad ga kušate, znate da je vrijedan svakoga dolara! U godišnjoj proizvodnji vinarije od 70.000 do 80.000 sanduka on čini samo 300 do 400 sanduka. Ali pravi ga ruka čovjeka koji je od prvih dana u Napi nevjernim Tomama govorio: Meni je zinfandel poznat, ja sam takvo grožđe vidio kod kuće.
Mikeov chardonnay, koji ne prolazi kroz jabučno-mliječno vrenje (...jer onda pravite mrtvo vino, uništavate prelijepu jabučnu kiselinu koju je Bog dao, kad pijete moj chardonnay, pijete živo vino!), možda je najbolje opisao Paul Lukacs, u svojoj knjizi The Great Wines of America: The Top Forty Vintners, Vineyards, and Vintages (2005): Grgich Hills Chardonnay je anomalija. Jedno od povijesno najznačajnijih kalifornijskih vina, ono nema ničega zajedničkog ni s današnjim Golden State verzijama ni s originalnim francuskim uzorima, bijelim burguncima. Izraženom voćnošću, ali i čvrstinom te sposobnošću da se s vremenom razvija u iznimno kompleksno vino, ono je odredilo vlastiti stil, na očito zadovoljstvo brojnih poklonika. Po tome, ono je slično čovjeku koji ga proizvodi, sitnu, ali svojeglavu, nepopustljivu, krajnje dosljednu Miljenku Mikeu Grgichu. Godine 1976, pobjedom u Parizu, Grgich je njime donio Kaliforniji međunarodno priznanje... Chardonnay, koji Grgich proizvodi sa svojim nećakom, Ivom Jeramazom, elegantan je, skladan, okrugao. Okrugao kao zdjela, sve oblina, nigdje bridova... Pitao sam Jeramaza: U čemu je tajna? Rekao je: Nema tajne. Jedina je tajna u dobru grožđu i tešku radu. Da, dodao je Grgich, praviti vino, to je pola umjetnost, pola znanost i onda još pola težak rad.
Chardonnay Mikea Grgicha protivi se modi i trendovima i marketinškim silama već više od četvrt stoljeća. I nije Mike više sâm; neki od najboljih kalifornijskih chardonnaya proizvode se bez jabučno-mliječnog vrenja. Chardonnayi koji idu uz jela. Mike će reći: Kako i treba!
Nije Grgich više sâm ni u biodinamičkom uzgoju grožđa. Najvećem takvu proizvođaču u Sjedinjenim Državama – Grgich Hills Estate – pridružila se i mnoga druga kalifornijska, i ne samo kalifornijska, zelena vinarija – Parducci, Benziger, Bonny Doon, Quintessa, Robert Sinskey Vineyards, Quivira... Biodinamičko za nas nije trend, kaže Violet Grgich, jednostavno ima smisla, to je vraćanje korijenima. Jednom ranijom zgodom Ivo Jeramaz lijepo je to sažeo kad je rekao: Mi ne želimo, prije odlaska u vinograde, navlačiti na sebe zaštitna, kemijska odijela i ići u rat s našim biljkama, mi želimo s njima živjeti u skladu.
Nakon više od pedeset godina u Napa Valley, Mike Grgich, doseljenik iz Hrvatske, s dvama malim kovčezima, ali s velikim snovima, ne skriva ponos onime što je postigao, nema ni razloga.
Biste li išta promijenili, napravili drukčije?
Cijeloga se života trudim činiti ono najbolje što znam i umijem, zadovoljan sam prošlim, zadovoljan budućim.
Kako biste voljeli da vas pamte?
Kao vinara koji je svaki dan učio da bi sutradan više znao.
Od sela Desne, kraj Metkovića, do kalifornijske Napa Valley do... Vintners’ Hall of Fame! Dvadesetoga ožujka 2008, glasovanjem 75 istaknutih američkih vinskih pisaca i novinara, ime Mikea Grgicha ušlo je u Kuću slavnih zajedno s imenima očeva-utemeljitelja kako pretprohibicijskoga tako i postprohibicijskog razdoblja kalifornijskog vinarstva, s vinarima poput Roberta Mondavija, Andréa Tchelistcheffa, braće Gallo, braće Beringer, Paula Drapera, Gustavea Niebauma, Charlesa Kruga, Georgesa de Latoura, Louisa P. Martinija...
Najviše je to priznanje o kojemu sam mogao sanjati, koje sam mogao priželjkivati. Jer ono znači priznanje vinske zajednice Amerike, kaže Mike.
W. Blake Gray, vinski novinar lista San Francisco Chronicle i predsjedatelj izbornoga tijela Vintners’ Hall of Fame, ima više toga reći: Uvrštavanje Mikea Grgicha u Vintners’ Hall of Fame odraz je golema poštovanja koje Mike uživa u ovoj zemlji za svoje prinose modernom kalifornijskom vinogradarstvu i vinarstvu. U svojih pedeset godina u Americi Mike je bio vrijedan čovjek, veliki zagovornik izvrsnosti. Usto, proizveo je najvažnije vino u povijesti Sjedinjenih Američkih Država – Chardonnay Chateau Montelena, vino koje je odnijelo pobjedu na pariškoj degustaciji, preteklo najbolja burgundijska vina. To je vino svijetu pokazalo da i američka mogu biti apsolutno najbolja, zahvaljujući Mikeovoj predanosti kakvoći i upravo zanesenjačkoj odanosti pojedinostima. Mislim da je Mike Grgich oličenje američkoga sna. Došao je ovamo s mnogo mozga, nekim znanjima, bez ičega drugoga. Živio u iznajmljenim sobama, s jednim tanjurom, jednom šalicom, jednim nožem, i kamo god je morao poći, išao je pješke, za auto nije imao novca. Ali radio je, radio dobro, priznavali su mu talent. Svaki put dobivao je bolji posao, sve dok nije našao partnera i s njim osnovao vlastiti uspješan posao. Ime Grgich bilo je nepoznato prije pedeset godina. Danas, američki ga vinoljupci prepoznaju istoga časa. Kad gledam Mikea Grgicha, ponosan sam što sam Amerikanac, ponosan sam na Ameriku. Mike je doista američki san, ostvaren.
Ostvareni san, tako i glasi naslov jednog poglavlja Pariške presude, knjige Georgea Tabera, kronologije zbivanja prije, za vrijeme i nakon slijepoga kušanja u Parizu, priče o onim uzbudljivim, šezdesetim i sedamdesetim, godinama, kad je počelo ponovno buđenje kalifornijskog vinarstva, zahvaljujući šarolikoj skupini pojedinaca, najraznoraznijih profila, koji su se u Kaliforniju sjatili sa svih strana. Za razliku od Mikea, koji je već imao mnogo potrebnog obrazovanja, većina je bila bez apsolutno ikakvih znanja o pravljenju vina, ali radoznali, slobodni i nesputani tradicijama, bili su spremni eksperimentirati i učiti na vlastitim pogreškama. Ti daroviti amateri, kako ih George Taber naziva, bili su ključni za razvoj suvremene kalifornijske industrije vina. Mike Grgich bio je u prvim redovima. Poglavlje Ostvareni san i odnosi se na njega.
Kad je Miljenko Grgić napustio rodnu Hrvatsku, u kolovozu 1954, s putovnicom koja je vrijedila samo četiri mjeseca, piše George Taber u posebnom predgovoru za hrvatsko izdanje knjige, i krenuo na studijski boravak u Zapadnoj Njemačkoj, nitko nije mogao ni pomisliti da će taj sitan, ali odlučan mladić jednoga dana postati jedan od divova u svjetskoj industriji vina.
