Stanovnici Kvarnera ne pamte po dobru talijanskoga pjesnika Gabriellea D’Annunzzia, koji je sa svojim crnokošuljašima okupirao Rijeku od 1919. do kraja 1920. Ipak, svi se slažu s njegovom tvrdnjom da je najukusniji škamp na svijetu onaj iz „plavoga mulja Kvarnerskog zaljeva“. S tom će se tvrdnjom složiti i brojni svjetski gurmani, koji su kvarnerski škamp spremni platiti bitno više nego bilo koji drugi.
O podrijetlu kvarnerskoga škampa najčešće se može čuti priča po kojoj je on nastao slučajnim križanjem domaćega škampa sa škampima pristiglim u riječku luku iz južnokineskog mora na oplatama britanskih ratnih brodova. Tu egzotičnu priču rado pričaju kvarnerski ugostitelji, uvjereni da će njihovim gostima nakon nje kvarnerski škamp biti slasniji.
No, ta priča ne prolazi kod znanstvenika. Oni su skloniji tvrdnji da je današnji kvarnerski škamp umjetno naseljen u Jadran, odnosno da je donesen iz Norveške. Naime, prije tridesetak godina kvarnerski škamp poslan je na analizu u Norvešku, gdje su tamošnji znanstvenici utvrdili da je u cijelosti sličan škampu iz sjevernoga ledenog mora. Zanimljivo je napomenuti da su škampi poslani na taj znanstvenoistraživački put zrakoplovom od Rijeke do Norveške putovali upakirani u kruh natopljen alkoholom, te su tako omamljeni i panirani živi stigli na odredište. Naime, škampi žive na dubini od 50 do 500 metara, gdje je temperatura vode najviše plus 8 celzija pa bi transport u morskoj vodi na sobnoj temperaturi bio za njih poguban, a opisano paniranje bilo je u to doba najjeftiniji način da se škampe iz Rijeke na siguran način pošalje na daleki sjever Europe.
Nažalost, u Kvarneru je sve manje škampa. U velikoj su mjeri izlovljeni u minulih dvadesetak godina. To ne čudi jer nekada je na kvarnerskom području lovilo petnaestak koća, a danas ih je šezdesetak. Tako je ulov škampa po jednoj noći sa 50 do 60 kilograma spao na najviše pet kilograma, i to sitnoga škampa, a prije samo dva desetljeća u Novigradskom moru lovljeni su škampi teški čak 40 dekagrama. Nekad je u jedan kilogram u prosjeku išlo pet škampa, a danas dvadesetak.
Škamp raste sporo, jer presvlači oklop, a da bi dosegnuo težinu od 20 dekagrama, treba mu deset godina. Škamp živi u kolonijama na tvrdom muljevitom dnu, u kojem kopa krtičnjake, a poznata su mu staništa u Riječkom zaljevu, Podvelebitskom kanalu te kod Jabuke, Palagruže i Blitvenice. Na dvadesetak nautičkih milja od Pule danas ga love i talijanski ribari.
Škamp (Nefros norvegicus) dekapodni je rak, rođak jastoga i hlapa, a škamp iz našega mora obično je blijedocrvene boje, dok su škampi uvezeni iz Norveške, Danske i Škotske zdravo rumeni, što oduševljava mnoge neupućene potrošače. Ti zamrznuti uvozni škampi, svi iste veličine i izgleda kao da su klonirani, odavno se prodaju u restoranima na našoj obali pod cijenu domaćeg škampa. Škamp se lovi vršama i mrežama za koćarenje, a čim ribari škampe izvuku iz mora, potope ih u posebnu otopinu kako ne bi oksidirali. Nekad su škampe uranjali u bisulfitnu otopinu, koja je otrovna, pa se netko sjetio zabraniti takav kozmetički tretman tih rakova.
Škampar Bruno i galeb Piero
O vremenima kad su vrše bile prepune škampa sa sjetom govori Bruno Sušić. I ne samo da se sjeća praćenja oca na moru i mukotrpna, ručnog vađenja, nego je poslije i sam bio lovac bogatih berbi. O današnjim vremenima, kad je valunska vala prepuna škamparskih plutača, kaže „da bi se hodajući po šinjalima moglo hodati po moru“.
Jučer
Rođen 1950. u Cresu, mehaničar po obrazovanju, emigrant u Australiju s nadom „da ćemo se vratiti s autom i loviti ženske“, nakon samo pet godina provedenih u Australiji, radeći kao mehaničar u rafineriji, a vikende provodeći s prijateljima i barkom, posjetio je nakratko rodni kraj. Ali, nostalgija je odredila da povratnu kartu zamijeni za novac i zauvijek ostane na Cresu. Auto nije kupio, ali barku – jest.
Otac, alatničar u creskom škveru, već 1957-8. bio je među prvim creskim škamparima. Zapravo, karakteristično za ono doba, dopunjavao je prihode odlaskom na more, vodeći malog Brunu i usađujući mu poseban odnos prema morskom svijetu i osobito škampima. Broj vrša i način ulova bio je definiran granicom siromaštva. U brod nije stalo više od 15 vrša odjednom, a da ne sagnjili užad od konoplje, vrše nisu mogle biti stalno u moru, pa dok bi prvih petnaest ležalo na dnu, drugih se petnaest sušilo na kraju, i tako naizmjenice. Mukotrpno ručno vađenje vrša, to brojanje metara konopa žuljevima nakon naporna rada u škveru, ostalo je usječeno u pamćenje Bruni i zauvijek utisnulo strahopoštovanje i divljenje prema moru.
Ali tih trideset vrša donosilo je i do 25 kila škampa! Gotovo kila po vrši! A Bruni se usjekla u pamćenje majčina silueta koja tih dvadeset i pet kila nosi na glavi pet kilometara dugim putom Cres - Merag.
Jedna od plovidbi od prije trideset godina odvela ga je u konačnu, bračnu luku. Sin ribara usidrio se među masline i trešnje. Bilo je to u doba početka privatnoga turizma, kad su stranci dočekivani s iskrenom dobrodošlicom, kad su se kućni usoljeni inćuni zalijevali nebrojenim kvartinima vina u konobi, kada je tast Mate Momić, danas vitalan 99-godišnjak, svojim tenorom mamio aplauze zadovoljnih gostiju.
Iz jednostavne poljoprivrede bračni par Sušić kreće 1980. u turističko-ribarski obrt.
