Kad prođete Samobor, skrenete lijevo, podno staroga grada, pa minete crkvicu sv. Mihalja i višestoljetnu bukvu kod gospođe Marijane na negdašnjem farofu, pa prođete i Rudarsku Dragu, stignete u Rude. U 15. stoljeću to se mjesto podno Oštrca, Plešivice, Črnca, Velikog dola i Palačnika isprva zvalo Rovi, da bi mu novo nadjenulo rudarsko okno. Sve do pedesetih godina prošloga stoljeća tu se kopala rudača. Najprije bakrena, pa željezna te gips. Posao je vabio doseljenike iz Slovenije, Austrije, Njemačke, Italije i Bosne, o čemu svjedoče mnoga prezimena - Fresl, Nikl, Štengl, Lehpamer, Hofer, Skendrović…

Zbijali šale, ne zbijali, Samoborci se pokatkad još rado špinče rudarskom greblicom tvrdeći da je taj izdašan kolač-jelo zapravo samoborski. Njihov glasoviti sugrađanin Milan Lang u knjizi Samobor 1915. opisao ga je kao tenki kolač, koji može biti prosti (od kukuruzna) i fini (od bijela, pšenična brašna). To je mlinac nadjeven sirom u koji se metnulo jaja, skosane i na masti pečene špinače (špinata), vrhna, pa se stavi na cigel u peć. Tenki kolač pravi se od sira i oraha. Međutim, također samoborski specijalitet mnogo je finiji, ukusniji i skuplji tenki kolač, zelenjača.

Priređuje se ovako: od bijela brašna omijesi se tijesto, u koje se metnu jaja, malo soli, vrhnja, maslaca ili masla, ili pak polovicu masla i polovicu maslaca, omiješeno tijesto razreže se u komade i razmijesi u hljepčiće. Svaki se hljepčić razvalja u mlinac, ali tako da jedna polovica mlinca bude tanja, druga deblja. Priredi se ‘fila’ od sira i ‘špinače’. U sir se metne jaja i vrhnja pak se dobro zgnječi i smiješa. Špinače se uzme nešto manje od sira. Ona se očisti, skoše i na maslacu i maslu ‘prefriga’ pak se onda smiješa sa sirom. Sad se mlinac polije rastopljenim maslacem i maslom, deblja njegova polovica naliči se onom filom i još se po njoj narijetko nabacaju komadići maslaca, a onda se tanjom polovicom mlinca pokrije i uz kraj pritisne i zafrkne, namaže odozgo jajetom i stavi u peć. U peći ostane po četvrt sata, onda se izvadi, namaže odozgo maslacem ili maslom, razreže na komade pak se za čas nosi na stol. Koliko je bilo hljepčića tijesta, toliko je sada kolača, a svaki sebe zove greblica…

Unatoč svemu tome, greblica je – zadovoljavajuće tumačenje, unatoč svoj upornosti, nisam našla ni u rječnicima ni u suvremenika – ipak rudarska, jer su je Rudari, kada su još stvarno bili rudari, nosili u zemljana okna. Ona je doista spajala sve od čega su živjeli u svojoj zbitoj udolini – rudarstvo, ratarstvo, stočarstvo, vinogradarstvo. Sada im je, ljeti, temom gastroturistička priredba Dani rudarske greblice, sve obvezniji dio ponude lokalnih ugostitelja, a po njoj krste čak i zagrebačke pekarnice.

Uz brojne skromnije i raskošnije recepture, Rudari javno objavljuju da je za greblicu potrebno: za tijesto – 0,5 kg brašna, 1,5 dl vrhnja, 2 žlice ulja, 0,5 dl mlake vode i žličica soli, a za nadjev pola svježeg kravljeg sira, 1 cijelo jaje, 5 dkg mljevenih oraha (špinata ili blitve) i malo soli. Ostalo je jednostavno, jer, kažu, tijesto umijesite, razvaljate na veličinu tepsije ili kako već želite, polovicu premažete nadjevom, preklopite drugom polovicom tijesta, pa je pecite 20-25 min na 200 ºC. Pečenu greblicu premažite maslacem odnosno margarinom ili vrhnjem te narežite na lijepe komade.

Ne treba propustiti reći kako je rudarska greblica rođakinja ne samo već zaboravljene samoborske zelenjače nego i mnogo poznatijega dalmatinskoga soparnika/soparnjaka i globalno omiljene talijanske poklopljene pizze calzone, a s tenkim gibanicama - plešivičkim copanjkom, prigorskom pericom i vrbovečkom perom - krasan je četverolist, dio robne marke Jela zagrebačke županije. Treba li reći kako su sve one, bile predjelom, desertom ili malim jelom - žedne dobra, laganoga bijelog vina?