Na samom izvoru, u podrumima Champagne, čuli smo priču o idealnoj mjeri uživanja šampanjca. Naime, kažu da je magnum (1,5 l) idealna mjera za dvoje. Osobito ako jedan ne pije... No ima još mnogo priča. Neke, iz podruma Veuve Clicquota, Ruinarta i Moët Chandona / Dom Perignona, tri perjanice grupe LVMH, rado ćemo podijeliti s vama. Iza svake (ne samo) glamurozne priče stoji zanimljiva povijest, neumoljive tržišne zakonitosti i najobičnije slučajnosti.

Udovica Clicquot

Ovo je priča o francuskome šampanjcu, no ona ne počinje u sjaju kakva châteaua. Njeni počeci vežu se uz nešto skromnije, sitne užitke – police dobro opremljene trgovine vinima. Opsjednutost poviješću poznatoga svjetskog vina i jednom od najznačajnijih žena svijeta započela je na nevjerojatno jednostavan način. Bez obzira na to što šampanjac povezujemo sa slavljem i dobrim životom, moram priznati da je u mom slučaju ta strast počela bez zvuka fanfara, u malome mjestu na američkom Srednjem Zapadu, gdje sam pokušavala prebroditi posljednje mjesece na ne baš glamuroznom poslu.

Usred takve svakodnevnice, obilježene povremenim izletima u neumjerenost koje svaka razumna žena koristi kako bi je ublažila, otkrila sam Udovicu Clicquot. Iako bi spisateljica u meni rado ispričala kako je moja ljubavna veza s Udovicom počela u proljeće, kada je zemlja mekša i kada obećaje novi život, to nije istina. Zima je u svom čvrstom, anglosaksonskom stisku držala ravnice Srednjega Zapada, a ja sam čeznutljivo promatrala niz pjenušaca sanjajući o dalekim nazivima i suncem okupanim francuskim vinogradima.

Šampanjac sam već poznavala. S prijateljicama sam ga ispijala redovito i s oduševljenjem, pametnije bi bilo ne ulaziti u prevelike detalje. No to popodne otkrila sam priču o Barbe-Nicole Clicquot Ponsardin, ispisanu na kartici umetnutoj u kutiju boce Grand Dame iz 1996. godine, za koju sam čvrsto odlučila da je zaslužujem.

Elegantna i kratka biografija nije imala više od trideset i pet riječi i bila je ispričana u kratkim crtama, no bila je dovoljna da zaokupi moju pozornost te zime. Bila je to priča o ženi odgojenoj da bude supruga i majka, kojoj nije bilo ni trideset kad je ostala udovica s malim djetetom, bez ikakva obrazovanja i s vrlo malo životna iskustva, koja je čvrsto zgrabila uzde vlastite sudbine i odlučnošću i vlastitom sposobnošću od mladog obiteljskog vinskog posla stvorila jednog od najznačajnijeg proizvođača šampanjca na svijetu. To je žena koja ne pristaje na ustupke, pomislila sam.

U godinama koje su uslijedile priču nisam zaboravila, čak ni kad smo napustili Srednji Zapad i skrasili se u Kaliforniji, odakle je bio moj tadašnji suprug, na brežuljcima Sonoma Countyja, obavijenim u blagim zimama zelenkastom maglicom. Priča o ženi koja je preuzela nevjerojatan rizik kako bi slijedila svoju strast i dalje je glasno odzvanjala. Počela sam istraživati u mjesnoj knjižnici u Healdsburgu, tražeći među izvorima iz 19. stoljeća spominjanje Udovice Clicquot. Čitajući stare putopise napisane na vrhuncu Napoleonove vladavine, vježbala sam svoj pomalo zaboravljeni francuski. I naravno, kako nisam bila tip koji bi škrtario na temeljitu istraživanju, potrudila sam se da kušamo svaki šampanjac koji nam je došao u ruke, prvo u našemu kraju, a kasnije u Francuskoj, u kojoj sam provela vjetroviti siječanj u staroj kući na farmi koju su okruživali blatnjavi vinogradi.

Nije bilo jednostavno pronaći mladu udovicu nespretna imena Barbe-Nicole Clicquot Ponsardin, ili Udovicu Clicquot. Na početku devetnaestoga stoljeća, kada je Barbe-Nicole ušla u zrelo doba i bila suočena s ustupcima koji s njim dolaze, u povijesnim se knjigama rijetko pisalo o životima poduzetnika i inovatora, a pogotovo ako je riječ bila o ženi. Arhivi su puni pisama i dnevnika državnika i prinčeva, ali vrlo je malo knjižničara sakupljalo pisma i osobne zapise poslovnih ljudi, pa čak i onih koji su postizali iznimne stvari. Situacija je takva i danas. Naša ljubavna pisma vjerojatno neće sačuvati u svjetskim knjižnicama. To je posebno vrijedilo za mladu ženu u devetnaestome stoljeću, osim ako je ona bila kraljica ili vojvotkinja, ili pak sestra, supruga ili majka važnoga muškarca.

Barbe-Nicole nije bila ni jedno od toga. Ona je jednostavno bila moćna i neovisna žena koja je gradila vlastito ime u monotonom i okrutnome poslovnom svijetu. Kada sam napokon početkom 2007. godine ušla u arhiv kompanije Udovice Clicquot u Reimsu, uvjerena kako ću otkriti njene osobne tajne, pronašla sam zidove s policama ispunjenima pomno vođenim poslovnim knjigama, koje su svjedočile o rijetkoj odlučnosti Barbe-Nicole. No bilo je vrlo malo tragova osobe koja je stajala iza žutog zaštitnoga znaka.

Te sam zime, stoga, krenula u Champagneu i sa sobom vukla prijatelje koji su za to bili raspoloženi. Tražila sam tragove života Barbe-Nicole. Tražila sam objašnjenje ne samo kako se mlada, zaštićena žena oslobodila života kakvog su joj namijenili drugi, nego i zašto je to učinila. Po kiši smo tumarali izrovanim i blatnjavim putevima u poljima iznad sela Bouzy, tražeći Udovičine vinograde. Jednog smo poslijepodneva jedva nagovorili vinara u mjestu Chateâu de Boursault, u kojem je nekoć bio Udovičin omiljeni dom, da nam dopusti da provedemo samo deset minuta na njenom privatnom posjedu koji je tako voljela. Satima sam sjedila u hladnoj tišini katedrale Notre-Dame de Reims, razmišljajući o tome kako je Barbe-Nicole poznavala iste te zidove. Ulovila bih se kako piljim u zidove i ulične uglove, kako poput lopova kradem poglede kroz prozor, uzalud tražeći ženu i fino istkano tkivo njena života.

Ponekad sam se pitala je li pronalaženje njena privatna života i spašavanje od tišine koja je zarobila njenu priču uopće moguće. Do kraja svoje potrage, tražeći suvremeno utjelovljenje Udovice Clicquot, susrela sam se s mnogim ženama vinarima i predsjednicama kompanija u osunčanim uredima Nape, nadajući se da ću u njihovu iskustvu bavljenja vinom pronaći način da razjasnim prošlost. Poslije je došla Francuska. U gradićima diljem Champagne, La Veuve – a u Francuskoj postoji samo jedna – živi u sjenovitom polu-životu narodnih legendi. Ponekad su me prašnjave knjige i arhivi toliko frustrirali da bih odlazila u kafiće i bistroe i ispitivala mještane čega se mogu sjetiti, svjesna da je linija između prisjećanja i izmišljanja tanka, posebno nakon dvije stotine godina. Otvorena boca vina išla bi tako od stola do stola, a glavni bi kuhar došao iz kuhinje kako bi se uz cigaretu odmorio i slušao. U tim je trenucima ona bila uz nas.

Volim misliti da je život Udovice Clicquot polako dozrijevao u tihome mraku, poput rijetka, prekrasna staroga vina. Jedan dio toga dozrijevanja čini moj život i moja mašta. Drugi je dio povijest i uloga poduzetnika, posebno žena. No sada, napokon, vrijeme je da u njenom životu uživamo. Znamo da se vino s vremenom mijenja i postaje vrednije. Teški tanini omekšaju, a okusi dozrijevaju. U devetnaestome stoljeću činilo se da ne vrijedi čuvati Udovičinu priču, no danas nam već same crtice iz njena života oduzimaju dah. Ova će priča promijeniti način na koji razmišljamo o povijesti šampanjca i o ulozi jedne žene u toj povijesti.

Svi poznajemo vino koje je proslavila i Barbe-Nicole. Ni jedno drugo vino na svijetu ne pobuđuje toliko trenutnih asocijacija kao što to čini šampanjac. Izvlačenje čepa i blistavi mjehurići prizivaju slavlje i raskoš, a vrlo često i mogućnost ljubavne priče. To je vino vjenčanja i novogodišnjih poljubaca. Prekrasno je i delikatno i prije svega povezuje se sa ženama.

Oduvijek je bilo tako. Pjesnik Lord Byron izjavio je da su salata od jastoga i šampanjac jedino što bi žene u javnosti smjele jesti. Byron je bio nesmiljeni šovinist, no njegova je zamisao slasna. U prvim desetljećima osamnaestoga stoljeća, nedugo nakon što je šampanjac otkriven, putena i moćna Madame de Pompadour, ljubavnica francuskoga kralja, najtočnije je rekla: šampanjac je jedino vino koje čini ženu još ljepšom. Legenda kaže da su plitke čaše za šampanjac poznate pod nazivom coupes oblikovane upravo prema grudima ove dame. U dvadesetome stoljeću šampanjac je savršeno odgovarao malim crnim haljinama i još uvijek priziva duhove djevojaka iz doba džeza i eleganciju starih filmova Humphreya Bogarta.

No samo jedan pogled na industriju šampanjca otkriva sasvim drugačiju sliku. U sobama za sastanke i vinskim podrumima šampanjac pripada svijetu muškaraca. Danas je samo nekoliko žena na visokim položajima u francuskoj industriji vina, a samo jednu od elitnih i međunarodno priznatih šampanjska kuća, poznatijih pod nazivom grandes marques, vodi žena – kuću šampanjca Veuve Clicquot Ponsardin, koju od 2001. godine vodi Madame Cécile Bonnefond.

Poznate priče o porijeklu šampanjca govore da muškarci oduvijek kontroliraju vinsku industriju. Entuzijasti vrlo brzo nauče da je šampanjac otkrio upravo muškarac. Zasluge za otkrivanje tajne mjehurića u šampanjcu povijest pripisuje Dom Pierreu Pérignonu, slijepom redovniku iz sedamnaestoga stoljeća, koji ga je otkrio u podrumima svoje opatije smještene visoko na rubu sela Hautvillers. Prema legendi on je bio ludi znanstvenik koji je neumorno tražio način da obično mjesno vino pretvori u pjenušavo tekuće zlato.

Dom Pérignon otkrio je kako se proizvodi šampanjac, a drugi talentirani i uspješni muškarci naučili su kako ga prodati svijetu. Jedan od njih bio je Jean-Rémy Moët, koji je iskoristio svoje osobne veze s Napoléonom, stvorene tijekom vinskih vikenda na Moëtovom raskošnom imanju u Épernayu, kako bi izgradio jedno od prvih komercijalnih šampanjskih carstava. Fotografije ovog slavnog prijateljstva, na kojima Moët i Napoléon dobro raspoloženi šeću vinskim podrumima, bile su popularni suveniri već u devetnaestome stoljeću. Charles-Henri Heidsieck, koji je prejahao tisuću i šesto kilometara do Rusije kao marketinški štos, bio je još poznatiji. Njegov sin Charles Camille ovjekovječen je u popularnoj pjesmi kao Charlie Šampanjac, što je ubrzo postao kolokvijalni naziv za raskalašenog muškarca ili muškarca poznatog po ispijanju šampanjca.

Ako su industrijom vladali takvi muškarci, ne iznenađuje što je šampanjac jedan od najpoznatijih proizvoda u svijetu. U toj maloj regiji na sjeveroistoku Francuske, koja je s manje od 34.000 hektara vinograda jedino mjesto na kojem se proizvodi pravi šampanjac, bilo je itekako mnogo poduzetničke sposobnosti. Nevolja je u tome što je priča o svjetskom carstvu šampanjca koje su ovi muškarci polako gradili tek poluistinita. Dom Pérignon zasigurno je bio vrlo nadareni vinar i vjerojatno jedan od najvećih kušača u povijesti proizvodnje vina, no on nije otkrio kako zarobiti mjehuriće u boci šampanjca. Naprotiv, kad su se mjehurići prirodno pojavili, pokušao ih se riješiti. Njegov cilj nije bio stvoriti novi proizvod, nego zadovoljiti potrebe tržišta koje su on i njegova crkvena braća već kontrolirali, a to je bila trgovina kvalitetnim, nepjenušavim vinima.

Još je šokantniji podatak da šampanjac nisu izumili Francuzi. Tajne proizvodnje mjehurića u vinu otkrili su Britanci i oni su započeli trgovinu pjenušavim vinom. Legenda o Dom Pérignonu stvorena je tek krajem devetnaestog stoljeća, a poslije su je patentirali nasljednici Moëta i Chandona kao zaštitni znak. Charlie Šampanjac stupio je na scenu s iskrenim oduševljenjem, no u vrijeme kad su ga slavili u kabaretskim melodijama, šampanjac se već bio razvio u veliki posao, a ni on sam nije više bio mlad početnik kakvim se predstavljao.

Šampanjac, međutim, nije uvijek bio veliki posao. U drugoj polovici osamnaestoga stoljeća šampanjac je bio u krizi, na putu da postane mjesna specifičnost. Mjesni vinari mučili su se ne bi li barem nešto prodali i šampanjcu je prijetio zaborav, ona ista sudbina koja je snašla sekt, pjenušavo vino koje su, osim istinskih poznavatelja, danas zaboravili svi.

U prvim desetljećima devetnaestoga stoljeća sve se to promijenilo zahvaljujući upornosti i snalažljivosti desetak važnih trgovaca i vinara, koji su vidjeli velik potencijal u pjenušavim vinima proizvedenima na padinama južno od Reimsa, grada znamenitoga po katedrali. Šampanjac je unutar jedne generacije od komercijalno nevažnog proizvoda postao moćan gospodarski stroj. Od 1790. do 1830. godine prodaja je porasla za gotovo tisuću posto, od nekoliko stotina tisuća na više od pet milijuna boca na godinu. U osvit dvadesetoga stoljeća, čak i prije nego što je šampanjac postao simbol doba džeza, svijet je već kupovao dvadeset milijuna boca na godinu.

Na početku devetnaestoga stoljeća, međutim, proizvodnja šampanjca još uvijek je bila slabo razvijena djelatnost i upravo će to vrijeme biti presudno za industriju. Na raskrižju kulturne povijesti šampanjca, jednoj se poduzetnici pripisuje velik dio zasluga za pretvaranje tog pjenušavog vina u najpoznatiji luksuzni proizvod na svijetu. To je Udovica Clicquot.

Barbe-Nicole, koja je u dvadeset i sedmoj godini ostala udovica bez ikakvog formalnog obrazovanja i osobnog iskustva, u malo više od deset godina pretvorila je dobrostojeći, ali još neafirmirani obiteljski vinski posao, u najvažniju šampanjsku kuću devetnaestoga stoljeća. Zahvaljujući njenim tehničkim inovacijama u proizvodnji vina, danas na policama u cijelome svijetu možemo pronaći cijenom pristupačne boce šampanjca. Da nije otkrila postupak prevrtanja boca koji se naziva remuage, šampanjac bi danas vjerojatno bio isključivo piće za bogataše ili za one koji baš imaju sreće, a ja one Wisconsinške zime ne bih imala u čemu utapati svoju tugu niti bih započela ovu kihotovsku potragu za izgubljenim pojedinostima života jedne žene.

U dobi od četrdeset godina Barbe-Nicole bila je među najbogatijim i najglasovitijim poduzetnicima u Europi i jedna od prvih poslovnih žena u povijesti na čelu međunarodnog poslovnog carstva. Shvativši da je gospodarstvo u krizi, nije se bojala pokrenuti novi posao i ući na nova tržišta u vrijeme kada se cijela društvena struktura stare francuske – tzv. ancien régime – raspadala, a Europu je zahvatila kolektivna panika. Iskusniji poduzetnici čekali su da kriza prođe ili su tražili izlaz u novim poslovima. No priča Udovice Clicquot ima svoje korijene u čistoj odvažnosti. Riskirajući financijsku neovisnost za budućnost u industriji šampanjca, promijenila je povijest francuskog vinarstva. Istovremeno je proizvode koje je prodavala pretvorila u simbole luksuza, slavlja i dobrog života.

Otvorila je nove vidike ženama u poslovnome svijetu, a ljude koji su je okruživali natjerala da preispitaju rodne stereotipe, više ili manje unatoč samoj sebi. No javna slika poduzetne udovice, koja se opirala ograničenoj ulozi domaćice koju joj je društvo nametalo, u velikoj je suprotnosti s onime kakva je bila privatno. Barbe-Nicole tiho se opirala očekivanjima koja je njena kultura imala o tome što žena jest i za što je sposobna. No u privatnosti svoga doma bila je, po vlastitome mišljenju, daleko od revolucionarke.

Prema vlastitome vjerovanju bila je duboko konzervativna i ponekad kruta žena. Obitelj joj je ostala vjerna katoličanstvu čak i kada je vjera bila zabranjena i opasna u republikanskoj Francuskoj. Nije zagovarala prava žena, iako je živjela u vrijeme rađanja feminizma. Umjesto toga okruživala se muškarcima koji su joj bili zaposlenici, partneri pa čak i prijatelji. Bila je predana, ali dominantna majka i svoje je jedino dijete – kćer – intelektualno podcjenjivala i isključila iz obiteljskog posla, odredivši joj da se uda za lijena i razmetljiva plejboja aristokratskog porijekla, na čije je draži i sama Barbe-Nicole bila vrlo osjetljiva. Na kraju je velik dio obiteljskoga posla i većinu vinograda ostavila muškarcima, svojim poslovnim partnerima.

Bila je prepuna suprotnosti, no imala je iznimnu sposobnost ne gledati na mogućnosti koje joj se pružaju crno-bijelo. Njen uspjeh nije bio rezultat protivljenja sustavu, no isto tako nije robovala običajima. Kao kći mjesnog političara s lukavim instinktom za preživljavanje usred okrutne revolucije, znala je prepoznati mogućnosti koje su postojale u trenucima kulturne i gospodarske nestabilnosti, u prostoru između starih struktura i načina poslovanja koji su nestajali (zajedno s onima koji su ih se slijepo držali) i inovativnih pristupa koji su se nametali. Ona je bila žena dovoljno hrabra da preuzme odgovornost u emotivnom, fizičkom i financijskome smislu.

Zbog spremnosti na rizike bez velike pompe, Udovica Clicquot postala je jedna od najpoznatijih žena svoga doba. Poput jedne druge poznate udovice, engleske kraljice Viktorije, bila je jedan od čimbenika koji su definirali stoljeće. Desetljećima je njeno ime bilo na usnama vojnika, prinčeva i pjesnika, sve do Rusije. Ubrzo su počeli dolaziti turisti, tražeći tragove žene koju je pisac Prosper Mérimée jednom nazvao neokrunjenom kraljicom Reimsa. U Champagnei bila je poznata pod nazivom la grande dame – velika dama. Rijetke, stare boce šampanjca Veuve Clicquot i danas se u njenu čast zovu La Grande Dame. Do kraja je ostala prepuna suprotnosti – velikodušna filantropkinja i nepopustljiva vlasnica, sitna, gruba i namjerno neugledna žena oštra jezika, koja je svijetu prodavala izvanredno vino i neopipljivu fantaziju. Potom je nestala, postavši jedva nešto više od naljepnice na boci šampanjca.

Prije nego što je ta kompleksna žena puna suprotnosti postala brend, a u dvadesetome stoljeću karikatura boce s nogama koja pleše, Udovica Clicquot obilježila je industriju kojoj je bila tako posvećena. U vrijeme sve veće kulturološke krutosti, otvorila je put drugoj generaciji poduzetnica, ženama sličnima sebi koje je krasila domišljatost i sposobnost. Slijedeći njene korake mlada je udovica Louise Pommery sagradila jednu od najvećih šampanjskih kuća u svijetu, dosegnuvši nevjerojatno bogatstvo i potencijal upravo u vrijeme kada je život Barbe-Nicole završavao. Udovica Pommery izumila je suhi brut šampanjac kojeg vinopije obožavaju i dan danas. Taj joj je put otvorila Barbe-Nicole. Nažalost, nije bilo treće generacije tako važnih žena u proizvodnji šampanjca. Nije bilo žena koje bi od malog obiteljskog posla napravile nevjerojatno uspješan biznis. Žene koje su došle poslije, poput Lily Bollinger i Mathilde-Emile Laurent-Perrier, nastavljale su poslove koje su započele ranije generacije. Do početka dvadesetoga stoljeća vinska industrija u regiji postala je veliki biznis koji su kontrolirali gotovo isključivo već bogati i slavni muškarci i bilo je malo mogućnosti za neškolovane i neiskusne mlade poduzetnike.

No gotovo cijelo jedno stoljeće, i to prvo stoljeće globalne preobrazbe šampanjca u simbol luksuza i slavlja, šampanjskom industrijom vladale su žene. U ključnom trenutku u povijesti ovog proslavljenog vina Barbe-Nicole dominirala je industrijom. Rezultat je bila drukčija budućnost za žene u poslu. Danas šampanjska kuća koju je ona osnovala dodjeljuje prestižnu nagradu koja nosi njeno ime, a kojom se slave postignuća talentiranih poslovnih žena u svijetu. Upravo zbog Udovice Clicquot povjesničari i danas tvrde da nijedna industrija na svijetu nije bila pod tolikim utjecajem žena kao industrija šampanjca.

Dominique Demarville, legendarni majstor podruma Veuve Clicquot

Najvažnija osoba u Champagni je majstor podruma. U Veuve Clicquotu osam je enologa u odboru za degustaciju, uz Dominiquea Demarvillea, koji uvijek ima zadnju riječ. Ako odbor ima podijeljeno mišljenje oko vina, on je sudac. Ali prvo će pokušati da se odbor složi, jer to je timski posao. Nitko u timu nije bolji od drugoga. Potrebno je 8–10 godina da bi se dobilo grožđe za novu berbu, kaže Dominique Demarville. Jako je teško naći novo tlo gdje možemo saditi lozu kako bismo dobili kvalitetno vino. Imamo samo nekoliko područja gdje možemo raditi vina dobre kvalitete. Pristajem saditi nove vinograde samo ako smo sigurni da će vino zadržati barem istu kvalitetu. To je uvjet kojega se moramo držati i kontrolirati. Ne možemo riskirati sve u godinu, dvije. Ako radite brzo, imat ćete previše mladog i neće biti dobre ravnoteže u vinima.
U pedesetima je naš prosjek šampanjca bio 10 tisuća tona, a sad je 33 tisuće, triput više. Imamo li sad lošija vina nego prije 50 godina? Mislim da ne. Zato smatram da možemo saditi nove vinograde, ali jako pažljivo kako bi novi vinogradi imali vremena sljubiti se s terroirom. Nova vina moramo oprezno (g)raditi, jer terroir treba vremena. Da bi davao najbolje, potrebno mu je čak 22 godine.

Kako se nosite s velikom odgovornosti u podrumu?

Imam dobar tim. To je ključ. Moja zadaća nije raditi, već voditi tim tako da njihov rad bude vrlo, vrlo dobar. Naravno i donositi odluke o blendiranju, kušati vina, ali moja je zadaća ponajprije voditi tim i pomoći im da naprave najbolje što mogu. Vrlo je važno strpljenje. Mnogo radim, ako pitate moju ženu, i previše. Ali kad imate strast i dobar tim, sve je lakše.
Samo u nekim slučajevima kad su podijeljena mišljenja, na kraju donesem odluku ja, ali svima u timu dajem slobodu. Po meni, osoba koja ima slobodu daje najbolje od sebe, pa je to stvar koju svi cijenimo. Imam devetnaest zaposlenih, a više od pola njih radi u tvrtki više od deset godina.

RUINART

Crayères

Možda su najimpesivniji podrumi Champagne podrumi Ruinart. Ti nevjerojatni podrumi, u čijim hladnim podzemnim tunelima vino polako sazrijeva u bocama, 1768. kupio je Claude Ruinart. Bivši galsko-rimski rudnik krede, koji su rabili za izgradnju Reimsa i utvrda, izdubljen ispod grada na dubini do 38 metara, od 1931. registriran je kao zaštićeni spomenik, a prostire se na tri etaže s osam kilometara galerija. Te crayères nude trostruku korist: stabilna temperatura, potpuni izostanak vibracija i savršena razina vlage pružaju idealne uvjete za fermentaciju i starenje vina.

Povijest i vizija

Priča počinje u Reimsu u 17. stoljeću, tijekom vladavine Luja XIV. raskošnim Versaillesom, kad je Dom Thierry Ruinart, učeni benediktanski redovnik iz obitelji trgovaca tekstilom, shvatio da će novo pjenušavo vino stvoreno u njegovoj rodnoj regiji imati slavnu budućnost. Iako redovnik, imao je izvanredan smisao za posao. Tijekom 18. stoljeća, točnije 1729, njegov nećak Nicolas, također trgovac tekstilom, počeo je trgovati pjenušavim vinima.

Dotad je, naime, šampanjac bio ograničen samo na regiju u kojoj se proizvodio jer ga je bilo nemoguće prevoziti u bačvama. Tek 1728. izdana je kraljevska odredba koja dopušta transport vina u bocama. Njihova prodaja šampanjaca postala je toliko uspješna da je u roku od šest godina (1735) postala jedini posao obitelji Ruinart, a prodaju su tekstila napustili.

Kada je sjedište tvrtke uništeno tijekom bombardiranja u Prvom svjetskom ratu, sve je preseljeno ispod zemlje u najdublji dio podruma. No uskoro su podrumi poplavljeni, pa je direktor, André Ruinart, postavio improvizirani ured na splavi! Nakon njegove prerane smrti 1919. supruga Charlotte postala je njegov namjesnik (regent) budući da je njihov sin bio premlad da ga zamijeni. Žena na čelu kuće često je ismijavana od strane dominantnih muškaraca u konformističkom svijetu vinogradarstva. Unatoč podsmijehu, Charlotte je izvrsno obnovila tvrtku i očuvala njezinu 200 godina staru baštinu, čija je proslava bila točno 1929, upravo za vrijeme velike depresije! Još jedan udarac za prodaju šampanjca i novi izazov!

Podrumski majstori – čarobnjaci chardonnaya

Ruinartov je moto koristiti se najboljim iz prirode, ali i biti odvažan – nikad ne raditi kompromise kad je kvaliteta u pitanju. Ruinartov je izbor chardonnay, najelegantnija od bijelih sorta, grožđe koje reflektira sposobnosti najdarovitijih. Prepoznatljiv znak finih, elegantnih vina chardonnay razvija polako, postupno stječući punu aromatičnu kompleksnost.

Kao dirigent orkestra, podrumski majstor mora svladati harmoniju chardonnaya. Miješati Ruinart cuvée zahtijeva talent, nadahnuće i jedinstvenu stručnost. Frédéric Panaïotis, rođen u regiji Champagne, u podrumima Ruinart radi od 2007, kada je taj ugledni enolog posvetio karijeru šampanjcu.

Predanost izvrsnosti

U prepoznatljivim bocama, šampanjci Ruinart utjelovljuju iznimno znanje kuće o zahtjevnoj umjetnosti proizvodnje blenda: R de Ruinart, Ruinart Blanc de Blancs i Ruinart Rosé. Svi nose specifična obilježja Ruinarta, fine mjehuriće i aromatsko bogatstvo. Gotovo tri stoljeća poslije, najstarija kuća šampanjca vjerna je svojim vrijednostima zatočenim u tajni zlatnih mjehurića.
R de Ruinart – 40% chardonnay,
50 - 55% pinot noir i 5 - 10 % pinot meuniera
Ruinart Blanc de Blancs – 100% chardonnay
Ruinart Rosé – blend 45% chardonnaya
i 18% vinificiranoga crnog pinot noira
Dom Ruinart, the soul of the house –100% od grožđa grand cru iz vinograda Côte de Blancs i Montage de Reims
Dom Ruinart 1998 – ekskluzivno blendirano 100% od chardonnay grand cru grožđa (66% iz Côte des Blancs,
a 34% iz vinograda sa sjevera
Montagne de Reims)
Dom Ruinart Rosé 1996 – 84% chardonnay and 16% pinot noir

MOËT & CHANDON

Iako je Champagne definitivno pokrajina koja o šampanjcu govori ponajprije kao o vinu, lišenu svih glamuroznih obilježja, te je usredotočena na kvalitetu i višeslojnost, na idealnu pratnju sljedova obroka, ne može se reći da je luksuzna nota nevažna stvar u promociji šampanjca (osobito) u svijetu. Ako se za ijednu marku može reći da je sinonim luksuza (i zato nije bez razloga u imenu proizvođača luksuza LVMH Louis Vuitton • Moët Hennessy) bez daljega se može reći da je to Moët Chandon. Sami podaci iz povijesti dovoljno govore o tome.
1743. – Claude Moët osnovao je kuću Moët.
1750. – Markiz de Pompadour postaje
njihovim prvim ambasadorom.
1792. – Jean-Rémy Moët, unuk Claudea Moëta,
pretvorio je regionalno vino u prvi svjetski
internacionalni luksuzni brend.
1807. – prvi posjet Napoleona prijatelju Jean-Rémyju Moëtu.
1833. – Jean-Rémy prodaje kuću svom sinu Victoru Moëtu i zetu Pierre-Gabrielu Chandonu; Moët & Chandon je rođen.
1842. – Moët & Chandon pušta na tržište
svoj prvi vintage šampanjac.
1863. – u čast Napoleonu, Moët & Chandon
usvaja zaštitni znak Impérial.
1902. – u čast krunidbe njegova veličanstva Edwarda VII. u Engleskoj, Moët & Chandon stvara prvi prigodni cuvée.
1936. – Tazio Nuvolari za pobjedu na prestižnoj motorističkoj utrci Vanderbilt nagrađen je velikom bocom šampanjca Moët & Chandon, koji je pio iz boce. Ta simbolička pobjednička gesta postala je institucijom.
1946. – Moët & Chandon stvara cuvée zbog slavlja u povodu otvaranja Lida u Parizu.
1952. – Moët & Chandon prvi je put prisutan
na filmskom festivalu u Cannesu.
1971. – na inicijativu Roberta Jeana de Voguëa,
Moët udružuje snage s Hennessyjem.
1985. – Moët & Chandon postaje
službeni dobavljač Formule 1.
1999. – za ulazak u novi milenij, Moët & Chandon
stvara Esprit du Siècle, izniman cuvée koji se sastoji
od jedanaest najboljih vintagea 20. stoljeća.

Jean-Rémy Moët – čovjek pionirskog duha i osnivač međunarodnog luksuza

Godine 1743. Claude Moët osnovao je kuću Moët, ali njegov unuk, Jean-Rémy Moët, onaj je koji je njegovo nasljeđe pretvorio u simbol užitka, prestiža i raskoši.

Tijekom njegova neobična života Jean-Rémyja Moëta pokretala je ambicija da podari savršenost šampanjca svijetu i radio je sve da ostvari svoj cilj. Stalno je putovao kako bi osobno uspostavio i njegovao odnose s francuskim i međunarodnim klijentima. Kao rezultat toga, tijekom Jean-Rémyjeva života, šampanjac Moët & Chandon širio se brzinom svjetlosti.

Premda je sam pomno provjeravao kvalitetu šampanjca, zaposlio je i vinske stručnjake u svakom glavnom gradu, gradeći mrežu predanih informatora diljem Europe. Više od ikoga vjerovao je da veličina šampanjca leži u užitku koji pruža i da upravo taj užitak treba biti u središtu pozornosti.