Ne, to nije novo ime zajedničkoga podruma ni ime nove kupaže vina (iako smo predložili ime Porado za kupažu koja bi se sastojala od 50% malvazije obaju vinara). Ovo je s(u)kladna priča dviju vinskih obitelji, Petera Polettija i Franka Radovana.

U sličnosti je razlika. Bio bi to možda i najbolji opis višeslojnih sličnosti njihovih (ne samo) vinskih podruma. Dakako da u vinskom svijetu ne postoji izraz: jednaki. Zato nikako ne želimo ovim člankom reći da su jednako dobri. Tek vas želimo potaknuti da u sličnosti pronađete njihove različitosti. Kao što svaka berba nije ista, tako ni svaka vinarska ruka ne može biti ista. Uživajte u razlici.

Kad sam na svojoj prvoj Vinistri, prije dosta godina, vidio štand Poletti i Radovan, pomislio sam da su slučajno dobili zajednički prostor. Svaki sljedeći sajam razuvjerio bi me u tu slučajnost. Njihove supruge, Loredana (P) i Danijela (R), vjerne su pratiteljice i pomoć muževima i poslu. I logično, oni su prijatelji, obitelji se druže, zajedno putuju…

I Peter Poletti i Franko Radovan zaljubljenici su u svoj posao. Pojam su pravih vinara, onih koje srećete u njihovim vinogradima, a ne samo na degustacijama. Imaju iste sorte: malvaziju, chardonnay, teran, cabernet i merlot. Davno su krenuli s internacionalnim sortama, ali budućnost vide u domaćim. Obojica rade svježa bijela vina (u inoksu) te odležala crna (u drvetu), ne odlučuju se na kupaže, ostaju vjerni onom što smatraju da im podneblje najbolje pruža.

Ipak, uza sve te sličnosti postoji i jedna bitna razlika. Najbolje je vidljiva na ovom tekstu. Iz Franka je trebalo (zamalo) izvlačiti riječi, a Peter nas je njima obasipao. No mnogo je bolje njihove temperamente preispitivati u čaši. Na djelu.

Peter Poletti

Obiteljska tradicija

Šesta sam obiteljska generacija (dokumentirano, od 1842) koja se bavi vinarstvom i vinogradarstvom. Godine 1945. imali smo oko 10.000 čokota koji su bili popisani. Radilo se 100–120 hl miješanoga bijelog i crnog vina. Nakon toga količine su padale. Zaustavili smo se na 7–8000 čokota. Kad sam osobno preuzeo, imao sam 7000, a sada imam 16.000 čokota. Mislim da nema nijednoga drugog vinara koji je s trinaest godina napravio prvu bocu (1976. punio sam prve boce i imam još tri boce te borgonje). Pokojni djed imao je naviku sakriti razne butelje, koje bi izvadio kad bi došli gosti. Uvijek me intrigiralo gdje ih drži.

No nisam znao što ću biti kad budem velik. Radio sam mnogo poslova: elektroničar, DJ, turistički vodič, animator, a nakon toga bacio sam se u vino i profesionalno, iako sve to vrijeme nisam prestao proizvoditi vino.

Uvijek smo imali problema s bačvama. Te 1991. čuo sam da ljudi već imaju bačve od stakloplastike, za inoks nismo niti znali da postoji. Nagovarao sam tatu da kupimo bačvu od stakloplastike, a on je smatrao da to nije za vino. Htio sam da idemo barem kušati vino kod nekoga tko ih ima. Išli smo i vino je bilo dobro, ali tata je rekao da budemo druge godine. I tako svake godine (he he). Odlučio sam napraviti rez tako da sam naručio bačve u Trstu i otišao kamionom po njih rano ujutro onaj dan kad je tata brao grožđe. Kad sam se vratio, skinuo sam stare problematične bačve i razdvojio ih na komade (jer bi ih inače tata vratio!). Kad je tata otvorio vrata podruma i vidio što sam napravio, počeo je strašno vikati i psovati. Završio je riječima da će vratiti svoje bačve natrag u podrum (ha ha). Ja sam mu odgovorio: Dobro, ja sam ti ih i označio da ih možeš složiti. No nikad se nisu vratile pošto bačvara nije više bilo, a on to nije sam znao. Kad je druge godine uvidio da je vino u tim bačvama u redu, pitao me hoću li kupiti još koju. To su bili počeci mijenjanja tehnologije.

Išao sam jednom na predavanje kako se radi bijelo vino i tamo su rekli da se radi bez tropa. Rekao sam to tati. Mislio je da bez tropa vino neće fermentirati, ali želio je da pokušamo. Imali smo lijepu drvenu bačvu na koju smo stavili vrenjaču, bez hlađenja. Kad smo ga kušali, tata mi je rekao da je to vino bolje od klasičnog. Umro je 1993. godine.

Sortiment

Imam šest sorti: malvazija, chardonnay, teran, cabernet, merlot i muškat ružu. Šezdeset posto čini malvazija. Imamo vina koja odležavaju i koja proizvodimo. Cabernet sauvignon ide van u četvrtoj godini. Sad smo punili berbu 2009, koja će ići van iduće godine. Teran i merlot idu iz 2011. (2–3 godine odležavanja). Bijela vina (malvazija i chardonnay), kao mlada, idu van odmah, iste godine. Cabernet sauvignon izabrali smo zato što kad smo mi sadili lozu 1995–2000. nitko nije smatrao da teran može biti dobra sorta, a isto se smatralo i za malvaziju, pa smo svi sadili s namjerom da se oplemeni ono što kao nije dovoljno dobro. Tehnologijom, koju smo poslije zajednički razvijali, dokazali smo da je malvazija bolja od chardonnaya. Neću reći da je teran bolji od caberneta, jer je teran drukčiji, ali ipak je to vino koje u dobrim godinama može biti ugodno svakom nepcu. Samo ako je pravilno napravljeno, jer u lošim godinama zna biti teško napraviti dobro vino od terana. Samim time dobivamo okus vina koji nije međunarodni okus, ali ga stranci prepoznaju kao vino koje bi voljeli piti. Zato su cabernet i merlot lako prepoznatljiva vina, po njima sude koliko su dobra naša druga vina. Merlot je jako zahvalno vino zato što rano zori i daje dosta visoke alkohole. Cabernet i teran vina su koja zriju u zadnjoj dekadi, zadnja koja beremo, pa u lošim godinama ne dolazi do optimalne zriobe. Cabernet miješan s merlotom i u lošim godinama daje dobar cuvée.

Muškata ruže imam samo 1000 trsova, pa maksimalno napravim 700 l njegova vina. To uopće ne uzimam ozbiljno, više je znatiželja. Mali broj vinara ga ima. Volim to ponuditi kad netko dođe jer je endemično i drugi to nemaju. No od toga se ne živi.

Vinogradi

Iz podruma i svih mojih vinograda vidim more, a i svi su tu u okolici. Ovaj položaj ispod kuća daleko je bolji po kvaliteti od ovoga pola kilometra udaljena s gornje strane. Koliko god izgleda smiješno tih pola kilometra, zna biti jako velika razlika u kvaliteti. Sad ću vam ispričati lekciju koju je moj tata meni održao. Mi ovdje znamo od starine da s gornje strane današnjeg Ipsilona (tamo je inače išla cesta iz Višnjana prema Vižinadi) nijedna maslina nije rasla. Ja sam 1991. ili 1992. odlučio saditi masline, mlad i nadobudan. Kupio sam ih i rekao tati svoj plan. Upitao me gdje ću ih saditi. Odgovorio sam gore na njivi koja je bila prazna, a danas su tamo moji vinogradi. Nato me tata upitao da li ima tamo neka maslina. Rekao sam da nema i kakve to ima veze. A on: Što misliš da su dosad ljudi bili blesavi? Onda sam malo razmislio i odlučio ne posaditi tamo masline. Prije tri godine moja prva susjeda, mlada djevojka, napravila je istu grešku kakvu bih ja napravio da me tata nije upozorio. Pitao sam je isto što i mene tata, a ona je odgovorila isto što i ja, ali svejedno ih je posadila. Nijedna nije preživjela. Iskustvo starijih neprocjenjivo je. Mi bismo htjeli doći naprečac do stvari, pa obično platimo iz svoga džepa. Sve smo radili po lunarnom kalendaru (sjetvu, žetvu, kolinje). Ako nešto nije ispalo dobro, onda je bila kriva luna (he he). Druga izreka u Istri je: Ki gleda na lune, ima prazne kasune (škrinja gdje se čuvala pšenica, kukuruz, meso…). Vinogradi su svi moji, a imamo nešto zemlje od države u najmu.

Podrum

Prvi novi podrum izgradili smo 1999. Ubrzo je postao premalen, pa smo 2004. napravili pravi podrum koji imamo i danas. Kapacitet podruma jest šest vagona vina. Crno vino držim u drvenim bačvama, a bijelo u inoksu.

Filozofija

Malvazija nas je sve iznenadila. Opet se vraćam na svog tatu, koji nije znao čime ću se baviti kad odrastem. Rekao mi je dvije stvari kojih se čvrsto držim: Ako budeš ikad sadio vinograd, sadi ga da ti bude lakše raditi. Ja shvaćam da danas neki sade nisko (60 cm od tla) i uske međuredove. Pitanje je kako se to obrađuje. Koliki je efekt rada jednog čovjeka? Kako ja radim vinograd, ne radi ga netko treći za mene, moram što više toga napraviti u jednom danu. Osnova svega jest da čovjek radi uspravno, a ne pognuto ili da su mu ruke gore te da su redovi široki da strojevi mogu ići njima. Drugo što mi je tata rekao je: Ako budeš radio vino, radi vino onakvo kakvo ti voliš piti. Volim piti mlado, svježe bijelo vino. Ne volim jako barikirana crna vina jer se zasitim drveta. Samo je moj cabernet sauvignon malo jače barikiran jer smatram da cabernet koji nije oplemenjen barriqueom i nije nešto. Teran je rođen bez barriquea i u njemu treba osjetiti miris višnje, odnosno voća, a ne drva koji prikriva kvalitete vina. To je moje viđenje i moja su vina takva.

Nemamo namjeru raditi kupaže i slično jer imamo svoju dobitnu kombinaciju. Ne treba mijenjati dobra konja dok pobjeđuje. Ako se promijene trendovi u svijetu, onda ćemo se morati prilagoditi tomu. Gledajući s ekonomske strane, koliko si ljudi u Hrvatskoj može dopustiti kupiti bocu od stotinu i više kuna? Malo. A dobro barikirano vino ne može koštati manje, pogotovo onih vinara koji kupuju grožđe ili im drugi rade u vinogradu. Radim ono što vidim da i stranci veselo kupuju. Imamo jako mnogo stranaca koji kupuju. Ako mi Austrijanac kaže da imam dobar odnos cijene i kvalitete, ja se toga držim.

Distribucija

Najviše distribuiramo u Istri, nešto malo po drugim krajevima. Po svim stranim vodičima piše da ljudi vole personalizaciju. Govorim njemački, engleski i talijanski. Nijemac je dobar trgovac i prodat će na svakom jeziku, ali ako ti želiš Nijemcu nešto prodati, moraš mu prodati na njemačkom. Kad dođu ovamo, uvijek žele znati nešto više. Ja se veselo zadržim i ispričam što ih zanima. Mnogo stranaca ima kuće po Istri. Nađu vino u restoranu, pa onda dođu s praznom buteljom ili etiketom i pitaju da li sam ja taj. Taj nam oblik turizma u Istri jako godi i lakše prodajemo svoj proizvod.

Degustacija

a degustaciju je potrebno najaviti se. Svaku degustaciju osobno vodim. Nitko ne dolazi ovamo samo piti, već da nešto čuju. Obično na kraju kažu da su jako mnogo naučili. Drukčiji je pristup ako u posjet dođu somelijeri, kolege vinari ili laici. Volim izmjenjivati iskustva s kolegama. Na sajmu Vinitaly kad daš vizitku na bilo kojem štandu i oni vide da si vlasnik vinarije, drugi vlasnik vinarije pozvati će te da sjedneš, kušaš i da, kao kolege, popričate.

O Franku Radovanu

Naše je prijateljstvo počelo ne samo zbog vina nego i zbog djece koja su išla zajedno u razred. U početku smo imali premalo novca za investicije. Svatko je sadio svoj vinograd. Trebali smo punilicu, čepilicu, etiketirku. Ja sam kupio najjednostavniju punilicu. Onda smo utroje, zajedno s Mariom Peršurićem, kupili rabljenu čepilicu i etiketirku. Nosili smo te strojeve od jednog do drugog. To su bile ručne, poluautomatske mašine. Imamo zajedno i dva stroja za rad u vinogradu i jedan za rad u podrumu. To su strojevi koji se koriste jedan do dva puta godišnje. Pričali smo i zaključili da je glupo da obojica dajemo toliki novac za to, a imamo iste traktore, iste mašine, pa zašto ne bismo kupili zajedno. Uvijek se lako dogovorimo. I danas imamo zajedničke strojeve, što odlično funkcionira. Tko nešto pokvari, on i popravi. Imamo sličnu zemlju i jako slična razdoblja berbe. Čak su nam i vina slična po organoleptici. Sa zadovoljstvom dijelimo štand na sajmovima. Žene i djeca nam se međusobno druže. Imamo i vrlo slične klijente. On ih šalje meni, ja ih šaljem njemu. Naša kooperacija jako dobro funkcionira. Sve imamo isto, ja jedino imam muškat ružu. Bili smo zajedno u Budimpešti, svaki sa svojim autom, idemo na koncerte, prošetati…
Jedne godine išli smo zajedno na Vinitaly autom do Trsta, pa na vlak do Verone. Idealno da možemo piti cijeli dan i navečer se vratiti vlakom u Trst da se rastrijeznimo, pa doma. No, nacvrcali smo se na štandu Sicilije, pa smo propustili vlak. No isplatilo se…

Franko Radovan