Zeleno srce Hrvatske

Gorski kotar danas sastavni je dio Primorsko-goranske županije, turistički poznatije pod sinonimom Kvarner, lat. Quaternarius – mjesto susreta četiri strane svijeta, a triptih mora, otoka i gorja čini je jednom od najzanimljivijh hrvatskih regija, ne samo u krajobraznom nego i u kulturološkom i gastronomskom smislu. Regija je to u kojoj prijateljuju maslina, loza i runolist, susreću se škampov brk i medvjeđa šapa, mjesto je susreta različitih arhitektonskih svjetova, a miješanje mediteranske i planinske klime zadaje muke pedantnim prirodoslovcima. Raznolikost je lijepa slogan je Turističke zajednice Kvarnera i još jedno ime za bogatstvo.

Zbog neposredne blizine mora i dobre prometne povezanosti Gorski kotar idealno je utočište od vrelih ljetnih žega, odlična izletišna destinacija tijekom cijele godine i prirodni poligon za razne sportske aktivnosti (goranska biciklistička transverzala www.gorskikotarbike.com, planinarenje, škola nordijskog hodanja, rafting, kajak i kanu-safari, promatranje i fotografiranje divljih životinja, pecanje, jahanje te zimski sportovi).

Za Gorane se kaže da ih drvo prati cijeli život – od kolijevke do črne škrute (lijesa) i drvenoga križa nad grobom, da ih grije tri puta: u šumi kad ruše drvo, dok ga cijepaju i kad njime nalože peć. Stoga je izbor drva kao materijala za skulpture bio logičan izbor jedne od najstarijih kiparskih kolonija na otvorenom u Hrvatskoj – Goranske kiparske radionice, koja djeluje od 1979. Okupila je šezdesetak domaćih i svjetskih umjetnika, a njihovih sedamdesetak skulptura razmješteno je na otvorenom diljem Gorskoga kotara (mjesta njihova postavljanja mogu se pogledati na www.gkr-lokve.hr.

O prirodnim i ekološki očuvanim ljepotama najšumovitijega kraja – zelenom srcu Hrvatske, s beskrajnim planinskim vidicima, bistrim rijekama, mističnim jezerima i kanjonima te prirodnim wellnessima čista, ozonizirana zraka, odavna se govori i mnogi im se vraćaju, no Gorski kotar blagodatan je i u okusima, koje tek treba otkriti.

Cesta plodova gorja

Priroda je oduvijek bila glavni izvor, kako divljači, tako i šumskih plodova (pravi užitak za ljubitelje zdrava načina života), što je odredilo osnovni karakter goranske kuhinje, nadopunjene uzgojem domaćih životinja i kultura, prilagođenih ovom podneblju, poput krumpira, kupusa, kukuruza, te proizvodima od mlijeka i meda, za koje se i danas poštuju tradicionalne tehnike i recepture.

Proizvođače autohtonih proizvoda od šumskog i ekološki uzgojena voća, ljekovitog bilja koje raste na području Gorskog kotara te sira, može se posjetiti na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima koja povezuje Cesta plodova gorja, neizravno spajajući i proizvođače originalnih rukotvorina, ugostiteljske i smještajne objekte te prirodne i kulturne znamenitosti. Dodatno, od svibnja do listopada, u organizaciji udruge Plodovi gorja (www.plodovigorja-gk.hr) održavaju se tematske manifestacije poput dana bazge, jagoda, lavande, borovnica, ljekovitog bilja, gljiva, sira... s popratnim stručnim edukacijama u prirodnom okolišu uz kušanje domaće gastroponude.

Iako samo dvadesetak kilometara udaljena od mora, kuhinja kvarnerskoga zaleđa odiše divljinom, a goranski lovci oduvijek su se dobro brinuli za svoja domaćinstva, donoseći iz šume razna iznenađenja, pa se tradicionalni specijaliteti poput srnećeg ili jelenjeg gulaša, pečeni mladi vepar ili pršut od medvjeda i danas mogu kušati u većini ugostiteljskih objekata.

Posebna su poslastica puhovi, a najpoznatija lovišta stare bukove šume čabarskog i gerovskog kraja. Njihovo ukusno meso cijeni se još od rimskog doba, jer se puh zdravo hrani najčešće čistom bukvicom, žirovima, lješnjacima, divljim jabukama... Uglavnom se prži ili peče na ražnjiću s prilogom od goranskog krumpira i kupus-salate, zatim kuha na gulaš s palentom ili priprema pod pekom.

Gorski kotar obiluje bistrim potocima, rijekama i jezerima, u kojima obitavaju pastrve, lipnjani, klenovi, šarani..., a posebno su ukusne guste riblje juhe, nalik primorskom brodetu, u koje se ribama dodaju slatkovodni rakovi i žablji kraci.

Tu su i puževi, koji su se nekada skupljali po livadama ili uz rubove šume, a po lokvama i barama žabe. Postoji legenda da su za davnih vremena stanovnici Lokava, goranskog naselja nazvana po brojnim lokvama, ostali bez hrane. Ne imajući drugog izbora, hranili su se onim čega je bilo u izobilju – žabama, koje su ih spasile i ujedno ostale na njihovim jelovnicima, a Lokvarci su i danas najpoznatiji goranski žabari! Svojoj spasiteljici posvetili su muzej i potkraj travnja omiljenu manifestaciju, Žabarsku noć.

Umjesto vina – brinjevac

No ovdje ima i šumskog mesa za vegetarijance – gljive, za koje se nekad govorilo da su sirotinjska hrana, a danas su gastronomska delicija i zdrava rekreacija urbanom čovjeku, naravno, uz pretpostavku da poznaje jestive vrste! Za razliku od Primorja, gdje u ljetnim mjesecima gljiva gotovo da i nema, u Gorskome kotaru topliji je dio godine idealan za njihov rast, redovito dva tjedna nakon prve obilne kiše. Od mnoštva vrsta, za jelo se bere njih tridesetak, od kojih su neke omiljenije zbog okusa, kvalitete i rasprostranjenosti. Posebno su cijenjeni smrčak ili marohlin (kojem je posvećena tradicionalna goranska Marohlinijada, obično potkraj travnja u Delnicama) i kasnojesenski vrganj, zatim lisičarke, sunčanice i rujnice. Gljive su izvrsne sirove na salatu blago začinjene maslinovim uljem, češnjakom i peršinom, a najčešće se pohaju, peku na žaru ili dodaju drugim jelima za punoću i aromu.

Za blagdane ovdje caruje dizano tijesto, od kojeg se prave savijače, goranske bake ih zovu povetica, nadjevene mljevenim orasima, ribanim jabukama ili svježim sirom, a prema starim kazivanjima tijesto se premazivalo samo maslacem i medom. Česte su i štrudle od lisnatoga tijesta sa šumskim voćem, posebice s borovnicama.

S obzirom da goransko podneblje nije pogodno za uzgoj vinove loze, umjesto vina proizvode se voćne rakije uglavnom od jabuka, krušaka i šumskog voća s dodatkom ljekovitih trava poput pelina, koromača, vrijesa, rute..., a za prave znalce nema do brinjevca – tradicionalne rakije od brinja, kleka odnosno borovica, koju je preporučljivo piti kao digestiv, jer mirisnim okusom prekriva sva prethodna jela i pića.

Dodatna zanimljivost Gorskoga kotara jest isprepletanje začudnoga broja različitih govora, na međusobno maloj udaljenosti, pri čemu prevladava kajkavski, miješajući se sa štokavskim i čakavskim narječjem, često na istom području istovremeno u različitim varijacijama. Tako Fužinarac kajkavac ne govori kao njegov susjed čakavac s Brda (Benkovca) niti onaj štokavac u Liču, premda ih prostorno dijeli tek nekoliko kilometara. Takva šarolikost goranskih govora vidljiva je i u različitim nazivima istih jela, poput jedinstvene delicije, koja postaje gorskokotarski brend – goranski nadjev, želodec, nadelo ili budel. Riječ je o svinjskom želucu punjenu (ovisno o kraju) nadjevom od kruha, jaja, suhe slanine, šunke, luka, peršina i aromatičnog bilja, potom kuhanom u vodi i rezanom na ploške. To osebujno jelo obvezno se priprema u vrijeme Uskrsa i poslužuje rodbini i prijateljima uz šunku, mladi luk i umak od hrena.