Beč ima kremšnite i štrudle, Zagreb i Zagorje slatke štrukle, Salzburg Mozart-kugle, Dubrovnik i Barcelona rožate ili creme catalane, Makarska tortu makaranu, Venecija i Split slatke rafiole i čitavu lepezu karnevalskih kolača, Sicilija marcipan, Švicarska čokoladu, a svojim se slatkišima - što pridonose kulturnom identitetu i gastronomskom značaju - ponose i drugi gradovi. Pa ipak, među tom slatkom menažerijom teško će se naći jedan grad i jedan otok koji određuje i izravno simbolizira neki drevni kolač, kao što paprenjaci - ili kako ih u narječju nazivaju paprenjoci - taj medni i začinjeni dah davnina, određuju Stari Grad, povijesno srce otoka Hvara.
Premda se njihovo gastronomsko podrijetlo preklapa s antičkim i srednjovjekovnim medenjacima te mnoštvom sličnih tvrdih, aromatiziranih kolača, nije čudno da ih u izvornom otočnom etimološkim obliku - paprenjoci, prvi put spominje Petar Hektorović, pa potom - od njega sve do danas, na ovaj ili onaj način - i velik broj raznovrsnih sudionika na toj zbijenoj urbanoj pozornici, koji su svaki obilježili njezinu sudbinu.
Putem složene gastronomske kompozicije tog prastarog kolača doslovce otkrivamo kako se stižući iz davnina premostio, ponekad nepremostivi, jaz između zaboravljenih i izgubljenih okusa i mirisa koje sadašnjost teško može obnoviti kada se obraća vlastitoj prošlosti. U njihovu gustom kulinarskom rukopisu kroz med, začine, šafran, brašno, prošek i maslinovo ulje, u paprenjacima se miješaju autentične pripovijesti Staroga Grada i otoka Hvara, antički i renesansni povijesni čini i podaci, događaji i osobni doživljaji. Cijela galerija paprenjacima obilježenih starogrojskih osobnosti koje oživljavaju na velikom stolu vremena i sudbina, kao vrući paprenjaci tek iznijeti iz grotla neke prastare pekarske peći.
Paprenjak ili paprenjok, onako kako ga danas pripremaju samo još rijetke kuharice, a posebno gospođa Vedrana Tudor, priča nam svoju slatku eklogu, onako kako je to jednom davno učinio i Petar Hektorović. Nimalo laka zadaća, jer proničući u bit paprenjaka zavirujemo u bit Grada, potom iz antičkoga rastera starogrojskih uličica u bit njegovih žitelja i već zaboravljenih običaja i sudbina, onako kako se konjići, palmice, srca, pehari, cvijeće, ribe i amfore pod vještim kuharičinim rukama pretaču iz povijesti u usud koji je malom, ali drevnom kolaču namijenio da postane istinski zaštitni znak.
