Okrenuti život naglavačke, napraviti egzistencijalni salto mortale i dočekati se na noge mogu tek jako hrabri i iznimno uporni. Drago Kezele jedan je od njih. Taj, po zanimanju politolog i osobnim odabirom pečenjar, od pravljenja kotlovine na sajmovima postao je istinski sljedbenik Veljka Barbierija što svoj novi svijet gradi na lokalnim jelima spravljenim po recepturama iz odavno požutjelih kuharica.
Priča počinje prije sedam godina, kada je umjesto masnih sajamskih roštilja Drago Kezele poželio ponuditi pravu domaću kotlovinu. U kotlu staru barem dvjesto godina – koji i danas ponosno visi na zidu domaćinstva koje je sam osmislio – tako su zakrčkali kotleti, domaće češnjovke i pileća boca. Miris iz Šumećana ubrzo je obavio i Zagreb pa ponudu proširuje domaćim krvavicama, kuhanim buncekom i restanim krumpirom, a razlog zbog kojega se sve više gurmanskih vikendaša odlučuje na put do njegova imanja Drago od prvoga dana spremno otkriva: Meso prvo pirjamo i tek tada zapečemo, a u tavi od pirjanja zapečemo povrće s krumpirom i grahom. Uz taj prilog nudimo i dinstano zelje te žgance.
Znamenitoj se kotlovini pridružuje i ražanj, koji, istina, ne pripada ovdašnjoj seoskoj tradiciji, ali tko bi mogao odoljeti svinjskom vratu, kotletu, pilećim krilcima i roštilj-kobasici, od kojih se sastoji. I tako, korak po korak, rodila se ideja o moslavačkom stolu. Razlog zbog kojeg se neobični ugostitelj odlučio pozabaviti Moslavinom unutar zagrebačke županije krije se u njegovu uvjerenju da Šumećani tek politički pripadaju Zagrebu, dok su geografski, tradicijski i kulturološki itekako uronjeni u susjednu, moslavačku županiju. No, pustimo politiku i vratimo se stolu za uživanje.
Dakle, moslavački stol sastoji se od lokalnog mesa i povrća, a iz okvira seoske tradicije iskače ražanj te djelomice peka, iako će Drago istaknuti kako se nekoć peklo u limenim protvanima. Uza sve navedeno, i itekako obilno, na moslavačkom će stolu svoje mjesto pronaći riječna riba (za našega boravka bio je to nemasni, pohani amor u kukuruznom brašnu) i, jasno, divljač. Oduševio nas je lagani gulaš od vepra te fantastične češke knedličke (knedle na pari), koji su savršen te iznimno lagan prilog uz spomenutu divljač, na poseban način zastupljenu i na roštilju. Naime, Drago Kezele autor je neobične, pikantne i sočne pljeskavice napravljene od veprovine i pilećeg mesa! Tu je i domaća juha, ovaj put pileći ajngemahtes.
Mirisi iz djetinjstva
Za kraj nešto posebno. Svinjski but koji neki nazivaju po glavnoj kuharici Milki, a drugi moslavački but, zapravo je dimljen i poslužen u umaku, s polama ili pireom. Nemoguće je ne spomenuti kruh iz krušne peći i kolače po starim tradicijskim recepturama, a gazda će vas – u trenutku kad vam trbuh već puca po svim šavovima – podsjetiti na pureći filet punjen sirom, špekom i gljivama, u umaku od gljiva.
Od jela koje Drago nije posebno isticao uočili smo nevjerojatno ukusne pirjane žute mahune, koje će one starije naraštaje zasigurno podsjetiti na djetinjstvo. Tu je i odlična salata od govedine… Zapravo, zavirujući u jelovnik i tuđe tanjure zaključili smo da kod Kezelea treba doći barem tri puta da bi se sve iskušalo jer iako smo se danima pripremali morali smo preskočiti janjce koji su se pekli pred našim očima, teletinu i puretinu ispod peke, sve kobasice, roštilj (osim pljeskavice, jasno)… Važno je napomenuti i kako se sva jela pripremaju pred gostima koji se poslužuju sami, s okruglog stola, pa je svaka sličnost sa sajamskim korijenima itekako namjerna. Uz komunikaciju s kuharom takav je pristup i iznimno praktičan jer u samo jedan sat moguće je nahraniti do 150 ljudi. No, to vam neće pomoći odlučite li jedan od idućih vikenda provesti u Šumećanima jer ne biste vjerovali koliko je ljudi došlo na sličnu ideju pa preporučamo da se prije polaska svakako najavite.
Dodajmo da se devet vrsta voćnih likera te tri vrste rakije pije na povjerenje, po Kezeleovu sloganu s jelovnika: Šta buš dobijo i kuljko buš platijo. Kezele ima i vinski podrum pa se baš kao i s mesom iz vlastite prozvodnje, ponosi svojim vinima.
Ovaj seoski turizam otvoren je i tijekom tjedna, kad se jede po narudžbi, ali i taj je jelovnik toliko bogat - i, začudo, nevezan uz moslavački stol – da bismo mogli napisati još jedan tekst. Istaknimo zato tek jelo čija je osnovica seoska tradicija, a koje Drago već godinama dopunjava. Naime, nekoć se na moslavačkom selu ljeti jela piletina, a zimi svinjetina. Najteže je bilo u proljeće, jer šunka se još nije osušila, pa su se od nje radili šnicli koji su se dopekli. Drugi način bio je držanje svinjetine u masti / žbanji. Tako je nastao svinjski but odstajao u žbanju, pečen u roli, s pireom i zapečenim grahom, u umaku od luka. Što kazati nego - prava gastromoslavačka bajka, kojoj i znalac Barbieri teško odolijeva.
