Otac Kuzma + majka Višnja + kćeri Maja i Sanja + pas Ela +predivan vidik + stara hiža + podrum s pravim domaćim vinom + domaća hrana (uh, pohana piletina!) + želja za druženjem = Slavagora
Otac
Sve je nastalo slučajno. Samobor je gradić poznat po veseljacima, dobru vinu i ukusnoj hrani, pa su se kod mene uvijek skupljali prijatelji, tu smo feštali i popili mnogo vina. Stalno su me uvjeravali da je kod mene stvarno dobro, na vrhu si brijega, svježi zrak, 10 minuta od grada, a kao da si u planinama, pa zašto ne bi otvorio birtiju? I malo-pomalo, ta se ideja pretvorila u ugostiteljsku ponudu kakva je danas. Prvo sam počeo preuređivati stari podrum koji datira još iz 1841. Kupili smo ga prije desetak godina i sačuvali sve onako kako je bilo te samo pojačali temelje i statiku. Nadogradili smo na postojeći podrum, u istom tradicionalnom stilu, veliku prostoriju koja može primiti pedesetak gostiju koja se u potpunosti uklopila u kamen od kojega je podrum sagrađen. Ukrasili smo sve starinskim predmetima poput slika naših naivaca (Generalić, Lacković, Rabuzin), ćupovima u kojima se čuvalo mlijeko, jarmima od konja, krava, bikova, vurama starim više od dva stoljeća.
Evo, sedma je godina kako radimo. Napravili smo seosko gospodarstvo koje je drukčije od ostalih, topli kutak gdje svatko rado navrati. Uz to smo sagradili terasu gdje se od proljeća do jeseni može sjediti, otkud pogled puca na sve strane (sjeverni Samobor, Zaprešić, dio Zagreba, Medvednica, Vukomeričke gorice, stari grad Okić, Oštrc, Japetić, vrh Plešivice). A od Zagreba pola je sata vožnje, do Samobora deset minuta. Nudimo tradicijska jela poznata u samoborskom kraju poput pohanog piceka (specijalitet kuće!), race i pure s mlincima, zapečene štrukle, teletinu u umaku od vrganja... Sve domaće. Imamo seljake iz okolnih sela oko Samobora koji nam uzgajaju piceke, race, pure i od njih kupujemo. Držimo se sezone – preko zime su kobase, češnjovke, pečenice, domaće salame, špek, vratina, šunka, koje sami radimo svoje. Kao i kiselo zelje. Preko ljeta imamo i roštilj jer ljudi to traže. Držimo se svih domaćih tradicijskih jela. Zapečeni štrukli oduševljavaju svakog, jer su rađeni na način naših baka, a tijesto nije kupljeno, već se zamijesi i razvlači ručno te puni domaćim sirom. Od jedne bakice već trideset godina kupujemo sir i vrhnje.
Kćeri
Prvo smo počele pomagati roditeljima, ali smo to s vremenom stvarno zavoljele, jer volimo raditi s ljudima. Sviđa nam se tradicijski ugođaj, njegovanje naše kulture, baštine, hrane i način pripreme. Specifični smo po tome što nudimo domaće sokove od bazge, kupine i maline. Tata, zaboravio si reći za vino.
Otac
Vino je domaće, vlastita proizvodnja iz vlastitog vinograda. Vino proizvodim već trideset godina i ono je mješavina bijelih sorti. Oko 80% graševina, malo rajnskog rizlinga i zelenog silvanca – mješavina idealna za gemišt. Imamo crno vino vrlo slično slovenskom cvičeku i portugizac. Svake godine kad dajem vino na ocjenjivanje dobijem medalju. Najveći mi je uspjeh zlatna medalja u kategoriji rajnskoga rizlinga. Imamo i domaće rakije: borovnicu i viljamovku. Ujesen pozivamo goste u berbu grožđa na tradicionalni način. Svatko dobije škare, nose se škafovi, preša se grožđe, pretače se… kao nekad. Organiziramo i proslave Martinja, veselo druženje, svakomu drago. Tu su i tradicionalni dočeci Nove godine, ples pod maskama za samoborski fašnik. Najvažnija je, već tradicionalna manifestacija, Bakuš slavagorski u lipnju. Tada dolaze kulturno-umjetnička društva, folklorni ansambli, književnici iz grada Samobora i okolice te istaknuti pjesnici poput Miroslava Mađera, Enesa Kiševića, Paje Kanižaja. Sve je posvećeno vinu. Napravimo igrokaze, dolaze i tamburaški orkestri. Ta je manifestacija u kalendaru kulturnih događanja Samobora.
Kćeri (još, za kraj)
Svoje goste ne tretiramo kao goste u restoranu, već kao obiteljske prijatelje i s veseljem ih očekujemo na svim feštama.
Zaključak
Kod Kuzme na Slavagori sve je prva liga…
