Nema sredozemnoga grada, od antike do danas, koji nije određen trima ključnim odrednicama: njegovom rivom i trgovima, ribarnicom i, kao zbrojem prethodnih dvaju elemenata, njegovom krčmom ili konobom.
Na rivi i na trgovima žive njegovi građani, koji životu u kući uvijek pretpostavljaju život na otvorenom, dok se u ribarnici, u izboru ribe, skriva iskrena okrenutost grada moru. Kada se isprepletu te silnice, sredozemni, a posebno dalmatinski građanin, okreće se svojoj betuli, krčmi, konobi u kojoj će moći prožeti sva ta početna iskustva i informacije nakupljene prvim dnevnim đirom po rivi i trgovima, uglavljene u zadovoljstvo ili nezadovoljstvo količinom, kakvoćom i jasno cijenom ribe na peškariji, na osnovi kojih je tog dana, kao svakoga dana u godini, već stvorio jasan sud o tome koliko je njegov grad još živ na pomorskoj karti Sredozemlja i koliko je doista još odan svojoj pomorskoj duši. A ona se svakodnevno otvara i provjerava s prvim čašama pića, prvim marendaškim jelovnicima uglavnom od spize iz mora i prvim povišenim dijalozima o smislu svakodnevice grada sama.
U tom je smislu Split ogledni uzorak na velikoj sredozemnoj karti. Kad bismo toliko povećali njezin raster da nam se Split ogoli u svojoj nutrini, prepoznali bismo jednu njegovu važnu točku, u kojoj se prelamaju sve one već spomenute izvorne i bitne urbane mediteranske silnice. To bi bio restoran, krčma i konoba Noštromo Zlatka Marinovića, dvostrukoga Zlatnog kuhara Hrvatskoga kuharskog saveza i Srebrnog kuhara cijelog Mediterana 2006, betula namjerno krštena svim tim ugostiteljskim atributima, budući da oni u njoj žive od ranog jutra do noći, podjednakom snagom.
Smješten na ribarskom trgu, odmah do prelijepe secesijske spitske ribarnice, već s prvim kašetama ribe koje se slažu pred njezinim ulazom, a njihov pomno probrani sadržaj ulazi u Noštromovu kuhinju, otvara se taj gradski i kulinarski svijet, podjednako kuhara i bonkulovića, pomiješanih razina, u kojemu svako bìlo grada traži svoju scenografiju, ali i okusnu i mirisnu dramaturgiju, istovremeno nadahnutih razgovora kao i svakodnevna hedonističkog doživljaja.
Naime, u Noštromu se može samo popiti piće za šankom na samu ulazu. U Noštromu se na poredanim bancima u donjem dijelu može kušati rana marenda od svježe sitne ribe, rakova i glavonožaca, često prženih, lešanih, ali i sirovih, tako da još jasno progovaraju morem. Može se i zavojitim stubištem uz galeriju na kojoj se ističu ulja i grafike naših ponajboljih slikara, te uz Berberova Noštroma, u zbilji portret Zlatkova oca Stipe, po kojemu je gastroutočište i dobilo ime, uspeti do dvoetažnog restoranskog prostora u kojem prevladava tipična splitska atmosfera, istina svjesno elitnije naglašena, ali podjednako temperamentna i u izravnu dodiru sa svojim pučkim temeljima u podnožju betule.
Na toj razini Marinović, sa suprugom Ninom i sinovima Davorom i Domagojem, također već nagrađivanim kuharima, nudi namjernicima riblje juhe s njokima od ribljih ponutrica, set predjela od sirove ili blanširane ribe. Za njima slijede zahtjevni pripravci od plodova mora i podmorja kojima je teško nabrojati imena ili se osloniti samo na svakodnevni jelovnik jer on uistinu zavisi o dnevnoj ponude na ribarnici i, baš kao i u pučkom dijelu Noštroma, od otkucaja dnevnih sklonosti, raspoloženja i nagnuća njegovih gostiju, većine njih stalnih hodočasnika u ovu kapelicu splitskoga karakternog i gastronomskog kulta.
Klasični restorani nerado prihvaćaju takav poredak stvari, jer u svom ujednačenom obrascu vode računa pretežito o dnevnoj ponudi jela koja, kao svaki isključivo pragmatični dramaturški naputak, ostavlja malo prostora za propitkivanje trenutnog i pojedinačnog izbora svakog gosta, a još manje za propitkivanje kreativne i osobne sposobnosti, u ovom slučaju kuhareva unutarnjeg nadahnuća. Noštromo je postavljen i podignut na obrnutim osnovama. U njegovoj intimnoj kulinarskoj ispovijedi namirnice, jela, život grada i njegovih građana, Noštromovih gostiju, prepleću se s pulsom Splita, bìlom njegove ribarnice i otvorenog mentaliteta, koji se usporedno s pričom o hrani, te konačno o njezinoj pripremi i uživanju u njoj, ne odvaja od unutarnjeg i vanjskog životopisa našega najvećeg sredozemnog središta. Taj doživljaj splitskoga svijeta kakav jest u Noštromu se osjeća u svakom pjatu i svakoj čaši, iz kojih kulja nadahnuće za razgovor, raspru i dijalog; osjećaj utkan u tjelesnu i duhovnu povezanost sa živim svijetom, plodovima zemlje, planina, mora i podmorja. Noštromo toga hedonističkog broda, Zlatko Marinović, kao nekadašnji vrhunski sportaš i ronilac, pa potom gastronom, baš kao i njegov restoran, ostvaruje tu vezu posredovanjem kuhače i mašte.
Zlatko se ne libi namirnica poput vlasulja i morskih ježinaca, morskih jaja ili rijetkih školjaka, jela od matara i kapara, kaparuna i paprika punjenih ribom. Ponekad biljni, a ponekad toplokrvni inventar, pretvara u kuharsko djelo koje se, u tom objedinjenom prostoru različitih razina istog mentaliteta, nameće kao otkrivanje splitske svijesti. Noštromova je kuhinja uživljena u godišnja doba, u stađune kada je pojedina biljka, riba ili životinja najbolja za pripremu, pa se tako izravno poistovjećuje s prirodom i njezinim zakonima odajući im izvorno poštovanje
Sve u svemu, restoran, krčma, betula i konoba istovremeno maštovita je gastrourbana inovacija rođena iz značaja splitske tradicije, iz koje progovara osjećaj za život shvaćen kao namirnica, a namirnica, na svom putu do hrane, shvaćena kao životni niz, pa tek onda doživljena kao jelo koje putem užitka pripremanja i užitka kušanja uzrasta u najtočniju metaforu života sama
