Sve što slikar želi izraziti može reći cvijećem ili oblacima, tvrdio je majstor kista Eduard Manet. Ali što je Manet želio prvom nature morte koju je naslikao, Kamenicama iz 1862? To mi pitanje ne silazi s uma dok se vozimo prema Stonu, samo s jednim ciljem – da u najbolje dane, pred festu sv. Josipa, uživamo u kamenicama i odgonetamo njihov okus, različit svakoga godišta, neuhvatljiv poput boje mora iz kojega dolaze.
Na drvenom stolu tanjur sa šest školjaka posluženih na donjim ljuskama, dvije pored tanjura, na trpezi, iza njih polovice limuna i mala zdjela s umakom. I sasvim naprijed viljuška, što isprva promakne. Ta je slika, složena u kadenci smeđih, srebrnih i sivih tonova, ostala uz njega do posljednjih dana. Slikao ju je za zaručnicu Suzanne Leenhoff. Sve je u prednjem planu, gotovo da samo treba dohvatiti viljušku i gozba može početi. Manet je volio enigme čiji se ključ samo sluti. Jesu li školjke naznaka drugih slasti što možda slijede? Kamenice su oduvijek povezivane s ljubavlju.
Ipak, u intrigantnoj korespodenciji o morskim stvorenjima između stonskog kneza Jakova Sorkočevića Lovrova i glasovitog bolonjskog prirodoznanca Ulyssea Aldrovandija nema ni slova o tome da su dobre za ljubavne stvari. Jednako šute i ostali sudionici te prepiske što se vodila u 16. stoljeću, gospoda Menčetić, Gigante i Dondino, premda nas rado uvode u tajne njihova uzgoja na granama smriječa, u pitanja prijevoza i načina nabave zajedno s prstacima, dagnjama i pelegrinama, kako se dubrovački zovu jakopske kapice.
Kao stonski knez Jakov Sorkočević bio je u povlaštenoj poziciji. Njemu su na blagdane školjkari predavali određenu količinu kamenica, jer je uzgoj država imala u svojim rukama. Dubrovačka Republika darivala ih je uglednim strancima i služila na protokolarnim gozbama, a izvoz te delicije nije se dopuštao.
Onda, kao i danas, bio je običaj iznijeti šest kamenica po osobi, ponekad na oslikanim tanjurima s plitkim udubinama za školjke i jednim za limun u sredini. Dodavanje bilo čega stonskoj kamenici osim pokoje kapi limuna mnogima je ludost, premda valja priznati da su se služile i posute đumbirom. U kraju gdje ih ima u izobilju gurmani će u njima uživati bez kruha, ne računajući koji zalogaj između dvije školjke, da počine nepce. Ali na pitanje što piti uz te delicije nećete dobiti unison odgovor. Šampanjac je pouzdana preporuka, kao i bijelo vino, premda vas do prije tridesetak godina na Pelješcu ne bi time ponudili. Jedan stonski tovijernar znao je reći da ih je najbolje zaliti dobrim plavcem i da su bijelo vino prvo počeli tražiti furesti. Ako se jednom, u revoltu protiv dirigirane gastronomije na to odlučite, odaberite kakav suh i zreo pelješki plavac, zanosno i muževno vino koje nije uvijek lako pronaći.
Pred nama napokon kule i zidine Stona Malog. Netko tko bi poput našeg prijatelja Luja poznavao povijest promislio bi – iz tih se zatvorenih voda otisnula dubrovačka flota da se pridruži galijama pape Eugena, iz tih je ruševnih dokova isplovio Sebastijan Zamagna ususret afričkim korsarima... Miran zaljev sa sedam malih otoka popločan je plutačama. Riva ispred restorana puna je vozila s diplomatskim pločicama. Povijest se ponavlja. Nastavljamo dalje. U malome mjestu Luka svi žive od uzgoja kamenica. Otvaramo ih i jedemo ravno iz mora. U svakoj su grubost i plemenitost prirode pomireni, okus ispire talog života iz srca i duše.
