Dakle, fotografija je najvažnija, fotografu jedan?!
Svakako se pridaje važnost fotografiji (ali i tekstu, kao što rekoh), a i u tome sam si dao najveću moguću slobodu. Nema direktora marketinga koji će mi uvjetovati da smanjimo fotografije na račun kvalitetne ilustracije teme, dakle iz marketinških razloga. To je doslovno iznimka na našem tržištu.

Veliko iskustvo koje imam čini fotografsku realizaciju tema nevjerojatno jednostavnom, a vrijeme snimanja neviđeno kratkim. Zato neka se moje kolege ne ljute što ih (pre)malo angažiram, jer dok snimam već slažem u glavi članak i određujem uvodne fotografije. A i časopisu sam daleko najjeftiniji. Kako je u dosadašnjih 28 brojeva objavljeno više od 6500 mojih fotografija (90% ukupno objavljenih), to je itekako važno. U samu startu dali smo priliku mladim dizajnerima Aleksandru Kovaču i Niki Pavlinek (bolje rečeno izabrali njihov prijedlog dizajna), koji i danas dosljedno nastavlja Ivana Čukelj. Dizajn i fotografija likovno su i sadržajno čvrsto i logično povezani u časopisu.

Ne znam, no čini mi se da još nismo dobili odgovor po čemu bi taj projekt bio baš tako izniman?
Hajde ovako. Danas, u doba napada na tiskane medije, I&P doskočilo je dvjema glavnim prigovorima koji se provlače u javnosti kao najava propasti tiskovina. Prvo, nismo prepisivački (copy/paste) časopis, jer objavljujemo zamalo sto posto originalnoga vlastitog materijala (ili smo vlasnici autorskih prava za Hrvatsku). Zato i kažem da smo dosad realizirali ne 28 časopisa, već 28 knjiga! Drugo, narodski rečeno, ne muljamo s nakladama (bilo otisnutim ili plasiranim). Zato smo se odmah (po njihovu dolasku u Hrvatsku) učlanili u sustav ABC (Audit Bureaux of Circulation) i tu ovih dana dočekujemo i pozdravljamo konačni ulazak velikih hrvatskih izdavača.

Od prvoga broja naša je želja bila (a to smo uspjeli i realizirati) da nas čitaju i mladi biznismeni koji posjećuju fancy restorane i kućanice koje će dopuniti svoje znanje i zbirku recepata. Taj demokratski pristup od sama početka izbjegavao je hrvatski lažni glamour, politiku i estradu, bez kojih, priznat ćete, u ovoj zemlji nije lako opstati. Nakon prvoga broja, jedan bivši direktor važnoga hrvatskog hotelskog poduzeća (inače oduševljen svojom suradnjom s jednim hrvatskim glamour-magazinom, koji, usput, uvećava svoju stvarnu nakladu deset puta!) predbacio mi je da nismo dovoljno glamurozni. Često sam poslije razmišljao da ispod zaglavlja imena I&P na naslovnici dodam tekst: non-life-style magazine!

Recite nam nešto o nominaciji za Gourmand Award 2011 za najbolji food-magazin?
Zvučat će neoriginalno i neuvjerljivo kad kažem da je nominacija uz još tri časopisa (austrijsko/njemački Falstaff) www.falstaff.at, 8 brojeva godišnje, naklada 35.000 samo u Austriji; nizozemski Bouillon Culinaire tromjesečnik; te američki Lucky Peach (izdavač McSweeney) tromjesečnik, koji je kreacija Davida Changa, chefa/vlasnika Momofukua) već dovoljno nevjerojatno dobra stvar za I&P. Dođe mi da zamolim urednike tih časopisa da mi pošalju fotku sobe glavnog urednika/uredništva, pa da im mi pošaljemo svoju (dajemo je zato vama!). To bi bio dovoljno rječit odgovor. Ali ako pitate da li se nadamo nagradi, potvrđujemo to, ali smo istodobno svjesni da je može dobiti bilo tko od nominiranih. Naša najveća šansa proizlazi iz činjenice da Gourmand ne radi (velike) razlike između velikih i malih zemalja.

Vi dakle stvarno mislite da tiskani mediji nisu prošlost i da se isplati oglašavati kod vas?
Nemamo dovoljno novca za prave analize, a ni mjesta za raspravu ovdje, ali reći ću neka svoja mišljenja. Svi govore da su televizija i internet jedina prava i ozbiljna oglašivačka sadašnjost i budućnost. A ja pitam tko od nas doma dok gleda neku emisiju na nekom programu, kad se pojavi blok reklama, ne prebaci daljinskim na drugu TV-stanicu? Ili, u zemlji gdje se nedavno ustanovilo da se 39% stanovništva nikada nije koristilo internetom (!), tko od nas ne postane nervozan kad mu na web-stranici, dok koncentrirano traži određenu informaciju, počne skakati reklama koje se nikako ne može otresti.

Idemo dalje. Normalno je i uobičajeno oglašavanje vezano uz sport gdje vam nitko ne može jamčiti dovoljan broj golova, centimetara ili sekundi po želji oglašivača (pardon, osim u hrvatskom nogometu). Normalno je pokroviteljski podupirati pjevačku zvijezdu, a ta zvijezda već na trećem koncertu ima problema s alkoholom. Normalno je darovati sponzorski auto starletici, zbog koje normalni ljudi nikad neće kupiti baš taj auto. Ima još, ali da vas ne davim…

Poseban mi je gušt gledati naše rukometaše koje ponosno financira HEP (zapravo ne razumijem zašto bacaju našu lovu na reklamiranje, kad su ih ionako pune novine u posljednjih godinu dana), dok nama potrošačima istovremeno šalju poruke štedi struju! Zaista ne razumijem što oni reklamiraju, iako su priznajem vrlo uspješni, jer se Ivana Balića sjetim svaki put kad upalim svjetlo!
Često su nas u agencijama i poduzećima odbijali da smo previše specijalizirani časopis, nakon čega bih im odmah odgovorio protupitanjem: Oprostite, ali o kojoj to temi vi najviše pričate za stolom u nepoznatom društvu? Siguran sam da je ta tema upravo iće&piće!

Je li moj dojam da osjećate neku gorčinu zbog percepcije časopisa kod agencija i oglašivača ispravan?
Ponosan sam što je toliko ljudi i oglašivača prepoznalo korist oglašavanja u I&P. Nažalost, na hrvatskoj oglašivačkoj sceni, gdje uglavnom vladaju fimimedijskonepotističkoreketarski odnosi, vrlo je teško opstati s neutralnonelobističkonedodvorničkim stavom. Ako vam zvuči grubo, reći ću da u to reketarenje uvrštavam i dobivanje oglasa firme X nakon objave intervjua s direktorom te firme. Ili se napravi okrugli stol o temi Y pa su uz objavu više fotki direktora i mogućnosti dobivanja oglasa višestruke. Ponekad je dovoljno da igrate tenis s nekim od direktora važnih firmi, pa vam je oglas zajamčen. Poslastice su objave intervjua s političarima i visokim dužnosnicima (pogotovo ministarstava koja dijele lovu), na što I&P jasno i izričito kaže da nećemo objaviti nijedan intervju toga tipa! Ma koliko koštalo!

Često se predstavljam(o) kao mali izdavači velikog projekta, sa svim pripadnim vrlinama, ali i slabostima. Oni koji bezrezervno vjeruju samo velikima guše poduzetnički duh i kreativnost nas malih. Mi samo tražimo priliku da radimo u skladu svojega slogana Dare to compare! Jednostavno, usuđujemo se usporediti i s velikima.

Ipak, malo mi zvuči nategnuto da je razlog vašega potpuno originalnog sadržaja edukacija čitalaca, prije mi to sliči izgovoru za papanje u ponajboljim svjetskim restoranima?
Ja doista ne mogu potezom pera promijeniti činjenicu da je intervju s finalistom hrvatskoga Masterchefa većini Hrvata zanimljiviji od intervjua s Ferranom Adriom. No smatram da hrvatska gastronomska stvarnost treba učiti od svjetskih uzora najviše razine, jer se u protivnom zaplećemo u domaće kriterije, za koje znamo kakvi su. Nikako se ne slažem da rezultat Masterchefa bude zapošljavanje pobjednika u nekom restoranu, jer se u tom slučaju šalje pogrešna poruka da su takve manifestacije surogat zahtjevnoga kuharskog obrazovanja, koje je svagdje u svijetu upravo takvo. Zato intervjui sa svjetskim chefovima trebaju upozoriti naše kakav je ozbiljan posao i iskustvo iza njihovih uspješnih rezultata. I usmjeriti ih na pravi način u profesiju u kojoj je glamour posljedica uspjeha, a ne prečica do njega. No to nije samo tema naše gastronomije, već društveni problem.

Na kraju vam najljepše zahvaljujem na iskrenim odgovorima. Bilo je iznimno ugodno razgovarati s vama!
I ja zahvaljujem vama. Užitak je odgovarati na pametno postavljena pitanja. Uostalom, siguran sam da ćemo se ponovno sresti.

I za kraj, predlažem da nazdravimo (u povodu Gourmanda) uz završnu rečenicu iz našega prvog broja (ožujak 2007): Nazdravimo ovom projektu najboljim vinom, u najboljoj čaši i uz uzvik: Ništa kontra gemišta!