Ako se pitate kojoj je budali pala na pamet ideja da napravi razgovor sa samim sobom, odgovor je: ta budala sam ja, glavni urednik. Doduše i spiritus movens, art-direktor, urednik fotografije, glavni fotograf, food-stilist, vozač, nosač, dostavljač… Zlobnici će, naravno, reći: pravi egotrip.
Ipak, sasvim nepotistički (toliko karakteristično za našu sredinu), koristim se činjenicom da je časopis nominiran među četiri najbolja svjetska food-magazina za Gourmandovu nagradu 2011, većini želim (jer bliska manjina već je stoput čula to jedno te isto) objasniti kako je nastalo Iće&piće.
E, da, niste valjda pomislili da bi zbog Gourmandove nominacije ijedan hrvatski medij tražio intervju sa mnom?!
Kad vas vidim s poluokruglim stasom, dođe mi da preskočim prvo pitanje, kako je došlo do ideje da uđete u projekt enogastronomskog časopisa Iće&piće?
U trenutku kad sam se odlučio ući u avanturu (ovo avantura ne odnosi se na moju procjenu, već na dojam moje bliže i šire okoline) imao sam iza sebe dvadeset godina statusa freelance fotografa te sam procijenio da je, uz takvo iskustvo, poslovne veze i još jaku snagu i želju za stvaranjem novoga, pravo vrijeme da krenem u tako nešto. Moja višegodišnja iskustva u stvaranju putničkog časopisa Croatia / Croatia Airlines (danas već 18 godina urednik fotografije i glavni fotograf, art-direktor u samu početku) te arhitektonskog časopisa Oris (koautor koncepta, urednik fotografije i glavni fotograf u prvih pedeset brojeva) bila su moje jamstvo samom sebi.
Zapravo najvažnije, poželio sam početi kontrolirati barem dio svoga radnog vremena, što s obzirom na status potpunoga slobodnjaka dotad uopće nisam mogao. Zanimljiva je činjenica da u to doba (a i danas) jednostavno na našem tržištu nije postojao časopis ovakva tipa. Dakle, unatoč zluradu komentaru o mojoj tjelesnoj liniji, želja za doslovnim konzumiranjem ića&pića nije bila (glavni) motiv.
Jeste li časopis zamislili upravo ovakvim od početka, još prije izlaženja?
Od prvih razmišljanja uzori su bili časopisi poput Gourmeta, Saveura i sl., ali ipak, od sama početka, želja je bila napraviti i potpuno originalan časopis, pa mislim da smo to i postigli. Kad nas je britanski Guardian (prije gotovo četiri godine) nazvao glossy but erudite časopisom, rekao bih da je pogodio bit u najkraćoj definiciji. Danas u svijetu ima mnogo glamuroznih food-magazina, velikoga formata i luksuzne opreme (kojima nedostaje sadržaja), ali i mnogo stručnih časopisa koji imaju sjajne teme, ali dizajnom i fotografski jednostavno nisu na nivou. Mi smo se odlučili za oboje – što kvalitetniji tekst i što bolji dizajn i fotografije. Članke kojima nedostaje jedna od tih komponenti jednostavno – ne radimo.
Često se događa da nas ljudi (i to ne samo laici) u najboljoj namjeri hvale kako radimoluksuzan i krasno otisnut časopis na finom papiru. Moj je odgovor uvijek isti: naš papir jednak je kao u drugim časopisima te tehnologije tiska, nama ništa bolje ne tiskaju nego drugima, a taj se luksuz zapravo nalazi u digitalnoj formi koju nosimo u tiskaru i jedina je razlika od drugih. Taj sadržaj i forma!
Pa dobro, ali ipak mora biti još nešto po čemu se razlikujete od drugih?
Da, za razliku od inozemnih šminkerskih časopisa koji briju sa studijskim visokoprofesionalnim (a često i sterilnim) fotkama na kojima je kontroliran i najmanji odbljesak, mi smo se odlučili za real life fotografije (tehnički profesionalno također besprijekorne) s atmosferom jela, ljudi, ambijenata, prirode. Jednostavno – sva jela s naslovnica mi (ja) smo i doslovno pojeli, jer nisu prskana nejestivim tekućinama ili bila napola kuhana da ispadnu bolje na fotografiji. Time unosimo treću dimenziju (ambijent) u fotografije, i zapravo ili radimo studio na lokaciji ili s minimumom fotografske opreme lovimo ugođaj.
Dakle, fotografija je najvažnija, fotografu jedan?!
Svakako se pridaje važnost fotografiji (ali i tekstu, kao što rekoh), a i u tome sam si dao najveću moguću slobodu. Nema direktora marketinga koji će mi uvjetovati da smanjimo fotografije na račun kvalitetne ilustracije teme, dakle iz marketinških razloga. To je doslovno iznimka na našem tržištu.
Veliko iskustvo koje imam čini fotografsku realizaciju tema nevjerojatno jednostavnom, a vrijeme snimanja neviđeno kratkim. Zato neka se moje kolege ne ljute što ih (pre)malo angažiram, jer dok snimam već slažem u glavi članak i određujem uvodne fotografije. A i časopisu sam daleko najjeftiniji. Kako je u dosadašnjih 28 brojeva objavljeno više od 6500 mojih fotografija (90% ukupno objavljenih), to je itekako važno. U samu startu dali smo priliku mladim dizajnerima Aleksandru Kovaču i Niki Pavlinek (bolje rečeno izabrali njihov prijedlog dizajna), koji i danas dosljedno nastavlja Ivana Čukelj. Dizajn i fotografija likovno su i sadržajno čvrsto i logično povezani u časopisu.
Ne znam, no čini mi se da još nismo dobili odgovor po čemu bi taj projekt bio baš tako izniman?
Hajde ovako. Danas, u doba napada na tiskane medije, I&P doskočilo je dvjema glavnim prigovorima koji se provlače u javnosti kao najava propasti tiskovina. Prvo, nismo prepisivački (copy/paste) časopis, jer objavljujemo zamalo sto posto originalnoga vlastitog materijala (ili smo vlasnici autorskih prava za Hrvatsku). Zato i kažem da smo dosad realizirali ne 28 časopisa, već 28 knjiga! Drugo, narodski rečeno, ne muljamo s nakladama (bilo otisnutim ili plasiranim). Zato smo se odmah (po njihovu dolasku u Hrvatsku) učlanili u sustav ABC (Audit Bureaux of Circulation) i tu ovih dana dočekujemo i pozdravljamo konačni ulazak velikih hrvatskih izdavača.
Od prvoga broja naša je želja bila (a to smo uspjeli i realizirati) da nas čitaju i mladi biznismeni koji posjećuju fancy restorane i kućanice koje će dopuniti svoje znanje i zbirku recepata. Taj demokratski pristup od sama početka izbjegavao je hrvatski lažni glamour, politiku i estradu, bez kojih, priznat ćete, u ovoj zemlji nije lako opstati. Nakon prvoga broja, jedan bivši direktor važnoga hrvatskog hotelskog poduzeća (inače oduševljen svojom suradnjom s jednim hrvatskim glamour-magazinom, koji, usput, uvećava svoju stvarnu nakladu deset puta!) predbacio mi je da nismo dovoljno glamurozni. Često sam poslije razmišljao da ispod zaglavlja imena I&P na naslovnici dodam tekst: non-life-style magazine!
Recite nam nešto o nominaciji za Gourmand Award 2011 za najbolji food-magazin?
Zvučat će neoriginalno i neuvjerljivo kad kažem da je nominacija uz još tri časopisa (austrijsko/njemački Falstaff) www.falstaff.at, 8 brojeva godišnje, naklada 35.000 samo u Austriji; nizozemski Bouillon Culinaire tromjesečnik; te američki Lucky Peach (izdavač McSweeney) tromjesečnik, koji je kreacija Davida Changa, chefa/vlasnika Momofukua) već dovoljno nevjerojatno dobra stvar za I&P. Dođe mi da zamolim urednike tih časopisa da mi pošalju fotku sobe glavnog urednika/uredništva, pa da im mi pošaljemo svoju (dajemo je zato vama!). To bi bio dovoljno rječit odgovor. Ali ako pitate da li se nadamo nagradi, potvrđujemo to, ali smo istodobno svjesni da je može dobiti bilo tko od nominiranih. Naša najveća šansa proizlazi iz činjenice da Gourmand ne radi (velike) razlike između velikih i malih zemalja.
Vi dakle stvarno mislite da tiskani mediji nisu prošlost i da se isplati oglašavati kod vas?
Nemamo dovoljno novca za prave analize, a ni mjesta za raspravu ovdje, ali reći ću neka svoja mišljenja. Svi govore da su televizija i internet jedina prava i ozbiljna oglašivačka sadašnjost i budućnost. A ja pitam tko od nas doma dok gleda neku emisiju na nekom programu, kad se pojavi blok reklama, ne prebaci daljinskim na drugu TV-stanicu? Ili, u zemlji gdje se nedavno ustanovilo da se 39% stanovništva nikada nije koristilo internetom (!), tko od nas ne postane nervozan kad mu na web-stranici, dok koncentrirano traži određenu informaciju, počne skakati reklama koje se nikako ne može otresti.
Idemo dalje. Normalno je i uobičajeno oglašavanje vezano uz sport gdje vam nitko ne može jamčiti dovoljan broj golova, centimetara ili sekundi po želji oglašivača (pardon, osim u hrvatskom nogometu). Normalno je pokroviteljski podupirati pjevačku zvijezdu, a ta zvijezda već na trećem koncertu ima problema s alkoholom. Normalno je darovati sponzorski auto starletici, zbog koje normalni ljudi nikad neće kupiti baš taj auto. Ima još, ali da vas ne davim…
Poseban mi je gušt gledati naše rukometaše koje ponosno financira HEP (zapravo ne razumijem zašto bacaju našu lovu na reklamiranje, kad su ih ionako pune novine u posljednjih godinu dana), dok nama potrošačima istovremeno šalju poruke štedi struju! Zaista ne razumijem što oni reklamiraju, iako su priznajem vrlo uspješni, jer se Ivana Balića sjetim svaki put kad upalim svjetlo!
Često su nas u agencijama i poduzećima odbijali da smo previše specijalizirani časopis, nakon čega bih im odmah odgovorio protupitanjem: Oprostite, ali o kojoj to temi vi najviše pričate za stolom u nepoznatom društvu? Siguran sam da je ta tema upravo iće&piće!
Je li moj dojam da osjećate neku gorčinu zbog percepcije časopisa kod agencija i oglašivača ispravan?
Ponosan sam što je toliko ljudi i oglašivača prepoznalo korist oglašavanja u I&P. Nažalost, na hrvatskoj oglašivačkoj sceni, gdje uglavnom vladaju fimimedijskonepotističkoreketarski odnosi, vrlo je teško opstati s neutralnonelobističkonedodvorničkim stavom. Ako vam zvuči grubo, reći ću da u to reketarenje uvrštavam i dobivanje oglasa firme X nakon objave intervjua s direktorom te firme. Ili se napravi okrugli stol o temi Y pa su uz objavu više fotki direktora i mogućnosti dobivanja oglasa višestruke. Ponekad je dovoljno da igrate tenis s nekim od direktora važnih firmi, pa vam je oglas zajamčen. Poslastice su objave intervjua s političarima i visokim dužnosnicima (pogotovo ministarstava koja dijele lovu), na što I&P jasno i izričito kaže da nećemo objaviti nijedan intervju toga tipa! Ma koliko koštalo!
Često se predstavljam(o) kao mali izdavači velikog projekta, sa svim pripadnim vrlinama, ali i slabostima. Oni koji bezrezervno vjeruju samo velikima guše poduzetnički duh i kreativnost nas malih. Mi samo tražimo priliku da radimo u skladu svojega slogana Dare to compare! Jednostavno, usuđujemo se usporediti i s velikima.
Ipak, malo mi zvuči nategnuto da je razlog vašega potpuno originalnog sadržaja edukacija čitalaca, prije mi to sliči izgovoru za papanje u ponajboljim svjetskim restoranima?
Ja doista ne mogu potezom pera promijeniti činjenicu da je intervju s finalistom hrvatskoga Masterchefa većini Hrvata zanimljiviji od intervjua s Ferranom Adriom. No smatram da hrvatska gastronomska stvarnost treba učiti od svjetskih uzora najviše razine, jer se u protivnom zaplećemo u domaće kriterije, za koje znamo kakvi su. Nikako se ne slažem da rezultat Masterchefa bude zapošljavanje pobjednika u nekom restoranu, jer se u tom slučaju šalje pogrešna poruka da su takve manifestacije surogat zahtjevnoga kuharskog obrazovanja, koje je svagdje u svijetu upravo takvo. Zato intervjui sa svjetskim chefovima trebaju upozoriti naše kakav je ozbiljan posao i iskustvo iza njihovih uspješnih rezultata. I usmjeriti ih na pravi način u profesiju u kojoj je glamour posljedica uspjeha, a ne prečica do njega. No to nije samo tema naše gastronomije, već društveni problem.
Na kraju vam najljepše zahvaljujem na iskrenim odgovorima. Bilo je iznimno ugodno razgovarati s vama!
I ja zahvaljujem vama. Užitak je odgovarati na pametno postavljena pitanja. Uostalom, siguran sam da ćemo se ponovno sresti.
I za kraj, predlažem da nazdravimo (u povodu Gourmanda) uz završnu rečenicu iz našega prvog broja (ožujak 2007): Nazdravimo ovom projektu najboljim vinom, u najboljoj čaši i uz uzvik: Ništa kontra gemišta!
10.000
Koji časopis (ovakva formata) jamči oglašivačima startnu distribuciju od 10.000 primjeraka na adrese? Ne znamo, ostavljamo vama da provjerite. Činjenica je da Iće&piće već tri godine svojim originalnim konceptom ciljane distribucije, s partnerima, šalje (minimalno) 10.000 primjeraka na konkretne (stalno ažurirane) adrese iz naše baze podataka. I to sve uz certifikat ABC (Audit Bureaux of Circulation). Dakle, da se kamion s dijelom naklade za distribuciju po kioscima zapali, deset tisuća primalaca (minimalno) svoj primjerak ipak bi sigurno dobilo.