Za početak, ime Duksa nije starolatinski naziv za pečeno tijesto s nadjevom od paradajza i tri lista bosiljka. To je nadimak za Duknovićevu ulicu (Ivan Duknović, kipar iz 15. stoljeća) u kojoj se pizzeria nalazi, a u kojoj smo moj brat i ja rođeni (tam negdi krajem 60-ih). Ulica u kojoj smo živili s mamom Ivankom (zvali su je Neda), tatom Kristijanom (zvali su ga Cicek), bakom Ankom (zvali su je baka Anka) i didom Dragom (njega su prijatelji stalno zvali u kuglanu). Tam je davno živil i ujo Braco. Ali to nije sve, živile su tam i druge familije. Baka Olgica s kumom Vesnom, Bracekom, Dadom, Sekom, Matijom, teta Boža s Inom i Alanom, teta Barica i gospon Bedić s Jadrankom i klincima, Radotići, Njegači, Palašeki, Keko i još puno puno drugih. Neki su i danas živi, neki nažalost nisu, al’ meni i nama svi su u živom sjećanju. A da, zaboravil sam par peseka. Maza, Heiko, Bimbo, Til... i još dosta njih kojima sam zaboravil imena.
Da se vratim na ime Duksa. Fakat se ne mogu sjetit ko ga je izmislio. Bugi, Baja, Ašo, Sven, Mrmač, Meca, Novi, Stipe, Luka, Janx, Franc, Šim, Ruxa, Ixa, ja, il’ čak neko petnaesti iz ekipe ga je izvalil, a koristimo ga puno, puno godina svi (osim Stipe), pa se tak uhvatilo.
Inače, tu di je danas Duksa stajala je od 1950. do 2011. stara zgrada. Ulica je bila neasfaltirana, puna rupa, lokvi, kamenja, oko kuće su rasle trešnje, šljive, jorgovani, a na mjestu di su sad fensi-šmensi kafići bili su vrtovi, štrikovi za sušenje veša, gelenderi za klofanje tepiha koji su služili ko golovi, a Bracek nam je čak i koš zmontiral na jedan od njih, al’ brzo su nam ga zrušili, jer smo jako galamili i nabijali. Po dobrom vremenu na toj se livadi pila kava. Kuhala bi ju suseda koja je prva došla na ideju, a nije bila škrta, pa naravno pozvala i sve ostale. Ona koja nije došla bila je odlična tema za popodnevni trač, al’ kak su kružnim principom uvijek druge falile, svi bi došli na red za kuhat kavu, tračat i bit tračani. Poštena stara vremena. Eto, ispada da i sadašnji kafići, izgrađeni na toj livadi, imaju svoju povijest ispijanja kave. Sve u životu ima nekog smisla.
U toj smo našoj Duksi naučili vozit bicikle, mijenjat im gume, lagere, skidat ziceve, blatobrane, košarice (jer Pony nije pravi ak’ ga ne ogoliš do kosti i onda zamoliš suseda bravara da zavari u sredini šipku radi dizanja na zadnji kotač). Naučili smo da svaki bicikl koji sastavljaš nakon rastavljanja ima strašno puno viška dijelova. Naučili smo se penjat na trešnju (povremeno s nje past), u grmlju poskrivećki zapalit pljugu, nažicat za sladoled, predriblat igrača na nogaču, tehnicirat s loptom, kartat Belu, Šnaps i Remi... i još puno, puno, više il’ manje bitnoga.
Od tog se doba naša Duksa jako promijenila, a i mi preživjeli nakupili smo koju godinu na leđa. Ipak, ostala je ona neka dobra vibracija kojom je oduvijek to mjesto zračilo i nadam se da će ova Duksa za sve koji ju posjete donijeti trenutke zabave, opuštanja, dobre pizze, dobre kave, čašu-dvije vina ili pivice, dobre glazbe i daleko najvažnije... dobrog društva. Jer, na koncu konca, to je ono čega se jedinog, s osmijehom, i nakon puno godina, s nekom toplinom u srcu sjećamo.
Dobrodošli,
M. P.
Ovaj tekst možete pročitati na podložnom papiru dok jedete pizzu u Duksi. Sad, kad ste ovo gore pročitali, valjda vam je jasno zašto smo mi vanjski (koji nismo iz Dukse) prepustili Miceku (Mislavu Petroviću) da sam govori o svojem životnom projektu. I, kao i nas, obuzet će vas nostalgičan duh kvarta koji je Micek uspio prenijeti u ambijent pizzerije. Pizze su drukčije (ne samo po nazivima), tijesto im je tajna, rabe svježi bosiljak (ne origano), imaju (među ostalim) Matoševićevu Albu po 95 kn(!), sve je na čaše, minimalno zaračunavaju otvaranje boca.
Kao u poštena stara vremena, nema žurbe ni presinga, tek se podrazumijeva ono opušteno… dajte dečki (i cure) – idemo!
