Iako je među laicima najpoznatiji po filmu Mondovino, u kojem je prikazan kao (zli?) kreator globalnog vina suprotstavljen malim lokalnim vinarima, gospodina Rollanda o tome nismo ništa pitali. Mislimo da ima dovoljno zanimljivosti i u ostalim temama. A posebno je zanimljiv njegov izravan i samouvjeren način izražavanja.
Kako je Michel Rolland stigao u Hrvatsku?
Dva su razloga. Kao prvo, ne znam koliko ste toga svjesni, ali imate jako lijepu domovinu, najvjerojatnije jednu od najljepših obala na svijetu s mnoštvom predivnih otoka i dubokim zaljevima, kojima sam stvarno oduševljen. To je prvi razlog.
Drugi razlog, točnije uzrok, poznanstvo je s Ernestom Toljem. Znate, u mojim godinama i s mojim profesionalnim iskustvom rijetko vam se dogodi, kada upoznate nekoga, da imate dobar osjećaj i da se jednostavno dobro osjećate u nečijem društvu. Tako mi se dogodilo da upoznam jednog dječaka, koji bi mi mogao biti sin, i da s tim dječakom, Ernestom, imam, kako se kaže – feeling. Naravno, moj je posao stvarati vino, to je moj cilj ovdje, i kad upoznam istinske entuzijaste za stvaranje vina, poput gospodina Tolja, želim doći i ostvariti zajedničke ciljeve.
Dakle vaš prvi dolazak u Hrvatsku bio je na poziv gospodina Tolja?
Apsolutno, prije dolaska čuo sam mnogo lijepih riječi o Hrvatskoj, nažalost ne baš o vinima, ponajviše o obali, i uvijek sam govorio: Sad ću otići onamo, sad ću otići onamo, i na kraju mi je očito trebao poziv struke kako bih stvarno došao.
Često vas zovu l’oenologue volant – leteći enolog. Možemo li za vas reći da ste misionar vina u svijetu?
Da, istina, tako me zovu, čak mislim da je taj izraz i izmišljen za mene (smijeh). Moj je život vino i cijeloga svog profesionalnog života stvaram vino. Vjerojatno ste upoznati s mojim bordoškim korijenima. Tijekom mladosti u Bordeauxu sanjao sam samo o jednom, a to je da otputujem u druge zemlje – vidjeti jesu li djevojke lijepe, je li vino dobro, sve... jer kako se kaže, trešnje su uvijek slađe u susjedovu voćnjaku. Stoga sam počeo putovati i, u biti, kada počnete putovati, postanete pomalo ovisni – svaki put želite vidjeti još, upoznati malo više.
Prvi poslovni izlet vodio me u Sjedinjene Države, otišao sam u Napa Valley i onda sam si rekao: Pa zašto ne bih otišao malo i u Južnu Ameriku, u Argentinu, Čile… i tako sam pomalo obišao cijeli svijet. Na kraju sam proizvodio ili savjetovao u proizvodnji u sedamnaest država i do danas sam jedini enolog kojem je to uspjelo. Ne ponosim se osobito time, ali me to jako veseli. Pogotovo jer je to veliko iskustvo.
Kad već spominjete iskustvo, započeli ste s obiteljskim vinogradima u Pomerolu, tamo ste rođeni, tamo ste stekli početna iskustva, no danas imate i iskustvo proizvodnje cijelog svijeta, mogli bismo reći da imate najviše saznanja o tome što svjetska vina danas nude i znače te pogotovo što bi mogla nuditi. S obzirom na mješavinu tih iskustava i na privrženost Bordeauxu, biste li rekli da ste više domoljub ili ste više nastrojeni vinima svijeta?
Dat ću vam dva odgovora. Prvo, moja me aktivnost dovela do toga da nisam domoljub, da ne volim isključivo bordoška vina, u suprotnom bih ostao vrlo nesretan jer postoji toliko dobrih vina izvan Bordeauxa. Moje je zanimanje upravo razumjeti vina iz svih krajeva, jer sam i radio u svim krajevima svijeta, stoga ne mogu kušati hrvatska vina na isti način kao u Kaliforniji ili Južnoafričkoj Republici. Svaki se put treba prilagoditi vinima koje kušamo, moj ukus podređen je poslu.
S druge strane, ako me pitate koji je moj osobni ukus, odgovor je vrlo jednostavan – ja sam kao i većina. Najviše volimo kuhinju svoje bake i moj osobni izbor je Pomerol, rođen sam u Pomerolu, tamo sam i odrastao i okus koji volim je pomerolski. Ako me pitate koje ću vino popiti ako si stvarno, iskreno želim ugoditi, devet puta od deset bit će to vino iz Pomerola. Kada vam to kažem, znači da sam izašao iz uloge enologa i da sam samo unuk svoje bake.
S obzirom na vašu savjetničku djelatnost, vi ste uglavnom konzultant, biste li rekli da dijelite i primjenjujete iskustvo stečeno u Pomerolu po svijetu ili obrnuto?
Sasvim obrnuto. Nadam se da sam dobro savjetovao, ali najviše sam naučio u kontaktu s drugima. Znate, znanje nikada ne stječemo na univerzalan način. Upoznao sam toliko ljudi u životu, i čuo toliko stvari, ne uvijek dobrih, ali kada ste do takve mjere uključeni u materiju, jednostavno postajete zainteresirani i imate veću sposobnost razumijevanja. Naravno, na početku sam učio sve od oca, koji nažalost danas više nije među nama, ali i kada bi bio, ne bi previše razumio jer naučeno od njega više nema previše veze s njegovom stvarnosti.
Ali, s druge strane, usadio mi je određene vrijednosti, kao što je, možda zvuči banalno – čistoća. Moj je otac bio vrlo strog u pitanju higijene. Iako smo u to vrijeme živjeli u bitno lošijim uvjetima nego danas, ni u takvim uvjetima u vezi s čistoćom nije bilo kompromisa. Naravno, danas to možda zvuči smiješno, ali putujući svijetom saznajete i učite od drugih, stvarate vlastiti koncept iskustva i vina te na taj način postajete uspješni u onome što radite. Zahvaljujući drugima.
Kako danas vidite konkurentnost svojih i vina iz drugih dijelova svijeta?
Kada danas kažem da sam vlasnik vinograda i podruma, svi mi s prikrivenim smiješkom kažu: Ah vi, vi mora da nemate problema s prodajom vina. To je zabluda i neistina, treba ih moći prodati – ljudi ne nasrću na mene moleći me da im prodam svoja vina (smijeh). S druge je strane prednost kada se zovete Michel Rolland jer kada nazovete nekoga tko se razumije u vina i kažete Michel Rolland, znate da vam neće poklopiti slušalicu, nego će poslušati što mu imate reći. Neće odmah kupiti paletu mojih vina, ali ću zahvaljujući toj darovanoj pažnji ipak otvoriti pokoja vrata.
Čini nam se po karakteru vaše proizvodnje da ste za demokratizaciju vina – učiniti vino dostupnim svima za prihvatljivu cijenu. Jeste li?
Ah da, apsolutno. Neka ima jako skupih vina, tim bolje. Ali mislim da ne mogu svi piti, točnije platiti, jako skupa vina. Jedan od ciljeva u mom životu, usprkos tomu što sam napravio jako skupa vina, jest učiniti vina dostupnima svima po prihvatljivim cijenama. Ali dobra vina. Naime, kada sam bio mlad, stolna su vina bila jako loša – ja vjerujem da možemo raditi jednostavna, ali dobra vina i to je pomalo postao moj credo.
Danas je odnos cijene i kvalitete postao nezamjenjiv u svijetu vina. I sada, u ovim ekonomski teškim razdobljima, doživjeli smo da su cijene određenih vina, osobito grand crua i godišta 2000, 2005. i 2009, dosegnula nama nezamislive visine. Kako je to moguće?
Da, to što se događa vrlo je dobra stvar za svijet vina. Naime, neke su kuće tijekom više desetljeća uspjele stvoriti imidž luksuznih vinskih brendova u svojim proizvodnjama. I što se onda dogodilo? Postoje ljudi u svijetu koji imaju mogućnost kupiti ono do čega im je stalo bez obzira na cijenu. Kako je broj tih ljudi višestruko veći od broja luksuznih boca u ponudi, cijene skaču i čak bih rekao da praktički nema granica. Ako vam kažem da ova čaša vina u baru košta 7 kuna, ako ste žedni, reći ćete: Dobro, nema problema. Ako vam kažem da košta 70 kuna, reći ćete: Radije ću pričekati da dođem kući, pa ću onda popiti čašu. Ali ako postavite pitanje kineskom milijarderu, za 7 kuna ne želi čašu ni pogledati, a za 70 kuna će reći: Dajte mi onda cijelu bocu. Jer cijena njemu ništa ne znači. Postoje ljudi koji su spremni platiti bocu 2.000 eura i više, ali to ima vrlo relativnu vrijednost s obzirom na što oni mogu potrošiti. Ovo što govorim možda nije u socijalnom smislu korektno od mene, ali postoji i događa se.
Je li možda razlog tomu što se i cijelo azijsko tržište tijekom zadnjih nekoliko desetljeća otvorilo vinskom svijetu?
Azijati su imali kulturu pijenja alkohola, ali ne i kulturu uživanja vina. Usprkos tome što nisam nikada radio u Kini, često sam je posjećivao i imao sam prilike biti na večerama gdje se pio konjak Paradis i najveći svjetski konjaci – oni su ga pili s tonikom – za mene su to bile boce koje su vrijedile čisto bogatstvo, a za njih to nije bilo ništa. Danas, kada se kultura pijenja premješta prema vinu na račun jakih alkoholnih pića, u Kini se stvar ponavlja. Kada im predložite bocu Lafittea po bilo kojoj cijeni, oni kupuju po bilo kojoj cijeni. Iskreno, i ne znam kako ih piju, ne znam razumiju li što piju, ali to je zato što je to luksuz.
Govori li kupnja najskupljih vina time više o ugledu kupca ili o želji za uživanjem u izvrsnosti tih vina?
Gotovo sam siguran da bi Chateau Lafitte u 95% slučajeva (ali to naravno ne rade) mogao napuniti svoje boce stolnim vinom i takvi kupci ne bi zapazili razliku. Žalosno, ali tako je. Ali samo u 95% slučajeva, jer ima onih 5% koji sprečavaju Lafitte da to učini u 95% slučajeva.
I vi ste počeli proizvoditi vina izvan Starog kontinenta, a 1979. gospoda Mondavi i Rotschild napravili su Opus One u Americi, gospodin Drouhin u Oregonu. Svjedoci smo sve više i više stranih investicija čak i u Mađarskoj i Bugarskoj. Kako to da nema stranog ulaganja u Hrvatskoj?
To je vrlo dobro pitanje. Odgovorit ću vam: Doći će. Siguran sam da će doći. Znate, Francuz nije baš avanturistički nastrojen, jasno ima iznimaka – jedna vas upravo gleda u oči, ali Francuz nije za pustolovine. Zašto Bugarska i Mađarska? Znate, Bugarska i Mađarska su u Europskoj Uniji. Ulaskom u EU, sve bugarske projekte započete prije pet, šest godina financirala je do 50% EU. Također mislim da investitori ponajviše gledaju vlastiti interes – u slučaju Opus One nije platila američka vlada, nego gospodin Mondavi, koji si je rekao: Dovesti Rotschilde u Ameriku zasigurno je vrlo dobar potez za mene. I povijest je pokazala da je to bio jako dobar potez za njega. Zato dolaze investitori – jer u određenom trenutku pronađu projekt koji bi njima bio vrlo dobar potez. Investitorima treba pronaći interes da dođu.
Mislite li da će Hrvatska u budućnosti biti zanimljiva stranim investitorima? Ima li potencijala?
Siguran sam da ima. Treba paziti na proizvod, jer je proizvod najvažniji – ne želim time reći da nema dobrih proizvoda u Hrvatskoj, ali ima onih za koje mogu reći da još nisu na razini svjetskih tržišta. To će doći za nekoliko godina i, kada se to dogodi, uvjeren sam da ima ljudi, i s obzirom na ljepotu krajolika i na mogućnosti koje zemlja pruža, koji će htjeti uložiti. Još i kada bude poticaja Europske Unije, doći će dosta stranih investitora. I postat će skupo.
Naši su vinogradi relativno mali i, s obzirom na reljef terena i nemogućnost automatizacije, mislite li da Hrvatska ipak ima mogućnosti proizvoditi količine koje su zanimljive svjetskom tržištu?
Trenutno je u Hrvatskoj vrlo ograničena proizvodnja, a za svjetsko tržište treba mnogo vina, jer nije dovoljno biti u samo deset njujorških restorana, važno je biti u svim većim glavnim gradovima. Mislim da će se proizvodnja razviti jer ipak ima ljudi koji su svjesni važnosti proizvodnje dovoljnih količina i koji će krenuti u tom smjeru.
Jeste li imali prilike kušati hrvatska vina i jeste li našli vino ili sortu koja vam je zanimljivija od ostalih?
Kušao sam uglavnom samo vaše autohtone sorte jer me to jedino zanima, nisam došao ovamo proizvoditi cabernet sauvignon, to ću raditi negdje drugdje. Ovdje ćemo proizvoditi plavac mali, pošip, malvaziju i slično. To je vrlo važno jer su to sorte koje mogu biti državni amblem. Plavac mali ne postoji nigdje drugdje. Snaga Hrvatske nalazi se u tome što vas plavac mali može predstavljati svijetu. Sada mu treba razviti okus koji će zadovoljiti tržište – na tome trenutno radimo i vjerujem da ne postoji nijedan razlog da ne uspijemo. Danas, ako dođete u Englesku, Belgiju ili Francusku i pitate nekoga zanimaju li ga hrvatska vina, nakon početnog čuđenja reći će vam da nisu ni znali da u Hrvatskoj ima vina. Stoga je vrlo važno razviti prepoznatljivost same zemlje na tržištu – da bi se uspjelo u tome treba stvoriti buku, pričati o tome, razviti sliku, ali naravno i ponajviše imati proizvode koji će stvoriti buku na tržištu. Mislim da plavac mali nije sorta za konzistentna i teška vina, ali može razviti mnogo elegancije i finese, samo treba dobro kontrolirati tanine, što nažalost danas još nije slučaj. Zato sam ovdje.
Mislite li stoga da nam je potrebno znanje izvan Hrvatske?
Mislim da jest. To nije da sebe uveličam, ali mislim da vam je to prijeko potrebno. Ako ostanete samo među Hrvatima, zatvorit ćete se u samo hrvatske ideje, što je vrlo loše za imidž vina. Vi ćete se međusobno razumjeti, ali drugi vas neće razumjeti. Stoga treba ostati Hrvat, ostati u hrvatskim sortama, ali što se više budete otvarali strancima i stranim znanjima, to će vam oni više pomoći razviti imidž jer se naša profesija zasniva na komunikaciji. Vama trebaju ljudi koji će vam pomoći razviti imidž. Već imate turizam, prirodno je da predstavite i svoje proizvode.
Danas smo vidjeli da se u Novom svijetu mogu proizvoditi vina u dovoljnim količinama i zadržati kvalitetu. Hoće li jednog dana Azija postati novi Novi svijet, i što se tiče proizvodnje, i što se tiče konzumacije?
Što se tiče konzumacije, to je apsolutno sigurno jer ima toliko ljudi i jer ih vino zanima da je azijska konzumacija vina postojana još najmanje trideset godina. Dapače, tek će eksplodirati jer se šire i razvijaju eksponencijalnim rastom. Za proizvodnju je doduše kompliciranije. Kao što znate, ja sam konzultirao i u Indiji, ali više zbog znatiželje, a ne zato što vjerujem u znatni potencijal Indije. Indija ima klimatske uvjete u kojima je vrlo teško proizvoditi, ali to vam je kao kada ste šampion u križaljkama – poslije ne volite jednostavne i lagane križaljke, tako i kada ste specijalist u proizvodnji vina po svijetu, proizvoditi u Indiji u jednom trenutku postaje izazov. Kinu ne poznajem još dovoljno da bih rekao da se tamo ne može proizvoditi vrlo kvalitetno. Vjerujem da ima pozicija u Kini gdje se može proizvoditi, čak i bolje nego u Indiji, jer to nisu tropska područja i postoje mikroklime za koje vjerujem da bi mogle biti izrazito povoljne u proizvodnji vina. Ne znam, trebalo bi još malo istražiti. Znam da ono što je danas proizvedeno u Kini nimalo ne zadovoljava. Ipak, čak i da Kina postane jedna od važnih zemalja proizvođača, nikada neće proizvesti dovoljno ni da zadovolji vlastite potrebe, a kamoli da izvoze. Čak bih rekao da bi bilo vrlo pozitivno za svijet da se Kina razvije u proizvođača dobrih vina i to im želim jer bi moglo pomoći u komercijalizaciji vina.
S razvojem Novog svijeta Francuska je doživjela krizu vinskog tržišta i smatralo se da se nije prilagodila novim trendovima i zahtjevima potrošača. Često se u tim raspravama spominjao francuski tradicionalizam te zakonodavstvo i reglementacija, izrazita u francuskoj proizvodnji. Mislite li da zakonodavstvo ne dopušta proizvođačima dovoljnu fleksibilnost za današnje promjene na tržištima?
U kontekstu pravilima uređenih tržišta postoje i prednosti i nedostaci. Morate imati na umu da je Francuska veliki svjetski proizvođač od početka 19. stoljeća i ima vrlo važnu vinsku povijest. Povijest je uvijek zanimljiva. Slabost povijesti je akumulacija – tako smo mi akumulirali zakone i pravilnike, koji su danas postali neuporabljivi i zastarjeli. S druge strane, kao što ste i zapazili, to je omogućilo zaštitu regije Champagne i danas nitko na svijetu ne može rabiti riječ Champagne na svojim proizvodima. Stoga ima prednosti i nedostataka, možda su nedostaci malo upadljiviji. Svaki put kad ste lider u nečemu, nakon određenog vremena počnete patiti od toga jer nije jednostavno ostati lider. Što vaši suparnici rade kada ste najbolji? Pokušavaju vas dostići i prestići. U ovom slučaju, kada imate cijeli svijet koji vam je za petama, vjerujte mi, nije lako, ali nemojte misliti da je francusko vinsko tržište mrtvo. Možda Francuska tijekom 90-ih i 2000-ih nije uvidjela razvoj Novog svijeta, ali je danas Francuska opet na pravom putu i jača nego ikada prije.
Kada ste već spomenuli Champagnu, mogu li se danas učinkovito zaštititi nove apelacije, kao što bi u Hrvatskoj možda bio slučaj za sortu plavac mali?
Da, može se zaštititi i trebalo bi se zaštititi jer ako za sto godina plavac mali bude popularniji od cabernet sauvignona, što će se dogoditi – cijeli svijet će početi proizvoditi plavac mali i počet ćete ga posvuda otkrivati. Jedan je takav slučaj u Argentini, gdje je njihova autohtona sorta malbec postala vrlo popularna. Danas pokušavamo naći način da riješimo taj problem, da iz Argentine dolazi više boca malbeca nego što ga sama Argentina uopće može proizvesti. Znači, postoji problem. To su sve pitanja koja bismo tek trebali riješiti.
Što je za vas veći izazov – baviti se svojim vinogradima i proizvoditi vlastita vina ili savjetovati ostale proizvođače?
Kada govorimo o izazovima, to je nalaženje novih krajeva i konzultiranje izvan vlastite proizvodnje.
A veće zadovoljstvo?
Mislim da sam ipak ponajprije avanturist, pa mi je zanimljivije biti posvuda.
Na kraju, što očekujete od berbe 2010?
U Bordeauxu je opet izvrsna; 2009. je već bila jako dobra, a 2010. će biti još bolja.
