Kada je prije trinaest godina Dražen Jambriško krenuo u svoju gastronomsku pustolovinu, nije ni slutio da će se iz svog prvog restorana, malog Tempija koji je otvorio u Varaždinu zajedno s meštrom Mariom Oblakom, uskoro otisnuti za zlatnim tragom iz kulinarske bajke. Na svoj način, nalik onima slavne braće Grimm, i samostalo nastaviti obnovu gastronomskoga doživljaja grada, koji je dotad još živio u svojevrsnu spokoju provincijalnih jelovnika. Naime, na tragu prvoga, već njegov drugi restoran, otvoren tri godine poslije, danas već kultna Zlatna guska, oslanjajući se na izvornu tradicionalnu kuhinju hrvatskoga sjevera, otvorila je vrata suvremenoj interpretaciji gastronomske baštine i na svoj način postala posvećeno utočište mirisa i okusa koje još osjećaju njezini uskraćeni poklonici koji su u Gusku dolazili sa svih strana, zato što su zatvaranjem svog omiljenog restorana podjednako oni i Varaždin izgubili utočište istinske i dobre kuhinje.
No ni Zlatna guska nije otišla daleko. Kroz misitične brege, udoline, šumarke i vinograde, popela se čarobna ptica uz Kneginečka brda i sjajeći zlatnim perjem stigla do Banskog brijega, današnje Banjšćine, na kojemu se već gotovo dva stoljeća dizao njezin novi dom, nekadašnji klasicistički dvorac plemenitaške obitelji Kussy. Smjestila se tako guska zajedno s Draženom koji ju se slijedio, i uskoro je stari ljetnikovac opet oživio kao Villa Donata sa Zlatnih gorica. I doista, ako je varaždinska Zlatna guska bila svojevrsna ugostiteljska bajka, Zlatne gorice, u ovih šest godina postojanja, počele su opet privlačiti sve poklonike Jambriškovih ugostiteljskih pothvata, a onda su preuređene, i same zablistale simboličkim zlatnim kulinarskim perjem, kojim su mladi kuhari stasali u Varaždinu, zahvaljujući Draženovoj imaginaciji i otvorenosti, počeli pisati svoje recepte, sasvim u duhu nasljeđa gastronomski moćna hrvatskog sjevera i vlastitih osjećaja za prošlost i suvremenost u autohtonoj kuhinji.
Nekad mladi kuhari poput danas majstora kuharstva Miljenka Boraka ili šefa kuhinje u Zlatnim goricama – Krunoslava Hrkovića, iz stare ugostiteljske obitelji, udahnuli su u Villu Donatu novi kulinarski dah i duh, oslobođen u izvornim namirnicama, povrću i voću iz obližnjih povrtnjaka i voćnjaka, mesu sa seoskih domaćinstava, divljači iz gustih maglovitih šuma, ribi iz rijeka i ribnjaka, biljkama, plodovima i začinima, i tako niz po niz stali ispisivati taj uvijek otvoren jelovnik sastavljen kao da je utekao iz drevnih kulinarskih predaja. Daleko bi nas odvelo kad bismo pokušali samo pobrojati najbolje iz Zlatnih gorica, budući da se osim glavne karte, svakoga godišnjeg doba ona nadopunjava sezonskim recepturama, od ljetnih i jesenskih predjela od mladog sira i namaza od peradi, krem-juha od koprive, gljiva i buče, zimskih i proljetnih pašteta od visoke, niske i pernate divljači, juha od hrena i bažula s gusjim jetricama, pa pečenih ili otkoštenih patkica, punjenih kokica i rolanih purica, ili s posebnim marom pripremljenih gusaka s heljdinom kašom… Pa potom zamiriše po praščićima, telcima i junicama, suhom mesu i zasekama, po obloženoj divljači potopljenoj u umacima od gljiva, voća i džemova iz kućne smočnice. Kuharska lepeza ponuđena u salonima, dvoranama i terasama obnovljene Ville Donata, koji svi odišu toplinom, vlastitom osobnošću i odzvanjaju novim životom i ushitom poklonika koji u pratnji sjena, nostalgičnih uspomena na slavne goste koji su jednom davno pohodili ljetnjikovac, uživaju posjednuti jedni uz druge u zajedničkoj blagovaonici. Pa se onda sele u vinske podrume, te čuvare najstarijih tajni, jer Gorice su podignute na temeljima drevnog samostana. U njima se kušaju vrhunska vina iz vlastitih vinograda, graševine, chardonnaya, rajnskog rizlinga, merlota i caberneta, koji okružuju vrh brijega što su ga zaposjele Zlatne gorice. Po prostorima uređenim po zamislima Krunoslava Čole, dobroga duha, koji se zajedno s Draženom išuljao iz priče i sišao u stvaran, ali i začudan svijet bajke o Zlatnoj guski. Onoj koja je, eto, iz grada utekla u spokoj Zlatnih gorica i prati sve namjernike koji pohode ljetnjikovac, vinograde, njegov jedinstveni labirint od čempresa građen po uzoru na francuske dvorce, ili slijede dvanaest postaja vinskoga puta posvećena bićima iz starohrvatske mitologije, i tamo im, na svakoj od njih, nudi po jedno probrano jelo i jednu čašu izvrsnoga vina. A onda natrag, u Zlatne gorice u potragu za istinskom gastronomskom i enološkom pričom. Iz tame ih ispraćaju stara božanstva obasjana sjajećim krilima Zlatne guske kojoj Zlatne gorice, po nasljednom pravu svijeta bajki, doista i pripadaju. A u podnožju, tek noćna svjetla Varaždina. Ona žmirkajući gasnu, tugujući za izgubljenim zlatnim perjem.
