Priča oko njega seže duboko u prošlost. Posebnoga zapisa o počecima kuhanja ribljega paprikaša nema (ili za nj ne znamo), ali kako mu je glavni sastojak riba, pretpostavke kažu da se počeo kuhati na područjima uz rijeke. Kako ne bi bilo zabune, ovo je tekst o ribljem paprikašu kakav se kuha u Baranji, pa ćemo se osloniti na znane nam verzije povijesti baranjskoga fiša.

Upravo posljednju riječ iz prethodne rečenice, fiš, što bi na njemačkom značilo – riba (Fisch), mnogi povezuju s počecima kuhanja ribljega paprikaša na način kako se on kuha danas. Navodno su ga prvi počeli kuhati doseljenici iz južnog dijela Njemačke (Donaušvabe), koji su ovamo došli nakon što je Eugen Savojski, u 17. stoljeću, protjerao Turke, i za nagradu, uz malu doplatu, dobio južni dio Baranje. S tom tvrdnjom se, pak, ne mogu složiti stari Mađari, koji su u sadašnjoj hrvatskoj Baranji živjeli znatno prije doseljenih Nijemaca i koristili se riječnim blagodatima. No ne mogu objasniti odakle u nazivu jela riječ fiš, kada Mađari za ribu kažu hal (hol). Izvedenica halászlé (juha od ribe) koristi se diljem Mađarske, ali riječ je o tek sličnu jelu, također spravljenu od ribe. S druge, pak, strane, paprikaš je sto posto mađarska riječ, a budući da je, uza sve to, odlika mađarske kuhinje pikantnost, nije pogrešno zaključiti kako je riječ o svojevrsnu spoju dviju kuhinja, čiji je proizvod njegovo veličanstvo – baranjski riblji (fiš) paprikaš. Kako tvrde znalci, unikatan okus nastao je fuzijom specifičnih utjecaja različitih kultura i njihova pristupa hrani. Područje na razmeđi Istoka i Zapada, te Sjevera i Juga, tijekom povijesti bilo je zanimljiv mamac Turcima i Germanima, dvjema potpuno suprotnim kulturama. Iz takva je neobična spoja proizašlo ono što baranjski gosti vrlo rado i danas jedu, papica s težinom Zapadne Europe te vatrenošću Juga i Istoka.

Premda neki pri pomisli na riblji paprikaš misle kako je riječ samo o (odveć) ljutoj crvenoj juhi, nisu u potpunosti u pravu. Sigurno je da ljutkasto mora biti, ali ni blizu onako kako to čine, primjerice, Meksikanci. Skladan spoj okusa ribe i začina te vizualna privlačnost ono je što baranjskom jelu daje dušu. Uostalom, i stari dunavski alasi često su znali reći: Ne treba pretjerivati sa začinima i bit će sve u redu. U paprikašu se riba mora osjetiti.

Oni koji sebe smatraju boljim poznavateljima rečene delicije tvrde kako baranjski riblji paprikaš treba zaštititi, kao što su Zagorci zaštitili štrukle ili Pažani sir, odnosno janjetinu. Slično razmišlja Reže Krištof iz Kopačeva, živopisna baranjskog mjesta na samu rubu Kopačkog rita. Riblji paprikaš probao sam u različitim dijelovima Mađarske i Hrvatske, ali ovakav kao što kuhamo u Baranji, nigdje nisam probao – priča pobjednik niza kulinarskih natjecanja, tri puta drugoplasirani te četiri puta trećeplasirani na državnim fišijadama. Osim što je pravi znalac, njegovu priču vrijedi čuti jer je podrijetlom iz sela čiji su stanovnici vijekovima živjeli za rijeku i od rijeke. Stoljećima se, tvrdi, u Kopačevu bavilo slatkovodnim ribolovom. U mjestu su bile čak dvije otkupne stanice, a riba iz mreža starih Kopačana prodavala se nadaleko. Svojevremeno su ulovi bilo toliko bogati da su od zarade u selu izgradili nekoliko društvenih objekata koji su i dan-danas seoski ponos. Osim toga, među Baranjcima uvriježeno je mišljenje kako se najbolji riblji paprikaš kuha na dunavskom potezu između mađarske Baje i vojvođanskog Apatina, a Kopačevo i Baranja su – upravo u sredini.

Premda neke specijalne tajne kuhanja nema, važno je znati nekoliko stvari. Riba mora biti svježa i kvalitetna, kao i paprika. Potrebno je pogoditi pravi omjer ribe, luka, paprike i soli te voljeti kuhati. Dakako da je važno i iskustvo – priča Krištof, dodajući kako osobno više voli miješanu ribu, dakle šarana, soma i štuku, ali se paprikaš može kuhati i samo od šarana. Kada je u prigodi, ispod kotlića naloži crvenu vrbu i koristi papriku iz Kopačeva. I slatku i ljutu, jer su Kopačani, kao što su se nekada bavili ribolovom, odavno apsolvirali proizvodnju sitne mljevene paprike. Paprikaš najbolje paše uz domaće tijesto, a nezaobilazna je i pokoja čaša baranjskoga bijelog vina. I greške nema.

Osim paprikaša od šarana, soma i štuke, od dunavske i dravske ribe može se štošta napraviti. Kada smo već kod paprikaša, poseban okus ima onaj od bijele ribe (deverike ili babuške), od koje se može napraviti i temeljac za pravi paprikaš. Još je jedno karakteristično jelo perkelt od štuke (csuka perkelt, mađ.), na kratkom saftu, uz koje se služi domaće tijesto sa sirom i prženom slaninom. Štuka u mundiru također pripada među autohtona baranjska jela, kao i razne vrste dimljene ribe, koje neki stavljaju čak i u grah. Smuđ u pivskom tijestu, perkelt od somovih obrazina, čvarci od šarana samo su dio baranjske gastrolepeze, koja naprosto tjera slinu na usta. Teško je riječima opisati bogatstvo baranjske riblje kuhinje. Slika, doduše, govori više od tisuću riječi, ali samo nepce je ono koje može dati konačan sud. Stoga, put pod noge i pravac Baranja. Prepustite se uživanju u autohtonim jelima, u prvom redu ribljem paprikašu. On ipak nije samo hrpa paprike i soli, već spoj tradicije i iskustva. Zaštićen ili ne, takav se može pojesti samo u Baranji, maloj regiji za veliki gastroužitak. Time ne želimo umanjiti vrijednosti ostalih ribljih kuhinja. Dapače. No svaki Baranjac, zaljubljenik u ribu i riblji paprikaš, samo će se nasmijati kada mu se pokaže recept koji sadrži nešto više od ribe, mljevene paprike, soli, luka, bijelog vina ili domaće rajčice.