Među slovenskim vinskim legendama Ivan Batič zauzima posebno mjesto. Gradio ga je polako, gotovo neopazice, premda je u osnovi čovjek s izraženom osobnošću koja se nadaleko vidi. Snažna držanja, s gotovo vječnim osmijehom na licu, zaraznim poput ptičje gripe, ali potpuno bezopasnim. Dlake na jeziku nema; nikad je nije ni imao. Ako misli da treba, čita bukvice Jošku Gravneru i propovijeda mu kako bi trebao drukčije pristupiti maceraciji rebule. Za njega je vino nešto prirodno, zato se ne opterećuje somelijerskim rječnikom. Radije natoči. Prst vina kod njega je uvijek okomit, nikad vodoravan. Dvorište njegove stare kuće, o kojoj se brine žena Palmira, zasigurno je nadaleko najljepše degustacijsko okruženje. Iskonsko, kao i on sam. Kad na trenutak nestane i vrati se s novom bocom, a drugi put s domaćom salamom na pladnju i nožem u ruci, nestane osjećaj za vrijeme. Nisam ni prvi ni jedini koji se prijepodne zaustavio na kratko ćaskanje, a nakon toga se oprostio s Laku noć, Ivane!
Čini se da ga ništa ne može izbaciti iz kolotečine. No ipak: jednom je bio nekoliko sati u šoku jer mu je vinska komisija odbila neke uzorke vina zbog premalo kiseline. O mirisu i okusu uopće nisu raspravljali, samo ih je podatak s kemijske analize zasmetao, objašnjavao je. Od bijesa sam izjurio iz kuće, legao pod prvo drvo i gledao u krošnju. Promatrao sam grane različitih debljina i oblika i zaključio kako u prirodi ništa nije ukalupljeno. Ako je Bog dopustio to obilje, zašto bismo se mi morali truditi da otklonimo razlike. Jedne je godine rast drva veći, druge manji. Jednom grožđe ima više šećera, drugi put više kiseline. Ja prirodu ne mislim mijenjati, zato su moja vina iz godine u godinu odraz teritorija i godišta, a ne enoloških dorada, na kraju je izmudrovao i osmijeh mu je ponovno razvedrio lice.
Zbog takvih i sličnih stajališta Ivan je mnogima učitelj, ali neki ga čudno gledaju, jer misle da je prevelik heretik i da si Vipavska dolina može priuštiti samo jednog Batiča. Ali on se samo – slatko smije. Ide svojim putom i za druge ga nije briga. Ali, naravno, veseli ga što je isti put odabrao i sin Miha, koji iz godine u godinu preuzima sve više odgovornosti. A osim toga jednako je oduševljen poštovanjem prema Prirodi kao i otac. Zajedno su spremni usuditi se i na poneki potez više. Ako je Ivan prije nekoliko godina radikalno ograničio prskanje i susjedi su se bojali da će njegovi vinogradi postati izvor zaraze peronosporom, ove je godine iznenadio sve novošću u koju ga je uvjerio upravo sin Miha. U drugoj polovici sezone na traktor je postavio plamenike i počeo po vinogradima puhati – vrući zrak. Još ne znamo kako djeluje, ali uvjereni smo da bi moralo biti dobro, objašnjava u svom stilu Ivan. Toplinski šok trebao bi zaustaviti razvoj bolesti i, prije svega, poticati lozu na razvoj veće otpornosti. U Belgiji slične uređaje upotrebljavaju u rasadnicima, prije svega protiv mraza, a mi smo prvi u Europi i na svijetu koji smo ga pripremili za vinograde. Time ne trujemo ni lozu ni zemlju, lišće raste gušće, grožđe ljepše dozrijeva i zasad vidimo samo dobre strane, loših nema, rekao je još prije nego što se bacio na trokotač (kakvi se ne susreću često!) i zadnji se put prije početka berbe uputio peglati vinograde, kako u šali naziva to grijanje lišća. Po vinogradima se kreće oko 5 km/h, a zrak koji poput fena ispuše površinu lista ima oko 120 °C. Ako ovaj pristup bude uspješan, ponudit ćemo ga svima koji žele proizvoditi vino uz potpuno očuvanje prirode, skrati objašnjenje Miha, s kojim nastavljamo otkrivati vina koja u jednakoj mjeri kao obitelj Batič potpisuje i Priroda sama.
Već na prvi pogled zapažamo da Batič upotrebljava dva tipa boca: klasične bordoške i posebno za njega proizvedene boce s imenom i nekakvom divljom mačkom u reljefu. Miha ih naziva glu-glu-bočicama. Za Batiča ih je osmislio dizajner Oskar Kogoj i predstavljaju dio povijesti koje se ne misle odreći, premda u njih sada pune samo lakša vina. U našoj terminologiji to su bijela vina. Ali ne bijela po boji grožđa, nego po osjećaju koji pružaju, objasnio je Miha. Tako su bijeli cuvée Zaria i sivi pinot u bordoškoj boci, a rosé od cabernet sauvignona u glu-glu-boci. Miha je rođen 1982, tada je otac i napunio nekoliko boca, ali na tržište još nije htio sa svojom etiketom. Nije se isplatilo, cijena boce ili litre otvorenoga vina bile su jednake i sve se dobro prodalo. A o izvozu se nije razmišljalo, kaže danas, kad se Batičevo vino pije od Japana do Amerike, i mudro zaključi kako takvih bijelih vina kakva daje područje od Brda preko Vipavske doline do Istre sigurno nema nigdje na svijetu.
Loza nema oči da bi mogla sama izabrati mjesto gdje će rasti, ali je vodi šesto osjetilo. Čovjek je, naravno, može nadmudriti, vinograde može posaditi u pustinji i u močvari, na ravnini i strmini, no brzo se pokaže gdje su pravi uvjeti za njezin prirodni rast. Tamo će uspijevati i bez ljudske pomoći, a drugdje zahtijeva našu stalnu prisutnost. Masovna uporaba sredstava za prskanje, gnojiva i svih mogućih dodataka povezana je s time da čovjek prisiljava lozu na rast tamo gdje to sama nikad ne bi htjela, objašnjava Miha. I nastavlja: Vinograd je poput glazbe, poput simfonije. Ne nastaje u jednom danu, ponekad nastaje cijeli život. Ponekad je potrebno više uzastopnih uroda da bi se došlo do remek-djela kojeg se ne sjećamo samo po svirci jednoga solista, nego cijeloga orkestra. Loza je samo jedan od instrumenata, kao i čovjek. U vinogradu moraju živjeti biljke, mikroorganizmi, moraju ga posjećivati srne, zečevi i divlje svinje. Htjeli bismo da naš vinograd postane dio prirode. Uvijek, kod svake dvojbe, pitamo se što bi učinila priroda. I nakon toga učinimo to. U posljednje vrijeme zapazio je prekomjernu prisutnost bijelih puževa, koji iscrpljuju izdanke. U rat protiv njih krenuo je – patkama. Zimi će, kaže, u vinograd pustiti ovce: Neka se najedu dosita i još malo pognoje!
Batičevi imaju vinograde na više lokacija: Brajda, Jazbine, Vogrsko breg, Vogrsko hrib, Angel, Mejni, Pršjakovo... Nad njima često lete paraglajderi, jer tu je iznimna termika, a Miha je uvjeren da ovdašnji povjetarci dobro utječu na vinovu lozu. Čokoti su gusto zasađeni, većina je vinograda terasasta, a rast je nizak. Takvi su bili vinogradi u Vipavskoj dolini od davnine, zatim su došli veliki traktori i seljaci su rast prilagodili stroju, a ne obratno, otvara stranicu povijesti i usput nadoda da ime Vipavska dolina zbunjuje, jer loza većinom raste na brijegu. Zemlja je slična briškoj, klima također, iako je tu možda utjecaj sunca zbog odbijanja od strmih strana Trnovske visoravni osjetniji. Službeno se Vipavska dolina dijeli na dva dijela, Gornji i Donji, a Batičevi su negdje u sredini Donjega.
Statistika voli naglasiti koliko je čokota po hektaru, ali to ništa ne znači. Loza nije površinska biljka, njezini korijeni šire se u dubinu. Što je gušće sadimo, više je prisiljavamo da traži hranu u nižim slojevima zemlje. Tamo dobije više minerala, a i zemlja je potpuno nedirnuta. Ali, istina, to se ne dogodi za kratko vrijeme. Kad obrađujemo vinograde, ne gnojimo. Zemlju više i ne oremo, samo je malo razrahlimo. Jeste li igdje vidjeli da netko ore po šumi? Da netko premješta slojeve koji su nastajali tisućljećima? Ili da netko gnoji? Ili da uspijeva samo jedna vrsta drveća? Jednake principe uvodimo u vinogradu. Na jednom položaju imamo, na primjer, pretežno čokote pinele, ali i najmanje 5% drugih sorta. Izbjegavamo i iste klonove; uvjeren sam da zemlju brže osiromaše jer svi traže iste minerale, ista hranjiva. S djetelinom, travama i drugim cvijećem koje spontano raste vraćamo zemlji biomasu. Računamo da će naši vinogradi rasti osamdeset i više godina. Poštujemo prirodne cikluse. Na mjesec gledamo kao na zodijak. Maria Thun inače kaže da je dobro saditi vinograd u znaku vatre jer ćeš brže doći do grožđa, ali nas to ne zanima. Mi ih obrađujemo u znaku zemlje, jer tako potičemo korijenski sustav. Kako ne gnojimo, takav će vinograd početi roditi tek nakon 15 ili 20 godina, ali ni to nas ne zanima. Sve što radimo, radimo s mišlju na prirodu i naraštaj koji će vinograde preuzeti od nas. A to se odražava i na grožđe i na vino. Vino nije samo skup aroma i okusa; kad ga popiješ, moraš osjetiti da si nešto učinio i za svoju dušu, povjerio nam je Miha.
Odlučili smo, dakle, učiniti nešto za svoju dušu. Prilikom njegova odlaska po bocu pinele rekli smo još riječ-dvije o berbi. Naravno, ne robuju nikakvim službeno određenim datumima početka branja grožđa, nego prema vlastitom osjećaju. Kad grožđe dozrijeva, Ivan i Miha stalno su u vinogradima i zoblju bobe; kad im se čini da je grožđe dovoljno harmonično, berba može početi. Nekad je to prije, nekad poslije, jedne su godine vina s 11, a druge s 15% alkohola. Ali uvijek ekstraktna, bogata i ponajprije – skladna. Vina s manje alkohola obično zriju dulje kako bi postala lijepo pitka.
Pristoji se da se i kod degustacije vina najprije naklonimo domaćici. U Vipavskoj dolini to je pinela. Stara sorta koja se zajedno sa zelenom bori za prvo mjesto među autohtonima i premda je startala iz pozadine, dobiva na terenu. Miha vjeruje u nju. To je sorta onih vinara koji razumiju njezinu dušu, uvjeren je. Može ti dati posve obično vino, a može te i nagraditi viškom. Ako ne gnojiš, rodit će malo i to će biti dobro, objašnjava za vrijeme točenja. U čaši se vino iskri u jakim nijansama guste žute boje. Nos osim voćnih aroma iznenađuju nijanse po prženim lješnjacima koje su zaštitni znak vina iz vrlo zrela grožđa. U ustima se raširi; okus je pun, mineralan, s izrazitim voćno-biljnim odlaskom. Duša veselo fićuka.
Nastavljamo s rebulom. Tradicionalisti smo u tehnici i ekstremisti u okusima, nadoda Miha. Rebula je polusuha: Takvo je ako ne upotrebljavaš selekcionirane gljivice. Ali ništa zato: miris i okus po agrumima očuvaju joj lijepu svježinu. To je vino za mjesece koji nemaju slovo R, dometne Miha, a misli na ljetno doba (lipanj, srpanj i kolovoz na slovenskom su junij, julij, avgust). Istom raspoloženju namijenjen je i rosé, najprodavaniji kućni artikl, proizveden od cabernet sauvignona. Čokoti su toliko stari da bismo mogli upotrijebiti cabernet za neko važno crno vino, ali uzrokovali bismo ozbiljne probleme svima koji su se navikli na njega, smije se Miha. Preskočili smo ga i dušu razgalili sivim pinotom koji je navlas iste boje kao i rosé, crvenkast s nijansama luka. Voćni, taninski, kremast: na čelu mu piše pobjednik... Bonisimus i Zaria su cuvéei; prvi laganiji, drugi bijeli s filozofijom crnog vina.
Sjećam se kako je Ivan prije otprilike dvanaest godina govorio da bijela vina iz Vipavske doline mogu biti takve strukture da se bez zadrške mogu sljubiti sa svakim mesnim jelom, a posebno s divljači. Njegova sigurno. No kad smo nakon toga otvorili Angel (prije Batič Rosso), cuvée merlota, cabernet franca i sauvignona, svejedno se u toj našoj simfoniji začulo još nekoliko glazbala kojih prije nije bilo. Nijanse vanilije, kave i čokolade nisu samo stvar zrenja u drvu nego i bogatstva i zrelosti grožđa. Kad smo već kod drva: kod Batiča imaju isključivo sudove od slovenskoga hrasta, ali nažalost ne od onoga koji bi rastao na kraju vinograda. To bi tek bilo ono pravo, uvjeren je Miha.
Eh da: priroda kojoj daš slobodne ruke uvijek je pobjednik.
