Smješteno na samu sjeveru Hrvatske, uz granicu sa Slovenijom i Mađarskom, Međimurje se katkad čini kao još neotkriveno, ili pomalo zaboravljeno, pitomo i mirisno, područje gdje ćete čuti legendu o tragačima za zlatom, naučiti ponešto o pletenju košara od pruća, saznati da je njemačka himna izvedena iz stare međimurske pjesme Stal se jesam te uživati u domaćim specijalitetima, među kojima prednjači nadaleko poznata gibanica.
Tradicionalne međimurske recepture, bez obzira bila riječ o svakodnevnim jelima ili onima za posebne, svečanije prigode, na osobit način govore o utjecajima stranih vladara, koji su se u prošlosti, na ovom površinom malenu prostoru, neprestano mijenjali. Stoga ne čudi da se u hrvatskom cvjetnjaku, kako Međimurje mnogi nazivaju, i danas osjećaju utjecaji mađarske, njemačke, slovenske te podravske kuhinje. Većinom je to ukusna i zdrava hrana, prilagođena godišnjem dobu i raspoloživim namirnicama, koja se gotovo redovito jede žlicom. No, odmak od jednostavne svakodnevice u gurmanskom su smislu još nedavno obilježavali bogati blagdanski i slavljenički stolovi na kojima su se, uz izdašan mesni jelovnik, nadmetali brojni starinski kolači svojstveni kontinentalnom dijelu zemlje – kukuruznjače, zlevanke, trepe, štrukli, orehnjače, makovnjače... te gibanica!
Mašta može svašta
Koje su vješte ruke i kada prvi put umijesile tijesto i napunile ga nekom sezonskom ili iznimno rasprostranjenom namirnicom, i danas je nepoznato, ali to nadjeveno jelo u raznim oblicima može se pronaći na prostorima od bivšeg Osmanskoga Carstva do središnje, južne i istočne Europe. Ipak, pretpostavlja se da je prva, pragibanica, nastala u Mađarskoj i da se sastojala od sirova sira i maka. Ime je pak dobila po riječi güba, što se u slobodnom prijevodu odnosi na nabore, koji joj daju slojevit i svojstven izgled. Što će se pak nalaziti između nabora, ovisi o mašti kuharice i dostupnosti namirnica. Tako su poznate gibanice od maka, višanja, zelja, špinata, bundeve, sira... I upravo kombinacije spomenutih sastojaka svrstale su tu neobičnu slasticu pri vrhu nekoliko nacionalnih jelovnika. Postupak pri nastanku gibanice s vremenom se modernizirao i pojednostavnio, ali uz rijeke Muru i Dravu, da ne zahvaćamo šire područje, i danas postoje bake koje se strogo pridržavaju tradicionalne recepture pa ručno izrađuju kore što ih peku u pećima na drva.
Spoj nespojivoga
Međimurska gibanica, zasitna i iznimno kalorična kraljica među međimurskim slasticama, vjerojatno je jedan od najsloženijih domaćih kolača, obično se sastoji od četiri, katkad i pet nadjeva. Nadjev je s jedne strane predvidiv, jer bez obzira na plodnu zemlju vrijedan je živalj, naučen na štednju, posegnuo za namirnicama kojih nije nedostajalo cijele godine – makom, sirom, orasima i jabukama. S druge strane, mnogi bi mogli ustvrdili da je riječ o spoju nespojivog, ali oni zasigurno još nisu uživali u tom nacionalnom specijalitetu hrvatske kuhinje jer bogatstvo njezina mirisa i sočan okus samo će rijetke ostaviti ravnodušnima. I iako se ne zna kako je došlo do točnoga redoslijeda sastojaka od kojih nastaje jedinstvena slastica, on je strogo utvrđen i od njega se gotovo nikada ne odstupa. Dakle, na tijesto se prvo stavlja smjesa od mljevena maka, mlijeka i grožđica, potom slijedi sloj vučenog tijesta. U drugom se sloju nalaze kravlji sir, jaja i šećer, koje ponovno pokriva vučeno tijesto. Trećim slojem prevladavaju orasi u smjesi s prženim pšeničnim klicama i šećerom, a nakon još jednog pokrova slijede naribane jabuke i cimet s dodatkom još malo šećera. Ta slatka i izdašna građevina dobit će krov od dva sloja tijesta prelivena kiselim ili slatkim vrhnjem u koji je umiješan žutanjak. No, kako vam ne bi nedostajala još pokoja kalorija, prije serviranja međimurska se gibanica posipa šećerom u prahu.
Tko je sve uživao u izdašnom desertu, teško je pobrojati, ali jedno je sigurno – od pripadnika Habsburške Monarhije do suvremenih svjetskih diplomata – svi su bili zadovoljni i siti!
