Prije 52 godine (1961), George Fistonich osnovao je ono što je postalo jednom od vodećih vinarija Novog Zelanda – Villu Mariju. Od one-man benda do globalnog brenda u samo 50 godina, njihov je uvodni slogan. I sada, u svojim sedamdesetim, Sir George Fistonich izgleda mlađahno i jednako je mlada duha. Iskoristili smo njegov posjet Zagrebu i ekskluzivnu večeru u Dobrim vinima za ugodan i poučan razgovor.
Kako sada, nakon 52 godine, gledate na svoj početak?
Moji roditelji, kad su došli na Novi Zeland, počeli su se baviti vinarstvom. Imali su iza sebe povijest pravljenja vina, tako da mi je to u krvi. Bilo je vrlo teško početi se baviti vinarstvom jer Novozelanđani nisu pili vino, nego pivo. A kad bi pili vino, pili bi porto i sherry. Svi Hrvati koji su došli u zemlju pili su vino, a kako nisu mogli kupiti suho, crno vino, pokušali su ga napraviti u svojim dvorištima. To je bio temelj novozelandske vinske industrije. Usput, i mladi su tu vidjeli priliku za uspjeh. Mnogi od njih završili su u vinskoj industriji poput Babicha i Selaka.
Moj otac smatrao je da vinska industrija nema budućnosti. Štedio je novac da starijega brata pošalje na fakultet. Sestra se udala u osamnaestoj. Imala je šestero djece prije 25. godine. Otac je želio da ja, kao mlađi sin, budem stolar. To su bili dani kad su djeca slušala i radila što su im rekli roditelji.
No družeći se s mladim Hrvatima, odlučio sam promijeniti svoju karijeru. Istina, obavio sam svoju dužnost, postao sam stolar, no čim sam završio, odlučio sam napustiti to zvanje. Posudio sam nešto novca, prodavao sam motore, aute, zgrade i kuće… Hrvatsko nasljeđe uči nas da se naporan rad isplati. Mi smo marljivi, strastveni kad nešto odlučimo. Neki ljudi kad se jednom odluče, ne mogu promijeniti karijeru, a ja sam odlučio slijediti svoj hobi. Vjerojatno bih mogao zaraditi mnogo više novca da prodam Villu Mariju, ali ovdje nije riječ o novcu, riječ je o mom životu, o strasti. To mi je u krvi, ovo je tvrda industrija, vrlo je teško preživjeti.
Vaša majka i otac su iz Hrvatske, ali vi ne razumijete hrvatski. Kojim ste jezikom govorili u obitelji tijekom odrastanja?
Moja generacija išla je u školu i morali smo se sporazumijevati na engleskom. Od starijih ljudi mješovite nacionalnosti oko mene nitko nije znao hrvatski. Oni su druga ili treća generacija došljaka. Mi smo živjeli u Mangereu, gdje nema Hrvata.
Bio sam malo zavidan jer su oni svi druga ili treća generacija i imali su velike vinograde, a ja samo 2 ha zemlje. Želio sam grožđe. Zato sam 1975. kupio Vidal, malu vinariju u Hawkes Bayu kojoj je loše išlo. Zadržao sam brend Vidal. Esk Valley sam kupio također zbog grožđa i zato što sam volio obnavljati stare stvari, a to su bili njihovi brendovi. Imao sam odličnu zalihu grožđa. Vino se radi u vinogradu, a ako imate dobar vinograd, imat ćete odlično vino, pod uvjetom da ne napravite grešku. Najviše chardonnaya dobivamo s položaja u Hawkes Bayu i Gisborneu. Tamo imamo oko 200 ha. U Marlboroughu imamo nasade sauvignon blanca i pinot noira. Ukupno imamo oko 9,5 milijuna boca.
Marlborough ima vrlo vruće dane. Dnevno doseže i 29–30 °C, a noću se temperatura spušta na 5 °C, a nekad čak na nulu. Treba nam šest tjedana dulje da dozrije grožđe, tako da je ono vrlo intenzivna i moćna okusa. Prije 30 godina izvoz nije bio više od milijun dolara, a sada je 1,2 milijarde dolara. Što nije loše za 30 godina! Osamdeset posto izvoza otpada na sauvignon blanc. Iduća je sorta po snazi pinot noir, koju smo počeli saditi prije 20–25 godina. U to vrijeme najcjenjeniji pinoti su bili oni iz Burgundije, a na drugom mjestu bio je Oregon. Novi Zeland bio je na trećem mjestu. Danas je svjetska percepcija da je Novi Zeland na drugom mjestu, a mnogi ga i proglašavaju najboljim crnim pinotom u tom cjenovnom razredu.
Potpuno je jasno da je naporan rad zaslužan za vaš uspjeh, no jeste li imali i malo sreće? I mislite li da je strast najzaslužnija za vaš uspjeh?
Mislim da ljudi koji gledaju naprijed pozitivno razmišljaju. To ne znate dok steknete veliko iskustvo. Ja sam oduvijek optimist. Za mene ne postoji riječ ne i ako mi netko kaže da nešto ne mogu, ja kažem – mogu! Mislim da je sreća dostupna, ali samo ako je objeručke prihvatiš. Jer i loša sreća također je dostupna (he, he). Na intervjuima mi često kažu da sam imao sreće, a ja kažem: ne mnogo, no kad sreća prolazi pokraj mene, ne pustim ju da pobjegne (he, he). Mislim da je moj uspjeh kombinacija svega. Moraš biti pozitivan, a ja jesam i uvijek gledam sutra. Ne gledam previše u povijest, tek toliko da bih spoznao sebe i svoje korijene te mogao bolje razumjeti budućnost. Neki ljudi žive u prošlosti. Stvari mogu uvijek krenuti loše, ali pokušajte misliti što može poći dobro. Život se neprestano mijenja. Ja sam za dugoročne planove i tako vodim svoj posao. Vizionarski. Ljudi to povezuju sa srećom, no to nije sreća, nego dugoročno planiranje. Volim poticati mlade ljude i upoznavati nove. Vrlo smo darežljivi u učenju ljudi o vinu, vrlo otvoreni o našim tajnama, tako da nas zovu Sveučilište o vinu. Neki koji nas napuste, odu širom svijeta i tamo negdje pridonose vinskoj industriji.
Vaša odluka da prestanete rabiti plutene čepove i u potpunosti ih zamijenite navojnima (2001!) bila je možda jednako hrabra kao i sam vaš početak?
Računali smo, kalkulirali. Zapravo, rabili smo čepove na navoj još prije trideset godina, ali bilo je prerano. Tako da smo znali što radimo. Najveća stvar bila je uvjeriti potrošače. Osjetio sam da je vrijeme došlo. Izradili smo majice (u Engleskoj iste kao kod nas), radili smo videouratke, promovirali. U Velikoj Britaniji ima mnogo enologa koje smo pridobili za svoje stajalište. Prošlo je uspješno.
Kad sam razgovarao s agentom u Americi o istom pitanju, rekao je –ne. Nakon tri mjeseca izbacili su nas s vinske karte trideset restorana. Vratili smo se godinu poslije. Bilo je mnogo uspona i padova. Moraš prihvatiti činjenicu da će biti i padova i nećeš ništa postići ako to nisi spreman prihvatiti. Treba biti vjeran sebi. Ja donosim odluke na temelju onoga što smatram ispravnim, a onda imate dobru pozadinu i stići ćete na cilj. Ne možete igrati na sigurno. Sa čepom na navoj otrgnuli smo se od sigurnosti. To je bila velika odluka jer je promijenila cijelu industriju. Ne činim to često. Inače sam za demokraciju, ali ponekad moraš biti diktator u donošenju odluka (he, he), a to možeš jedino kad posjeduješ tvrtku. (Villa Maria jedina je velika vinarija u Novom Zelandu koja je u osobnom vlasništvu vinara, op.a.)
Koja vina osobno volite?
Zimi pijem syrah ili merlot, a ljeti više pinot noir. Volim rizling, ali volim i chardonnay jer je to vino s kojim možeš toliko učiniti, ali ne volim kalifornijski chardonnay, a nije mi drag ni australski. Ali mi na Novom Zelandu radimo lijep chardonnay, dar vrućih dana i hladnih noći. Ima toliko raznih tipova chardonnaya. S tom sortom ima više posla. Sauvignon je odličan uz ribu.
Od 1995. okrećete se prema ekološkoj proizvodnji?
Sad smo sto posto održivi, ali trebalo je jako dugo vremena, discipline i edukacije da to postignemo. Imamo održive vinograde, ne rabimo nikakve kemikalije niti prskamo. Imamo računala u svim vinogradima s pomoću kojih sve pratimo i bilježimo. Prije dvadeset godina prskali smo kemikalije svaka dva tjedna. S organskim i održivim ne možeš rabiti nikakve kemikalije. To je jako težak rad. Jako smo ambiciozni, vinograd površine 80 ha učinili smo organskim, najveći na Novom Zelandu. No nismo shvatili i koliko je to teško i izgubili smo oko dva milijuna dolara. Nije bilo lako.
Ne bojite se bolesti?
Radimo kompost. Stavljamo sve kožice od grožđa, napravimo kompost i vratimo natrag u vinograd. Pokušavamo biljke učiniti zdravijima jer zdrave će biljke preživjeti i na kraju će dati dobro vino. Prije pet godina radili smo organski merlot. Nije bila velika razlika između organskog i običnog. Ali nakon pet godina organski ima više okusa. Treba dugo vremena. To je dug proces i mnogo učimo. Još ne kombiniramo s biodinamikom, ali s vremenom hoćemo.
Kako su vaša vina ušla na svjetsku vinsku scenu?
Nekad je ispijanje vina bilo europska navika. Amerikanci su pili gin ili whiskey, isto kao i Kanađani. U Aziji nije uopće bilo vina. Sada se u svakoj zemlji svijeta pije vino. Vino postaje način života, čak i u Kini. Sada u to ulaze i velike multinacionalne kompanije i kupuju velike količine grožđa te prodaju vina poput Monkey Baya ili Yellow Taila iz Australije. Nailaze na prihvaćanje javnosti, što je pomalo šteta i kvari vinsku industriju. Nestalo je mnogo malih vinarija kojima dolaze velike kompanije i ispišu ček na golemu svotu. Prije 25–30 godina pravo je tržište za vino bila Engleska. Tamo smo izgradili svoju trgovačku mrežu. Ljudi s drugih tržišta, poput Azije i ostatka Europe, vidjeli su naše vino na policama u Engleskoj i prišli nam.
Australci su veliki uvoznici našeg sauvignon blanca jer je potpuno različit od njihova, ali su oni više za crno vino, i to shiraz. Kina je trenutno malo tržište, iako ima mnogo stanovnika. Mi gledamo cijelu azijsku regiju, koja će za dvadesetak godina biti veliko tržište jer žele biti poput zapadnjaka. Rusija mnogo pije i tamo prodajemo oko 5–6 kontejnera na godinu, što je dobro. Tamo imamo neobično dobru agenciju. To je jako malo tržište za nas, ali ima dobar potencijal.
Sudionik ste mukotrpnog i uspješnog izlaska novozelandskih vina na globalnu vinsku scenu. Imate li neki savjet kako da Hrvatska, u još težem trenutku, zakorači istom scenom, prepunom vina?
Vrlo je teško išta sam napraviti. Prije dvadesetak godina tri, četiri novozelandske kompanije pokušale su prodrijeti na američko tržište. Ništa nisu postigle. Vlada je tada okupila 25–30 vinara i organizirala kušanje u New Yorku. Privukli su mnogo više ljudi. No na kušanje vinari nisu mogli donijeti svojih deset vina, nego izabrati tri najbolja kako ne bi bilo previše vina za kušanje. Imali smo neovisnu komisiju koja je odlučila koja će vina ići na put preko mora. Da biste ušli na svjetsko tržište, potrebna je suradnja te kooperacija, gdje se svi vinari mogu sastati i pomoći jedni drugima. Teško je to bilo napraviti zbog tvrdoglavih ljudi koji ne žele dijeliti svoje znanje ili smatraju da je sve njihovo vino dobro i zahtijevaju da sva vina prezentiraju na kušanju. Mi smo na Novom Zelandu napravili klub vinara. Bili su svi mladi, 25–30 godina, tek sam ja bio malo stariji i svi smo zajedno radili. Zabavljali smo se, pili i radili zajedno.
U Hrvatskoj mladi ljudi trebaju početi raditi zajedno jer su stariji ponekad tvrdoglavi. Da bi izgradili hrvatsku vinsku industriju, svi moraju raditi zajedno i ne natjecati se međusobno, nego s npr. Francuzima. I reći: naša konkurencija nisu hrvatski vinari, nego sav preostali svijet.
Hrvatskoj treba mnogo rada, strpljenja i suradnje da bi uspjela. Povezati vino uz dobru hranu. Trebate moto koji će ljudi razumjeti poput: prirodna vina idu dobro uz hranu. To je hrvatski način govora o temi i kombiniranju hrane, vina i životnog stila. Taj moto kombinirajte s malo hrvatske vinske povijesti. Mogla bi biti dobra ideja uz vrlo kratku rečenica koju će ljudi razumjeti.
Rečenicom Ceterum censeo Carthaginem esse delendam završavao je svaki svoj govor u rimskom senatu Marko Porcije Katon ili u ovom našem slučaju moja stalna poruka Udruženju vinarstva pri Hrvatskoj gospodarskoj komori: ignorirati hrvatske (hrvatskog podrijetla) vinare širom svijeta i ne koristiti se njihovim imenima (znanjem i iskustvom) u strategiji promocije hrvatskih vina neodgovorna je i štetna odluka! D.F.
Kratka povijest Ville Marije
1961. – George Fistonich zakupio pet hektara
od oca i osnovao Villu Mariju u svojoj 21. godini
1962. – prva berba u Villi Mariji
Kraj 60-ih – u Villi Mariji osnovan Vinski klub kako
bi educirali potrošače o sparivanju vina i jela
Početak 70-ih – u Villi Mariji zaposleno
prvo stalno osoblje
Početak 80-ih – Villa Maria započela poticati uzgajivače grožđa na temelju kvalitete, a ne količine
1988. – započeo izvoz
1995. – Villa Maria postala akreditiranim članom
Održivog vinogradarstva Novog Zelanda (SWNZ)
2000. – otvorena vinarija Marlborough
2001. – Villa Maria uspostavila cork-free zonu
(zona bez pluta) i započela sa 100-postotnom
primjenom navojnih čepova
2005. – otvorena vinarija Auckland i vinogradarski park
2009. – Vlada Novog Zelanda dodijelila Fistonich titulu viteza za zasluge u vinskoj industriji
2012. – proslava 50 godina iznimnog vinarstva
Danas – Villa Maria ima četiri vinogradarske pozicije
Auckland, Gisborne, Hawkes Bay i Marlborough, više od 250 stalno zaposlenih i izvozi vina u više od 50 zemalja
