Čitaoci koji očekuju da će se otvaranjem sljedećih stranica uzdići miris čorba i mesa s roštilja i preplaviti ih prigovorit će nam da ovo nije pravi Beograd, no mi, uza svu počast tradiciji i prošlosti, pokazujemo neki novi–stari Beograd. Upravo poput novog–starog Kluba književnika i Madere...
Beograd je toliko drevan da savremeni graditelji dobro razmisle pre no što se odluče da se upuste u avanturu kopanja za temelje ili raskopavanja ulica u starom delu grada. Građevinari, u čijem je interesu da se radi što brže ne bi li se pare što brže vrtele, sasvim osnovano strahuju da bi im u pola posla na gradilište mogli upasti arheolozi, zaustaviti bagere i na sebe preuzeti izvođenje zemljanih radova, što čine nekakvim špahtlicama i četkicama, a to ume da potraje. U takvim slučajevima, a oni nisu retki, dok se arheolozi strpljivo probijaju kroz slojeve povesti sve do duboko zakopanog neolita, i iz zemlje vade komade grnčarije i druge predmete koji su pripadali nekim davno preminulim Beograđanima, gradilište stoji paralizovano, a investitori proklinju dan kad su odlučili da grade tu, a ne na nekoj ledini u predgrađu.
Tokom svoje preduge istorije Beograd se bezbroj puta potpuno preobrazio, i to u tolikoj meri da o kontinuiranom naselju ne možemo ni govoriti. U nekom periodu tu bi bio vojni logor, u drugom trgovačko čvorište, skitska, avarska, keltska ili sarmatska naseobina, pa zgarište ili ratno stratište, pa ponovo fortifikacija na granici ovog ili onog carstva, i sve tako u krug. Beograd je, beleži istorija, u par navrata čak fizički nestajao sa lica zemlje, ali je svaki put bivao ponovo podizan. U nekoliko prilika grad je napuštan, dakle, doslovce bi godinama bivao prazan, bez žive duše da u njemu stanuje, da bi potom ponovo bio naseljavan, često nekim sasvim drugim narodom, drugačijim od onog koji bi prethodno iz njega nestao.
O Beogradu koji sada postoji može se s kontinuitetom govoriti tek od sredine 19. veka, dakle od kada je postao glavna varoš u polunezavisnoj kneževini Srbiji. Tada je imao, verovali ili ne, nekoliko desetina hiljada stanovnika, ako i toliko, ako se ne računaju turski askeri na Kelemegdanu. U međuvremenu, u relativno kratkom periodu, voljom istorije narastao je u skoro dvomilionski grad, što bi, tako ja makar mislim, mogao biti razlog zbog koga pomalo izgleda kao da je sklepan na brzinu.
Jeste da je moj, ali realno Beograd po klasičnim merilima i nije bog-zna-kako lep grad. Meni osobno to što je hronično nenašminkan nimalo ne smeta. Naime, Beograd je prvobitno nastao kao vojno utvrđenje, pa je po prirodi stvari muški grad. A za muškarca nije baš bitno da li je lepotan ili nije. Važno je da izgleda minimalno pristojno i da ima duha i šarma. A te dve kategorije Beogradu ne nedostaju. Beogradski šarm sasvim je osobit i retko kog posetioca ostavi ravnodušnim: ili im bude super cool ili im se nimalo ne dopadne; što je samo pitanje ukusa, ništa više.
Vratimo li se samo stotinak godina unatrag, bečki putopisci opisivali su Beograd kao barbarsko selo na kraju sveta, s turske strane Dunava. Branislav Nušić, jedna od najemblematičnijih figura koje je ovaj grad izrodio, u sećanjima na svoje detinjstvo piše kako su u Beograd, ne tako davno, dolazili karavani kamila s juga, donoseći espap. U međuvremenu Beograd je prošao kroz sasvim neočekivane faze i više ili manje uspešno odigrao sasvim iznenađujuće istorijske uloge, usput stekavši prilično lepu reputaciju, pa je potom uludo izgubivši. Tek u poslednjih desetak godina, po relevantnoj svetskoj štampi sami od sebe počeli su da se pojavljuju brojni glasovi koji se o Beogradu, po pravilu, izražavaju krajnje afirmativno. New York Times u jednom je trenutku tvrdio da Belgrade rocks! Kako se dobar glas širi, tako Beograd postaje trendi destinacija za dobru zabavu, preporučljiva za svakovrsne hedoniste, različitih interesovanja i očekivanja, od gurmana do party animalsa. Beograd stvarno ima sjajnih mesta za izlazak: od džez-klubova, preko barova, klasičnih diskoteka i klubova i čitavog jednog paralelnog sveta splavova, s najrazličitijom muzikom, samo treba pronaći nešto po svom ukusu. I sve to veselo i bezbedno, po komparativno povoljnim cenama.
Ali kada se pogleda unatrag, shvati se da moda i trendovi dođu i odu, ali da su okosnicu beogradske zabave odvajkada činile njegove kafane.
O kafani
Beograđani su, znači, bili i ostali kafanski svet. A kafana je, u Beogradu, istorijski posmatrano, jedna od najsolidnije utemeljenih društvenih institucija. Zna se, na primer, da je s prelaza iz 19. u 20. stoleće Beograd imao po jednu kafanu na 50 stanovnika. Samo na Pozorišnom trgu bilo ih je 16, a u Makedonskoj ulici od 40 kuća 17 su bile kafane.
Jasno je da reč kafana potiče od reči kafa, ali u kafanama kafa zapravo igra sasvim sekundarnu ulogu. U kafani se pre svega jede, i, naravno pije, ali alkohol. Kafana, koliko god podsećala na restoran, to nikako nije. Razlike su značajne, a najvažnija je ta što u restoran uđeš, pojedeš, popiješ, posediš, pa odeš, a u kafani možeš i tako, ali i drugačije. Moguće je, i dešava se, da u kafani čovek provede ceo bogovetni dan, da spoji ručak s večerom, pogubi račun s kim se sve družio i da posle fajronta otetura u potrazi za drugom zabavom.
Leti, takva je klima, beogradske kafane otvore bašte, tj. iznesu stolove i stolice u hladovinu drveća, ako nemaju dvorište, na pločnik. Tako se čitava akcija prenese na ulicu gde em je prijatnije, em se bolje prati ko prolazi. Zimi, i to je zbog klime, nema druge nego da se sedi unutra, što ima svojih mana, jer bude zadimljeno i zbijeno, ali i svojih prednosti. Na primer, uvek možeš da prisluškuješ razgovore sa susednih stolova ili čak da u njima učestvuješ ako te baš zainteresuje tema.
Kafane su okupljališta sličnih, te one bolje po pravilu s vremenom steknu klijentelu prepoznatljivog profila. Tu se izjutra čitaju i novine, hrana i piće služe se po ceo dan, tu se sastanči i sklapaju poslovi, ali se kafanski gosti ipak najviše bave omiljenim nacionalnim razbibrigama, a to su političke i (pseudo)filozofske rasprave, obavezno ogovaranje odsutnih i međusobno nemilosrdno sprdanje s prisutnima, najčešće najbližim prijateljima, što se generalno smatra prihvatljivim dokle god je duhovito.
Ponuda hrane čini drugu, veoma bitnu razliku između restorana i kafane. Restoran može da bude kineski ili italijanski, ili čak tajlandski, a kafana je samo i jedino narodna. Ako na jelovniku nađete pizzu, pastu ili morsku ribu, ako vam ponude koktel, u restoranu ste, ne u kafani.
U narodnoj kafani može da se naleti na dobra kuvana jela, uglavnom sezonska, pa se najčešće nalaze na dnevnoj ponudi. Dakle: punjene paprike ili tikvice, jagnjeća kapama, sarmica od zelja, podvarak, pasulj prebranac, glava u škembetu, lovačke šnicle ili kuvane kolenice. U kafanskoj ponudi, međutim, za predjelo neophodno mora da bude teleća čorbica (ovo iz nekog razloga mora da se kaže u deminutivu), kao i klasičan izbor mesa na žaru – dakle: pljeskavice, ćevapčići, uštipci, pa sve to u gurmanskoj varijanti, dakle malo ljuto i/ili na kajmaku. Zatim tu bude vešalica, belih i dimljenih, ražnjića, brizli, domaćih kobasica i drugih takozvanih svinjarija. Uz meso, ako vam seckani luk nije dovoljan, tu su salate, takođe sa klasičnog spiska: mlad luk, rotkvice, zelena, paradajz, šopska, sladak kupus, kiseo kupus, pečene paprike i ljute papričice. Ako asortiman koji kafana nudi ne uključuje većinu gore nabrojanog, to je u najmanju ruku čudna kafana.
Dakle, iako kafane uglavnom nude slične gurmanluke, mišljenja i procene o tome u kojoj se jede najbolje u gradu veoma su različita. Ja sam nekada verovao u savete drugih, dok me nije osvestio jedan incident kome sam nehotice prisustvovao. Elem, u nekoj levoj kafančini, za stolom do moga sedeo je sredovečni debeljuškasti bračni par. Biće da su došli da nešto proslave, jer su za stolom sedeli, doterani, samo njih dvoje, po čemu bi se moglo zaključiti da je prilika bila malkice romantična. Mesto za izlazak je, to je bilo očigledno, izabrao on. I to nespretno. Ona je od samog početka pokazivala znake nervoze. Izgledalo je da ni ambijent, ni konobari koji su s njim bili na ti, niti jelovnik nisu bili baš po njenom ukusu. Pokazivala je znake nervoze, a on je brižno ali suvereno smirivao, pošto on zna da je ovde provereno dobra klopa, odnosno da nema bolje u gradu. Naručili su. Taj deo, dok su čekali na narudžbinu, još je i ličio na godišnjicu braka. Ali već čorba im je malo pokvarila raspoloženje, a do raspada sistema je došlo kada je konobar za sto doneo mešano meso za dvoje. Bili su primetno razočarani. Ona je pasivno-agresivno ćutala i žvakala nešto žilavo. On se isprva pretvarao da je sve u redu, da bi tek suočen s komadom bele vešalice tvrde kao čičin opanak priznao da hrana ne valja. Pravdao se i objašnjavao da ranije nikada nije bilo tako, da nema pojma šta se to dogodilo, šta im je danas, jer, eto, on se tu godinama sastaje sa svojim ortacima i uvek jedu carski. Promenio je temu tek kada je ona iznela svoj stav: Bracika, dušo – rekla mu je – posle litar i po rizlinga roštilj je svuda dobar.
Skadarlija, odnedavna poznata kao boemska četvrt
Bohemian Quarter – piše na putokazu koja usmerava turiste ka Skadarliji. To što se modernim jezikom naziva boemskom četvrti, manje ili veće, siromašnije ili bogatije, više ili manje autentično, postoji u skoro svakom velikom evropskom gradu. To su po pravilu kvartovi koji su nekada bili poznati po razvratu i prostituciji, a danas su uspešno komercijalizovani, načičkani restoranima i barovima. Po njima tumaraju turisti iz celog sveta, u grupama, a konobari stoje ispred vrata gostionica, vuku turiste za rukav i tutkaju im u ruke jelovnike na nekoliko jezika ne bi li ih nekako namamili da uđu. Iskreno, iako na nju pokazuje znak Bohemian Quarter, za Skadarliju se može reći da je još uvek očuvala makar malo digniteta.
Mene je moj deda, kada sam bio dečak, po dva puta nedeljno vodio u Skadarliju na deset s lukom. Dok smo jeli, on mi je pričao da su se tu, i tada, ali još više u vreme kada je on bio mlad, okupljali pozorišni glumci, ali ne preko dana nego kasnije, noću, kad deca spavaju. Objasnio mi je da glumci, da li zbog treme ili da ne bi pripiti izlazili na scenu, pre predstave slabo navraćaju u kafane. Tek kad skinu kostime i šminku, krenu da pojedu i popiju, a kako kasno dođu, često se dogodi da zaglave do jutra. A gde su glumci, tu su i drugi umetnici. I još mi je moj deda pričao da je jednom, kao student, u nekoj takvoj noći, baš tu u Skadarliji sedeo s Tinom Ujevićem, koji je, prilično pripit, zabavljao društvo za stolom. On je to nazivao boemskim životom. Stanovali smo blizu Skadarlije, ali baka nije volela da dolazi s nama, pre svega zbog turske kaldrme koja joj je upropaštavala flekice na štiklama. Sećam se da je jednom, u jednoj od retkih prilika kad nam se pridružila, rekla: Kad ovoliko smrdi na duvan o ručku, mogu da zamislim kakva je ovde dušegupka po noći, kad se sjate protuve i pijandure.
Naime, ona je za boemski životni stil pokazivala mnogo manje razumevanja nego njen supružnik, mada ga ni on, makar otkad se oženio, nije praktikovao.
Počeci beogradske boemije zabeleženi su mnogo pre nastanka Skadarlije, u istorijskoj, takoreći mitskoj kafani Dardaneli, koja se nekada davno nalazila prekoputa Narodnog pozorišta, tada jedinog u gradu, i gde su se prvobitno okupljali glumci i ostali kafanski svet. Kada su 1901. Dardaneli srušeni da bi se sazidao sadašnji Narodni muzej, vesela bratija preselila se u obližnji Ciganski sokak, koji je u međuvremenu preimenovan u Skadarsku ulicu, popularno zvanu Skadarlija, i kaldrmisan istom ovom kvrgavom kaldrmom koja je tamo i dan-danas. To je takozvana turska kaldrma, o kojoj vredi reći par reči. Pravljena je od krupnih i sitnih oblutaka iz Dunava, i to tako dronjavo da se po njoj teško hoda, čak i u patikama i kad si trezan. Nekada nisu znali za bolje rešenje, pa je takva kaldrma bila svuda po gradu, ali je do danas preživela samo u Skadarliji, gde navodno služi da doprinese autentičnosti ambijenta.
Današnji starinski izgled Skadarlije u stvari je od pre svega stotinak godina. Dobar deo originalne arhitekture očuvan je, samo je sve malo ušminkano, a fugne između okruglog kamenja na podu zalivene su betonom da ljudi baš ne bi lomili vrat.
Skadarska ulica duga je oko 500 metara i nije istina da je u njoj svaka kuća kafana, ali da ih ima dosta, ima ih, i lepo su raspoređene. U Skadarliji se, uglavnom, jede pošteno, dakle, dobra kafanska hrana, mada po tom pitanju, kao što smo već utvrdili, niko nikada ne može da bude stopostotno siguran. Sigurno je samo da je Skadarlija malkice skuplja zbog muzičkog dinara, što meni lično ne bi smetalo kada muziku za koju plaćam ne bih morao i da slušam. Naime, u Skadarliji se često, doduše ne svuda, dogodi da uz večeru fasujete i muziku, najčešće cigansku ili starogradsku. Hardkor narodnjaka, hvala bogu, nema. S druge strane kafanski muzičari imaju čudan običaj da se zbližavaju sa gostima, pa orkestar često krene od stola do stola da svakome malo zasvira i ispuni koju muzičku želju. Ima među gostima onih koji to naprosto obožavaju, pa pevaju, naručuju pesme, grle se i dižu ruke u vazduh. Ima opet onih kojima to nije baš najdraži vid zabave, pa orkestar kad im dođe do stola oteraju tako što mrtvi-hladni strpljivo slušaju pesmu taman dok muzičarima ne postane jasno da od bakšiša neće biti ničega, pa krenu dalje i ostave ove na miru. A ima pak onih koji u takvim trenucima, dok im ćemane cvrkuće na uvce, požele da ih proguta zemlja, pa plate i pre no što se pesma završila i više no što se od njih očekuje, samo da bi ih muzikanti što pre ostavili na miru.
Klub književnika
Ako u Beogradu postoji kafana koja se može nazvati institucijom, to je Restoran Kluba književnika. Osnovan je 1946. godine kao, onovremskim jezikom rečeno, restoran društvene ishrane za pisce, tj. menza gde se po subvencioniranim cenama hranila i opijala intelektualna elita Beograda. Klub je otvoren u podrumu tada novoosnovanog Udruženja književnika sa sedištem u friško nacionalizovanoj vili u strogom centru grada, odnosno na vrhu Francuske ulice, otuda i široko korišćen nadimak kluba: Francuska 7.
S početka, to je bilo nešto nalik MASSOLIT-u iz Bulgakovljevog Majstora i Margarite. Pristup su imali samo književnici. Moj deda je potez vlasti da osnuje takvo jedno mesto objašnjavao time što je režimu, koji je imao ružnu naviku da ograničava političke slobode i da uniformiše javno mnenje radi lakšeg upravljanja, ipak bilo u interesu da ima intelektualnu elitu koja neće poumirati od gladi, ali još više zbog toga što im je bilo zgodno da inteligenciju, nedvojbeno opasnu kategoriju ljudi, drže na jednom mestu i da tako sebi pojednostave obaveštajni rad. Naime, zbog privilegija koje im je nudio ovaj ugostiteljski objekat, počevši od prijatnog enterijera, do izvrsne kuhinje i povoljnih cena, pisci su s vremenom navikli da se tu svakodnevno sastaju i druže. Tu su se sretali i Andrić i Kiš i Krleža i Mirko Kovač i Duško Radović – ukratko, koga god značajnog imena iz te epohe da se setite, taj je bio mušterija kluba. U čaršiji se tvrdilo da su u Klubu svi stolovi bili ozvučeni, da je uvek bilo po nekoliko špijuna u civilu, a da su konobari honorarno radili za Oznu, Udbu i slične poslodavce. Pisci, uprkos svemu, ni pod tim okolnostima nisu napustili svoju naviku da uz obrok i piće raspravljaju o najrazličitijim, pa čak i škakljivim političkim tamama, tako da bi bezbednosne službe još istog dana znale šta se misli i govori u intelektualnim krugovima.
Od osnivanja Kluba, dakle ima tome skoro 70 godina, osnovne crte izvornog vanvremenskog dizajna enterijera, solidnog i trezveno luksuznog, a opet nepretencioznog, očuvane su još i danas, mada je u međuvremenu klub u više navrata renoviran. Međutim duh ovog mesta menjao se s vremenom, prateći razvoj društva čijom je institucijom postao.
Već s početka pedesetih Klub je otvoren za javnost. Književnicima su se smesta pridružili drugi umetnici i javne ličnosti, ali i pojedini, boemskije raspoloženi funkcioneri iz partijskog i vojnog vrha. Da li je i posle komercijalizacije restorana tamo neko imao prava na popust, ne znam, ali znam da je naći mesto za večeru u Klubu najednom postalo pitanje prestiža.
Kada su u grad dolazile međunarodne zvezde, najčešće bi ih vodili na večeru u Klub. Alberto Moravia, Simone de Beauvoir i Jean-Paul Sartre bili su često viđeni gosti. Zapamćeni su posetioci kao što su Alfred Hitchcock, Orson Welles, Vivien Leigh, Elizabeth Taylor, Richard Burton, Czesław Miłosz, Samuel Beckett, Oriana Fallaci, Marlon Brando, Silvana Mangano, Sofia Loren, Gianni Agnelli, Günter Grass, Burt Lancaster, Robert De Niro…
Osamdesetih, Klub je postao mesto okupljanja disidenata svih boja. A onda su došle ružne devedesete, vreme opšte dekadencije. U Klub, naizgled neizmenjen, počeli su da navraćaju ozbiljni gangsteri (oni što čarape više nose na licu nego na nogama) i njihove respektivne starlete i pevaljke. No nisu se dugo zadržali. Njima, koji su dok su bili niko i ništa načuli da je Klub fensi, u stvari nije baš bilo najjasnije u čemu je tu fora. Nezadovoljna zbog nedostatku prostačkog glamura, takva je klijentela u međuvremenu nestala iz Kluba.
I sada je Klub književnika jedna od najuglednijih kafana u Beogradu, mesto na koje nećeš otići neprikladno odeven, gde uvek postoji mogućnost da sretneš nekog čije ti društvo prija ili imponuje, s kim možeš promeniti par pametnih reči. I ne izgleda da će se to promeniti.
Što se hrane u klubu tiče, ona je standardna i stabilna, kao švajcarski franak. S jedne strane tu je tradicionalni jelovnik, ali najboljeg kvaliteta, a s druge postoje određene novine koje čine da ponuda ide ukorak s vremenom, doduše, i to prilično obazrivo. U klubu je pravilo da, šta god naručili, nećete pogrešiti. A klasik svih klasika njihova je krempita, nje se sećam od detinjstva. (Dejan T. Stanković)
Od Zemuna do Kalemegdana
Od Zemunskoga keja do Kalemegdana, od Topčiderske zvezde do Voždovca, u svim restoranima u kojima smo bili osjeća se novi duh profesionalnoga vođenja ugostiteljstva. Menadžeri, voditelji PR-a, chefovi našli su svoje prirodno mjesto u sustavu. Zadivljuje i veličina nekih lokala, koji zapošljavaju i po pedeset ljudi. Nova (i stara publika), stranci usmjereni TripAdviserovom listom u potrazi za novim top-mjestom, preusmjeravaju klasičnu beogradsku ugostiteljsku scenu u svjetski trend nove kuhinje s domaćim kvalitetnim namirnicama. Započinje i ozbiljna logistika za nabavu tih namirnica.
Za boravak u Beogradu izabrali smo novoizgrađeni Hotel Srbija Garni u Brankovoj ulici u samu središtu, nekoliko stotina metara od Knez Mihajlove. Uklopljen u stari blok zgrada, iako još nije potpuno proširen (recepcija, restoran, wellness…), položajem i sveukupnim sadržajem (uključena garaža) uskoro će biti sjajno ishodište vaših šetnji Beogradom. O budućoj gastronomskoj ponudi hotela informirali smo se u starijem (i velikom) bratu, hotelu Srbija, gdje su nam pokazali buduću ponudu.
Zemunski kej, restorani–splavi i restorani uz šetalište, jaka su gastronomska priča. Za vas izdvajamo tek dva.
Žabar
Voditelj restorana Žabar Ivan Perić nam govori: Godine 1988. Dragoljub Poznanić otvorio je restoran. Na početku, smješten samo u današnjem središnjem dijelu, s vremenom je rastao veličinom, jelima i posebnom pričom. Temelj na kojem je nastao Žabar tri su osnovna jela s imenom Žabar: predjelo sa šest salata, puretina s mlincima zapečena u umaku od milerama i gorgonzole (koja imenom podsjeća na zagorsko jelo, ali je bitno drukčija) i smuđ u umaku od bijeloga vina, milerama i češnjaka. To su jela radi kojih se ponajprije dolazi ovamo.
U Beogradu ima odličnih restorana koji imaju pravu srpsku priču, poput roštilja. Mi smo htjeli drukčiju priču. Velik broj ljudi koji ovamo dolaze znaju da tu mogu dobiti kuhana jela ili čak da izmisle svoje jelo tako da izaberu među nekoliko tisuća sastojaka (!) koje imamo na splavu. Smuđ nam je favorit i imamo ga stalno. Kupujemo ga od ribara i znamo da je riba svježa. Mi uglavnom nabavljamo krupnije primjerke iznad kilograma, koji nam služe za filetiranje, za smuđa u sosu i smuđa na žaru. Smuđ je riba grabljivica koja je sličnija morskoj ribi od bilo koje druge. Specifično smo uređeni, nemamo stolnjaka, nemamo glazbe. Gosti su nam većinom poslovni ljudi ili privatne osobe željne intimnoga razgovora.
Dolaze nam mladi kuhari željni učenja, imaju internet putem kojega mnogo toga saznaju, pa čak odu i na inozemna natjecanja da vide kako rade drugi. Publika to prihvaća te je internacionalna. Naši ljudi dosta putuju, pa donesu svašta iz svijeta i voljeli bi to imati i kod kuće. Ima i mnogo stranaca koji ovamo dolaze. Oni bi u prvom redu voljeli kušati autentičnu srpsku kuhinju, ali žele i svjetska jela. Ljudi su poprilično otvoreni i mi u kuhinji podržavamo da ako nekomu od kuhara padne na pamet neko novo jelo da ga isproba i ponudi gostima da vidimo njihovu reakciju. U posljednjih godinu dana uveli smo 5, 6 drukčijih jela (pačetina, svinjetina koju prije nismo imali u restoranu). Pokušali smo obnoviti našu ustaljenu priču. Ljudi najviše dolaze na svježu morsku ili riječnu ribu ili na puretinu s mlincima.
Restoran Šaran, Zemun & Restoran Kovač, Voždovac
Jasmina Vekić napustila je 1990. bivšu državu jer joj se nije sviđao sistem. Kao diplomirana pedagoginja u Pragu nisam mogla naći drugi posao osim u ugostiteljstvu. U Beograd sam se vratila 2004, kad mi se ukazala prilika da preuzmem Šaran, i nisam zažalila. Do tada sam već duboko zagrizla u ugostiteljstvo u Pragu, petnaest godina prvo sam radila s Amerikancima, a poslije smo postali partneri. Radost FX jedan je od najvećih klubova tog vremena za 2000–2500 ljudi. Proglašen je jednim od deset najboljih klubova na svijetu. Tu su bila dva vegetarijanska restorana, galerija, kulturni centar, music-shop… Bogato iskustvo, ne samo u ugostiteljstvu, već u cijeloj muzičkoj produkciji, organizaciji cateringa, partija…
Šaran i Kovač veliki su objekti, oba su naslijeđena i stara više od stotinu godina. Različiti su restorani, ali su oba vrlo velika, a u današnje vrijeme ljudi otvaraju slow food male restorane. Kovač sam uzela jer mi je bilo žao da ode, po meni, u nekom krivom smjeru. Beograd ima problem s muzičkim programom. Najlakše uspijete u poslu ako se bavite popularnom muzikom. On je otišao u nacionalni clubbing.
Šaran je tradicionalan riblji restoran u Zemunu, gradiću pod velikim utjecajem Austro-Ugarske, pa je i danas drukčija ta zemunska atmosfera. Kovač je na Voždovcu, gdje je jak nacionalni pečat hrane i ambijenta. To je ozbiljna, muška kavana. Ja sam ga renovirala prije tri godine i izgleda kao iz ruske bajke. U Pragu sam se mnogo bavila dizajnom unutarnjih interijera.
U Budvi sam prije deset godina držala zanimljiv objekt koji se zvao Hot Moon. On je, u to vrijeme, bio teška alternativa. Bio je vegetarijanski restoran s mnogo new wave jela. Bio je jedan od prvih lokala koji je u Budvi nudio originalne koktele, smoothiese, healthy juiceve te kolače poput cheesecakea, carrot cakea, brownieja, muffina… Sve što je danas in. Onda se posao u Beogradu razvio toliko da mi je postalo odveć naporno, pa sam to prodala. U svakom lokalu radi više od pedeset ljudi.
Cilj mi je bio očuvati kostur, duh tradicije, kako u ponudi, tako i u izgledu restorana. To su kuće koje su zaštićene kao spomenici, pa se i ne smiju odveć dirati. Pratimo suvremene trendove u serviranju hrane, izgledu servisa, načinu ophođenja konobara. U samu dizajnu ima dosta tradicionalnih elemenata.
Drago mi je što sam uspjela oživjeti i osuvremeniti objekte koje je u tom trenu pregazilo vrijeme. Voljela bih poručiti svima koji imaju mogućnosti da je lijepo juriti za Michelinovim zvjezdicama, ali da su za to objekti koji se grade od temelja, pa u njima radimo novo. Jako me boli kad vidim da nešto što je bilo tradicionalno i puno duha netko uništi.
Od siječnja preuzet ćemo mali, petit, restoran u središtu grada. Proširujemo više iz razloga što nam ide dobro i volimo raditi, pa da još malo radimo, smije se Jasmina.
Restoran Đorđe
U staroj vili i natkrivenoj bašti restorana Đorđe dočekuju nas chef Aleksandar Pavlović i voditelj Boško Baranović. Zajednička misija ambiciozan je jelovnik zasnovan na izvrsnim namirnicama koji se neprestano mijenja i dopunjuje. Imamo naše uobičajene goste i jasnu vodilju kakvu hranu im spremiti, kaže nam chef Aleksandar (Sale). Menu se mijenja tjedno, a svaki dan imamo drugi dnevni menu. Dopušteno nam je raditi razne eksperimente s hranom. To su osobno naši recepti za jela koji se ne mogu pronaći nigdje drugdje. Nekad na jelu radimo i o njemu razmišljamo po mjesec dana da bismo došli do konačnog proizvoda koji ćemo ponuditi gostu. Ljudima se to sviđa. Tako su zaživjela mnoga jela ovdje u Đorđu, s dnevnog menija ušla su u redovan jelovnik. To je moguće jedino kad imate dobar tim, kad sve funkcionira kako treba i kad imate nekoliko kreativnih ljudi, onda i nije teško osmisliti nova jela. Na primjer, bakalar mariniran u kavi fino je zaživio, dosad nismo imali nijedan negativan komentar, sto posto je pozitivan odziv. Imamo priliku pokazati svoju maštovitost i mi to sebično koristimo (he, he).
Ne prođe dan a da Sale ili netko drugi ne dobije neku ideju, hvali ih voditelj Boško. Makar samo za umak za neko buduće jelo ili dio nekoga budućeg jela. On to napravi, pozove vlasnika restorana i nekoliko kolega da probamo. Svatko kaže što ima. U sljedećih nekoliko dana nastane jelo. Mi ga jako cijenimo i drago nam je da je chef kuhinje Đorđa upravo on, a ne neki nesmiljeni profesionalac koji će štancati jela kao na traci. Ta kreativnost potrebna nam je svima da učini ovaj naporni posao zanimljivijim. To je proces koji ovdje traje 365 dana u godini.
Istražujemo sireve, kaže Sale. To je roba s geografskim podrijetlom. Sad radimo s homoljskim sirom. Njega ne možete pronaći u prodaji u tom obliku kako ga mi dobijemo s Homolja. Idealan je za grilanje, uz slatke džemove. Radimo odlične kombinacije s njim. Iz svakoga dijela zemlje imamo sireve koje uspijevamo ponuditi gostu. Nadam se da ćemo u budućnosti krenuti i malo šire sa sirevima s Balkana.
Došli smo do odličnoga kozjeg sira u hrastovoj kori maloga proizvođača iz Vojvodine. Određeni krajevi u Srbiji poznati su po određenoj hrani, kao i u Hrvatskoj. Kod nas je tako najbolja janjetina kod Novog Pazara prema Crnoj Gori, pa je tamo i nabavljamo. Pokušavamo uzeti najbolje iz određenih dijelova Srbije, završio je Boško.
Restoran Madera, stara i nova
Restoran je s dugom tradicijom, osnovan 1937. Ovdje su se okupljali pisci, ministri, političari, nogometaši Crvene zvezde… Zoran Stevanović, executive chef, priča: Ostavili smo koncept tradicionalne kuhinje stare Madere. Imamo dnevnu ponudu koju stalno mijenjamo. Spremamo jela koja su se nekad ovdje nudila, poput suhog svinjskog paprikaša, koji se krčka 2–3 h. Također, imamo palačinke Madera, koje je pripremila supruga Miće Stojanovića, našeg velikog gastronoma i kuhara, autora Karađorđeve šnicle, za doktora Acu Obradovića. Posljednjih 7–8 godina nudimo tradicionalna jela osuvremenjena na moderan način (drukčiji način pripreme i tehnike kuhanja koje svakodnevno usavršavamo). Tradicionalnu kuhinju serviramo na moderniji način, rabimo domaće sastojke i to ima dobar odziv kod gostiju. Gotovo 80% gostiju koji dolaze su stalni, dosta ima stranaca, pa se trudimo osvježavati ponudu. Na dnevnoj karti imamo oko 15 jela, što je karta manjeg restorana. Imamo 130 stavaka u redovnom jelovniku. Širok je spektar jela jer je širok spektar gostiju, koji vole tradicionalnu, modernu, talijansku, francusku, molekularnu kuhinju... Sve koristimo u umjerenoj dozi, nigdje ne pretjerujemo. Pažljivo biramo sve sastojke i sklop koji će se servirati na tanjuru. Poznajemo ukuse naših gostiju i njima se prilagođavamo. Ne bježimo od prošlosti i tradicije jer toga uvijek treba biti, ali i biti ukorak s modernim.
Kada moj tim smisli novo jelo, provučemo ga kroz više filtera: prezentacija jela konobarima, svi ga kušaju, od menadžera, voditelja, direktora do osoblja u kuhinji i konobara. Kada svi jelu damo pozitivnu ocjenu, bojažljivo ga puštamo na jelovnik jer poznajemo ukuse svojih gostiju. Svako novo jelo mora se dobro filtrirati i više puta testirati. Nekad napravimo i više varijanata samo da bi pred gosta izašlo kako treba. Nekad se dogodi da se svima nama svidi jelo, a gostima ne, i obrnuto.
Naš mesar odležava rozbif (juneći ramstek) 30 dana u posebnim uvjetima određene vlažnosti zraka i temperature. Bio sam u proizvodnji i dogovorili smo da meso odležava 30 dana jer nam to najviše odgovara. Na mesu se stvori plijesan, dosta ga otpadne, zato je toliko i skupo. Ima dosta otpada. Kada se meso očisti, dobijete savršeno odležanu govedinu. Mnogima je to avangardno i misle da je meso istrunulo. A to je proces sazrijevanja mesa koji se radi u Francuskoj. U Francuskoj postoji meso koje je odležalo 90 dana i njegov kilogram košta 200 eura. Mi režemo rozbif, pečemo bez soli. Ne serviramo s nikakvim umacima, samo malo krumpira kao prilog i senfa, soli i papra iz mlinca koji konobar dozira prema želji gosta. Meso je savršeno, mekše i ukusnije od bifteka. Toga prodajemo dosta.
U salu stane 170 gostiju, a u vrt još do 260. Najveći nam je promet vikendom, onda dolaze na obiteljske ručkove. U kuhinji nas je 26 i klinci iz škole koji volontiraju.
Restoran Lorenzo & Kakalamba
Kad prvi put uđete u restoran, zamišljate da ste došli u skladište filmskih rekvizita studija Universal. Poslije ćete shvatiti da asocijacija i nije bila daleka od stvarnosti. Pitate se: Kakva li je tek kuhinja? Otkad su Sanja Đorđević i njezin suprug započeli vezu, oboje su, kao veliki gurmani, imali zajednički interes za kuhanje. Sanja kaže: Kuhala sam amaterski. Skupljali smo knjige, imamo 2–3 tisuće knjiga o gastronomiji. Spletom životnih okolnosti u Firenci sam završila kulinarsku akademiju, gdje sam naučila sve tajne kulinarstva od vrhunskih kuhara, nutricionista, poznatih talijanskih chefova. Tamo sam živjela i radila dvije godine. Dominantna je bila talijanska kuhinja s malim osvrtom na molekularnu gastronomiju, koja je tada bila u začecima. Vratila sam se i prije 3,5 godine pokrenuli smo restoran. Interijer je u potpunosti zamisao mog supruga, koji je godinama skupljao lustere, kipove i ostalo. Inače se trideset godina bavi distribucijom filma. Zato restoran i ima scenografski izgled. U kuhinji smo spojili Firencu i jug Srbije jer je on porijeklom s juga. Specijaliteta s juga nije bilo toliko u Beogradu, ali ljudi su ih jako dobro prihvatili. Oko 50% gostiju su stranci, vjerojatno i zbog interijera, a u ponudi imamo srpsku i talijansku kuhinju, ali ne kao mješavinu, već dva odvojena tipa kuhinje, pa mogu birati. Imamo tradicionalnu talijansku kuhinju, pazimo da zadržimo autentičnost. Sami radimo tjestenine po receptima koje sam naučila u školi i s kojima sam radila u Italiji. Rabimo njihove sireve, brašno, pršute. Za južnosrpsku varijantu imamo kuhara iz Pirota. Čista tradicionalna kuhinja s ponekim izletom.
Supermarket
Restoran originalnog koncepta i izgleda, koji pomiruje stari prostor s novom dušom i brojnim originalnim sadržajima. I, naravno, jelima i pilima. Vlado Marković, PR restorana, objašnjava: Slovimo kao demokratski restoran, tako da su nam gosti poslovni ljudi, studenti, mladi ljudi željni provoda, ambasadori… Netko dođe na poslovni ručak uz biftek, a netko na kavu ili cijeđeni sok. Ekipa je mješovita, pa je takva i roba u prodajnom dijelu supermarketa (od 100 dinara do nekoliko tisuća eura). Kuhinju je postavio Nizozemac chef Sam Belcher kao fusion (od sushija, preko francuskih klasika, bifteka do fusion and bites, gdje birate nekoliko jela koja se serviraju na crnom staklu). Kuhinja nam je otvorena. Kad smo to napravili, grad i država bili su u čudu. Supermarket se otvorio u studenom 2008. (25. studenog slavimo peti rođendan) na početku globalne krize, pa nam je sam početak bio dosta težak i još trpimo posljedice prvobitnog udara. No i dalje smo tu i opstajemo. Potrošači nas vole, stalno dolaze, uvijek imamo nešto novo. Nije nam se dogodilo, kao što se inače događa novim mjestima, da nakon godinu, dvije splasne interes gostiju. U međuvremenu smo se proširili, otvorili smo mini Supermarket u Porto Montenegro u Crnoj Gori. Otvorili smo dnevni Supermarket na Topličinu vencu, koji pored restorana ima prodajni dio u kojem se prodaju delikatese i hrana. Ako sve bude dobro, u veljači ili ožujku 2014. Otvorit ćemo u Berlinu malu franšizu. Berlin dosta obećava, a najvjerojatnije će ponuda robe biti program ex Jugoslavije. Ovdje su većinom domaći dizajneri, a malo i crnogorski, slovenski i hrvatski. Bili smo prvi pet friendly restoran u gradu. To nije bilo baš jasno definirano u zakonu, plivali smo u sivim vodama. Nakon dvije godine grad je pokrenuo inicijativu da se restorani mogu prijaviti za naljepnicu koja ih obilježava kao pet friendly restorane i da ako netko ima nešto protiv toga slobodno ode u neki drugi restoran. Mi nećemo nikomu tko dođe s ljubimcem zabraniti ulazak.
Klub književnika (ponovo)
Djordije Stajkić voditelj je Kluba književnika. Ovo je jedan od malobrojnih lokala s dugom i ozbiljnom tradicijom gastronomije u Beogradu. Ovo je dugo vremena bilo mjesto gdje se rađala i umirala srpska elita, kako je rekao Momo Kapor. Neki su ovamo ulazili kao u svoju kuću, a bilo je i onih koji nisu smjeli kročiti unutra. Ovo je bio hram kvalitetne hrane, ali istovremeno i utočište intelektualne i socijalne elite tadašnje zemlje. Ovo je bilo neizbježno mjesto za sve one posjetioce koji su u grad dolazili turistički, poslovno, zbog kulturne razmjene. Bilo je mnogo književnika, glumaca, glazbenika… Svi koji su dolazili u Beograd da mu nešto daju uspijevali su uzeti najljepšu esenciju beogradskog iz Kluba književnika i ponijeti je sa sobom. Na to smo posebno ponosni. Sve je bilo protkano dobrom, kvalitetnom, obilnom, domaćom hranom. Neka od tih jela su ostala.
Restoran je prije pet godina promijenio vlasnika. Dvojica su napravila ovaj lokal. Jedan je davno umro, a drugi, Budimir Buda Blagojević, u kolovozu 2012. Lokal je renoviran pet godina prije njegove smrti u stilu koji podsjeća na Klub kakav je nekad bio. Ostale su sofisticirane i jednostavne linije te kvalitetna završna obrada. Vrt je potpuno obnovljen. Mi se prema našem restoranu ophodimo kao prema starijoj dami koja još ima mnogo toga dati. Radimo na tome da restoran zadrži kvalitetu i snagu brenda koju je uvijek imao, ali da se i malo modernizira u smislu pripreme i serviranja jela. Želimo osmisliti nova jela i pratiti nove trendove u gastronomiji.
Pokušavamo spojiti naš brend s kvalitetnim brendovima iz svijeta, od kojih želimo uzeti najbolje i to plasirati našoj publici. Želimo biti restoran na najvišoj mogućoj razini. Klub književnika dugo je bio između kluba, restorana i kavane. Radio je samo noću, otvarao se u 20 h. U kolovozu nije radio. Stariji konobari i gosti šale se da čika Buda nikad nije uspio napisati isti račun za istim stolom, uvijek je to bilo iz glave. Sada se u Klubu književnika prate najviši svjetski ugostiteljski standardi serviranja, vođenja poslovanja... S druge strane želimo ostati restoran s finim beogradskim šmekom. Živimo za to da dođu stalni gosti koje poznajemo, ali i novi koje ćemo učiniti stalnima. Živimo za to da gostima znamo imena i što su, da nas gosti upamte kao dobre domaćine, da znaju sva jela na meniju, da s njima imamo obiteljski odnos. Mi to već imamo, samo sad želimo to s novim generacijama. Ovdje postoje tri generacije gostiju: bake i djedovi, očevi i majke te sinovi i kćeri. Imamo stare beogradske obitelji koje imaju svoje stolove 50, 60 godina unatrag. Volimo vidjeti mlade u ranim tridesetim. Ovo je više tradicionalan restoran. Kad kažem da nam trebaju novi mladi ljudi, mislim na one od 40, 50 godina. Svatko tko dođe, vrlo se rado vraća. Možemo se pohvaliti najboljom publikom u Beogradu – intelektualna, poslovna, umjetnička elita. Pravo je zadovoljstvo imati ih ovdje. Oni znaju što žele, vjerni su, kulturnog ponašanja. Oni su najveće bogatstvo ovog restorana uz njegovu povijest.
Mislim da je ovo pomak unaprijed u odnosu na ono što je bilo. Trudimo se biti otvoreni i imati dobru komunikaciju s gostima kao i dosad. Ja sam tu malo manje od pet godina, ali namjeravam ovdje ostati. Osobno se bavim ugostiteljstvom više od dvadeset godina. Kad su me zvali da počnem ovdje raditi, nisam mogao spavati deset dana.
Branko Simović radi u ovom restoranu 21 godinu. Znam kako je izgledao stari klub i sve promjene koje su se desile. Nastavljamo tradiciju, samo smo se malo uljepšali, sad smo kao sređeni oldtimer. Bili smo mali kolektiv, ovdje je radilo desetero ljudi. Novi su ljudi, novo je vrijeme. Smjena generacije. Imamo i wifi (he he). Mnogi su ljudi umrli, drugi su ostarjeli. Ovaj restoran svatko si je mogao priuštiti, akademici, ali i studenti. Dolazila je Sophia Loren i Arkan. Oni su se prilagodili restoranu, a ne restoran njima.
Restaurant Homa
Poseban restoran, posebnoga stila, posebnih jela. Filip Ćirić jedan je od tri partnera u projektu. Antonio se bavi financijama, Vlastimir PR-om i marketingom, a ja hranom (chef). Moja kuhinja zasnovana je na – mojem ukusu! Ako sam ja zadovoljan, ne marim za mišljenje drugih. Uvijek kuham isključivo za sebe i to želim podijeliti s drugima. Tko ima ukus sličan mome, postane moj stalan gost. Zanimljive su mi južnoamerička, tajlandska, francuska, pa i japanska kuhinja. Velik utjecaj na moje kuhanje ima tradicionalna kuhinja i način koji sam vidio kod bake i mame, što nosim kao kulturno nasljeđe. U spoju s drugim svjetskim kuhinjama radim vlastiti izraz. Volim lijepo dizajnirana jela. Zapravo su mi najzanimljivija predjela i deserti jer prvo jelo iznenadi gosta, a zadnje ga isprati. Od glavnih jela najviše volim konfit. Sočno, meko meso ili riba. Kod mene najviše dolaze mladi ljudi (35–40 godina) koji putuju svijetom. Stranci koji su bili ovdje ostavili su pozitivne komentare na TripAdvisoru, gdje smo prvi restoran po rangu u Srbiji već godinu i pol dana. Omjer domaćih i stranih gostiju je 50:50. Restoran postoji dvije godine, a godinu i pol se bavimo se takvim tipom kuhinje. Prije toga služili smo tradicionalna tajlandska i meksička jela. Shvatio sam da je to zapravo ulična hrana stavljena na tanjur, čime ja nisam bio zadovoljan. Kad smo promijenili koncept, restoran je počeo ozbiljnije poslovati i dobivali smo veća priznanja od strane gostiju. Jelovnik mijenjamo svakih šest mjeseci. Imamo dnevna jela, što iziskuje težak i posvećen rad. Uspjeli smo napraviti koncept od toga. Ja doslovno za svaku namirnicu imam posebna dobavljača. Posao chefa jest i da prepozna kvalitetnu namirnicu i da se bavi njezinom nabavkom. Time se bavim svakodnevno po 3–4 h. Nakon toga tek ulazim u kuhanje.
Filip Ćirić beskompromisno otvara nove smjerove kulinarstva u Beogradu, vodi škole kuhanja, postaje medijska zvijezda i završava knjigu koja mnogo obećava (vidjeli smo dio, prije vas).
Kalemegdanska terasa
Ne znamo ima li ijedan restoran na svijetu s prozora pogled na lavove? Naravno, riječ je o zoološkom vrtu na Kalemegdanu. No, kako nas uvjerava Bojan Jovanović, gosti se ne trebaju bojati da će ih prepustiti kao hranu lavovima. Dapače, ponudit će im odličnu, svoju. Ovo je specifičan objekt, ne samo zato što se nalazi u povijesnom parku u Beogradu gdje su građevine iz 13. stoljeća (a u povijesti su bili Kelti, Rimljani, Turci, Austro-Ugri). Restoran postoji na ovom mjestu od 1946, a posljednjih četrnaest godina u okviru društvenih poduzeća pretvorio se u mješavinu event prostora, fine-dininga, restorana za protokole najvišeg reda do koncepta običnog, jednostavnog obiteljskog ručka ili večere. Imamo četiri segmenta. Donji dio je Caffe–pizzeria Tvrđava koji nudi autentičnu talijansku pizzu. To je prostor koji je namijenjen širokim masama u turističkom posjetu. Drugi je dio Terasa, koja je zahtjevna po ponudi i usluzi u odnosu na protokole koje imamo od organskih namirnica do proizvođača s halal-certifikatom. Nacionalni jelovnik prerastao je u internacionalni zbog potreba gostiju. I dalje imamo Karađorđevu šniclu i ćevape, premda nisu u meniju. Od toga se ne može pobjeći. Sve više idemo k internacionalnom konceptu. Imamo dosta autohtonih istarskih jela jer chef kuhinje Ljubiša Stojanović tamo provodi dosta vremena. Autohtone istarske fuže možete pojesti u Beogradu jedino kod nas. Imamo divljač, steakove koje je Ljuba svojim umijećem pretvorio u pravo umjetničko djelo, do razigravanja novih koncepata koji su nam u planu.
Od listopada radit ćemo vrlo ambiciozan projekt u suradnji s ambasadama raznih zemalja. Tematika je vlak Orient-Express i to prva linija od Istanbula do Pariza (turska, bugarska, rumunjska, mađarska, austrijska, njemačka i francuska kuhinja). Putovanje tog vlaka traje 21 dan i svaku kuhinju radimo po tri dana. Dobili smo originalne recepture i menije s te linije koja je vozila 1932.. Ambasade su nam nabavile začine i namirnice koje je ovdje teško pronaći. To je izazov. Trajat će toliko koliko je vlaku trebalo da prijeđe tu liniju. Sljedeća je linija Orient-Express Simplon, koja je išla iz Venecije. U povratku se vraćamo od Venecije preko Zagreba (slavonski i zagorski specijaliteti) do Istanbula. U ugostiteljskim krugovima među kolegama smo obavili kušanje i naišli na pozitivne kritike.
Fish restaurant Caffe Caffe
Kad vam kažu da riblji restoran vode Srbin Srba i Hrvat Hrvoje, pomislit ćete da se baš ne moraju izrugivati s vama. No to je istina! I, još važnije, ta veza odlično funkcionira. Dobava ribe kombinirano je hrvatsko-crnogorska, čime se (logično) bavi Hrvoje Horvatin. U malom lokalu (26 sjedećih mjesta) zapazili smo obitelji koje su očigledno stalni gosti i strogi suci pripremljenih ribljih jela. I zadovoljni. Hrvojeva kuharska praksa iz Hrvatske dobila je ovdje i kuharski i poduzetnički smisao, a njegova odvažnost ulaskom u ovakav projekt već je nagrađena. A što sve dragim Hrvatima mogu ponuditi u Beogradu, kaže nam Hrvoje: U Beogradu se mjesečno pojede oko tone prstaca, a u mom restoranu 150 kg! Dolaze iz Crne Gore i silno su traženi, gosti žele samo prstace svaki dan, nitko neće dagnje, brbavice i ostale. Dolaze u morskoj vodi, sve su manji, ali znaju biti i lijepi veliki.
Nakon trodnevne beogradske kulinarske odiseje ostaje nam samo zaključiti da je ostalo barem još pola od onoga što smo htjeli posjetiti. Od restorana poput Dijagonale, Zapleta, Đerma do beton-hale s restoranima poput Iguane, Comu i Fride, do roštiljske klasike (ne samo Skadarlije) koju smo ovaj put zaobišli. Zaključak koji se nametnuo sam od sebe jest da je ovo tek prvi dio priče o Beogradu, a da još mnogo ostaje za drugi put. Za taj drugi (treći?) put ostaje nam otkriti i nove srpske vinarije, koje su nam u ovom posjetu prezentirane tek u sjajnom sparivanju jela s vinima domaće scene.
- Autor: Dejan Tiago Stanković, Albert Donsky
- Fotografije: Damir Fabijanić
