Dočekuje nas naš Toni Bjelančić, za bliske prijatelje Bjelko, njegova partnerica Spomenka i naši (vani bi se reklo sous-chefovi) dragi mladi kuhari s velikim iskustvom Ivana i Tadej (Kovač Andrić ili kako su se već skuhali) koje već dugo pratimo. Bjelko je u Iću&piću poput kućnog vina, a zajedno s mladim suradnicima postaju nerazdvojiv kuharski tim, kod kojeg ne znate čijom se idejom započinje, a tko je završava. Velika je Bjelkova vrlina lakoća kojom slaže tradicionalna jela, kao i ona koje interpretira u suvremenoj varijanti, a Ivana i Tadej slobodno se nadopunjuju i ostvaruju vlastite interpretacije. Još kratko vrijeme su u Kobašu, a onda zajedno ponovno dogodine. Iskoristite ako možete.

Pogled na, za ovu priliku, prepun stol (iako je uvijek bogat jelima i biljem), otvorio nam je širom oči. Srž jeseni u mnogostrukim varijantama, stotinama boja i oblika karakterističnih plodova jeseni ostavlja nas bez daha. Ose, koje ove godine uznemiravaju cijeli Jadran, izludjele su nad ovakvim prizorom. Pokušajmo samo nabrojiti što se sve našlo na stolu: domaći kruh (netom ispečen i miomirisan, posut s malo ružmarina); slani i marinirani inćuni; paški sir; grilano pa marinirano povrće; ratatouille od tikvica, balancana, kapule i cherry-rajčice; feta-sir u maslinovu ulju; kapari s otoka Svetog Andrije u vinskoj kvasini i maslinovu ulju; svježa ljutika, kapula i češnjak (iako je u staklenkama već ljutika u kvasini); domaći pomidori (koje je lako razlikovati od onih iz supermarketa); paprike rog i babure; tikvice i balancane (patlidžani), blitva i poriluk; korijen celera; svježe i sušene ljute papričice; masline u maslinovu ulju sa začinima; muškatne buće i ukrasne tikve hokaido prelijepih boja; motar i tušt; ukiseljene ljutike; začinske trave – bosiljak, timijan, menta, kadulja, lovor, ružmarin, rogač (oko kojeg smo se odmah sa žaljenjem složili da je premalo rabljen u dalmatinskoj kuhinji); od grožđa tradicionalno crno (plavac mali) i bijelo (rukatac); nar i žižule (zaboravljeno i gotovo nepoznato voće); jabuke i kruške; dunje i kasne smokve crnice (divne ljubičaste boje); domaći limuni (kakvi limuni!); domaća rakija od rogača i domaći liker od limuna; domaća travarica…

Riba u hladnjaku, svježe lignje ulovljene na peškafondo (čiji su se pipci još lijepili na kuhareve prste), riba koju zovu strijelka, a koja se u rujnu približava ovim vodama, i zubatac na kraju.
Nikad se ne bismo kladili da nešto nismo propustili. Gledajući fotografije (kako okrutno!), pomozite nam i vi.

Nimalo čudno što nas je ovaj raskošni jesenski stol podsjetio na slavni Pometov monolog o prepunoj trpezi... pečeno bijahu donijeli – pjat, a u njemu kapun. Gleda ali je guska, ali što drugo: onolika velika kapuna moje oči nigda nijesu prije vidjele. Ispečen? Gledah ali je isprigan ali je ispečen: i imaše njeku hrustu na sebe koja mi oči zanošaše, srce mi veseljaše, apetit mi otvaraše. Oko njega dvije jarebice oblahne, a sok iž njih rosi. Pjat ureševahu s strana peča vitelja mesa od mlijeka, koja para da govoraše: – Jeđ me, jeđ me!, i polovica zadnja od zečića, lardica okolo nazadijevana, a gorofalići neistučeni, nakićena, koju para na trpezi mirisom da stvaraše veselo, drago prolitje; a na krajijehi od plitice uokolo nakitili bijehu kosovića, drazijeh kosovića, turdus inter avibus, koji paraše da se uokolo uhitili bijehu i da u veras pojući govorahu: – Blaženi uzmite! U tjezijeh delicijah stojeći u kontemplacijoni bijeh otišao in estasis.

Potvrđujemo, blaženi uzmite, tko i kako može…