Ovdje je naprosto dobro: dobro se jede, dobro se pije, dobro se razgovara, dobro se pjeva, život ovdje izgleda dobar i nije važno kakva je stvarnost kada se napusti konoba. Stare, stoput ispričane priče, jednako su zanimljive kao i nove (o rivalstvu Lavandermana i Bevandermana, o kojima će se još čuti, a jednog i vidjeti!).
Nakon ljeta, kada se u Starome Gradu, kao uostalom i u svim turističkim mjestima na obali i otocima, zatvore restorani namijenjeni tek turistima, počinje pravi život konobe skrivene na dnu starogradske luke, iza velike kamene zgrade škole, u kući koja izvana ničim ne odaje da je u prizemlju autentičan dalmatinski prostor. Konoba Stari mlin ime je dobila po kamenom mlinu za masline u kutu velike konobe. Mlin nije etnografski izložak, u kamenom koritu nisu stari alati, on ne odaje onu tako popularnu sliku Dalmacije kakva je nekad bila s razapetim mrežama i predmetima koji su davno prestali biti pratioci ljudskog rada, nego su postali tek nostalgična dekoracija vremena žuljeva i težačke muke – Dalmacije povišću pritrujene. U mlinu za masline ovdje je kontrabas, gitara, violina (istina bez žica), instrumenti odloženi nakon svirke nekoga nadahnutog večernjeg posjetitelja ili sama domaćina ili stalnog gosta. Jer konoba Stari mlin ima stol mudraca za kojim svake večeri sjede isti ljudi. Nakon vina i učenih rasprava o politici, jematvi, sezoni koja je prošla, o onima koji su umrli, pa postali legenda, o povijesti (neizbježno u gradiću koji ima tisućljetnu povjesnicu), o ženama, o jučerašnjem ulovu ribara, o vremenu, o svecima i bludnicima, o umjetnosti, o prolaznosti (česta tema u prostorima koji odaju da je zlatno doba bilo već davno i da je neizvjesno da li će se opet vratiti), o vinu, glazbi, brodovima, o svemu i svačemu što čini život otočanina, nakon što rasprava polako utihne, a vino traži pjesmu i smijeh, gitara iz kamenog korita postaje živi alat u rukama tih Starograđana.
Početak je listopada, vrijeme berbe grožđa. Iz kuhinje dopire miris pečene bravetine. Jer ovdje se tradicija poznaje po hrani koja se jede u doba godine kada je najbolja. Brujiet od batejuš – još jedno jelo koje se na Hvaru jede u doba jematve. Batejuše su mali bateji, bukve. U doba jematve bateji su veličine girice, a u brudet se dodaju zrna svježega grožđa i daju mu blagu slatkoću. U studenom se počinju loviti gire. Pečene i polivene maslinovim uljem koje je tek došlo iz uljare i još je gorko i peče grlo, i kao da ubranu maslinu imaš u ustima. I mlado vino. Otočna zima u ovoj konobi ima svoj miris i svoj okus. I zna biti vedra, a to je rijetko u prostorima Dalmacije koju zimska depresija oboji tugaljivim tonovima.
Vlasnik konobe je i glavni kuhar – Damir Čavić. Damir je svoju ugostiteljsku pustolovinu započeo potkraj osamdesetih kultnim hvarskim kafićem pred Hektorovićevim Tvrdaljem – Majungom. Taj je bar bio točka sabiranja posebnih otočana i takvih hvarskih gostiju. U Majungi se započeo igrati hranom, a onda uspješno razvio svoje kulinarsko umijeće u restoranu Jurin podrum, koji je nakon desetogodišnjeg vođenja pretvorio u nezaobilazno mjesto svih bonkulovića koji su posjećivali otok, u restoran koji se nalazio u svim turističkim vodičima i brodskim peljarima. Stari mlin treći je njegov lokal, i u njemu kao da je spojen duh Majunge i kulinarska uspješnica Jurina podruma.
Stari mlin poseban je jer se čini da je u njemu sve moguće. Ovdje možeš sresti hvarskoga biskupa s klerom na velikom ručku, žene koje iz nostalgičnih razloga slave Dan žena i vesele se na način kako su to činile u doba udarništva, lokalne pijance, neostvarene pjesnike, poznate umjetnike, radnike na marendi, zgubidane, odvjetnike, bogate i siromašne, mlade i stare. Ovdje je naprosto dobro: dobro se jede, dobro se pije, dobro se razgovara, dobro se pjeva, život ovdje izgleda dobar i nije važno kakva je stvarnost kada se napusti konoba. Otok u ovoj konobi čini se kao povlašteni prostor životne sreće. Stari mlin ima svoje poslanje i traje.
