Kad se u nedjelju ujutro u glavama zavrti poznata melodija posvećena tom danu s pitanjem – dragi prijatel, kam da se pojde?, mnogim Zagrepčanima, a i ne samo njima, refren ponudi pravi odgovor. Naravno, idilično Zagorje, koje šarmom i ljepotom privlači u svako godišnje doba, idealno je mjesto za nedjeljni izlet. Ima tu ponešto za svakoga – bilo da ste zaljubljenik u rekreaciju, pecanje, kupanje, povijest ili tek netko tko voli dobro pojesti i popiti u domaćem ugođaju.
U epicentru svega nabrojenog smjestio se Vuglec Breg koji, da odmah razjasnimo, nije nikakav breg na vuglu kakve planine, nego turističko selo nastalo na temeljima staroga napuštenog zaseoka Vugleci, kao stvoreno za obiteljski izlet ili mjesto na koje ćete na objed pozvati poslovnoga partnera ili prijatelja izdaleka, ne biste li mu priuštili autentičan doživljaj.
Nekad su tu živjele tri obitelji, a ja sam ostao posljednji koji se brinuo za svoj dio i, uz mali vinograd, izgradio klet. Iz djetinjstva mi je ostala slika Vugleca kao romantične cjeline, pa se polako rađala ideja za njezinim obnavljanjem. Sve kuće koje se danas tu nalaze, a koje smo preuredili, originalne su, neke stare i stotinjak godina, kaže nam Boris Vuglec, vlasnik Vuglec Brega.
Da bi se sve ponudilo na originalan način, bilo je potrebno više glava i ruku, pa su u posao uključeni i Borisov sin Mario, koji danas vodi veći dio posla, supruga Ksenija, koja je preuzela računovodstvo, te kći Nives, studentica Likovne akademije, koja je zadužena za vizualni identitet. Vugleci su tako zaokružili priču i ponudili jedinstven doživljaj.
Svakom od obnovljenih objekata Vugleci su nadjenuli imena preuzeta iz povijesti zaseoka i novu namjenu. Tako četiri stare preuređene hiže – Jana, Dragec, Lac i Mica, nude smještaj u udobnim apartmanima i sobama, uređenim u tradicionalnom stilu, ali sa svim suvremenim blagodatima. Iako mnogi tu dolaze na vikend, Vuglec Breg je, zbog zaokružene ponude, pogodan i za održavanje team-buildinga i manjih seminara, koje omogućuje dvorana sa do pedeset mjesta.
Jasno da nisu zaboravljena ni djeca, koju tu čeka igralište i poni za jahanje, dok će i sportaši doći na svoje, jer kompleks raspolaže terenom za tenis i mali nogomet te brdskim biciklima, a nedaleko su i atraktivni ribički položaji te brojne pješačke staze.
Dobro se zna da zagorska klima i bregi posebno pogoduju vinogradarstvu i kulturi kleti, koju doduše nešto narušava fama o zagorskom kiselišu. No pravi Zagorec itekako znade što je dobro vino, pogotovo mlađa generacija vinara, koja od poznatih svjetskih i neuglednih lokalnih sorti znaju napraviti doista lijepa i pitka vina. Ni Vugleci tu nisu iznimka, jer prvo čega su se prihvatili, nakon čišćenja terena, bila je sadnja vinograda.
Cilj nam je visoka kvaliteta. Proizvodimo chardonnay, rajnski rizling, graševinu, sauvignon, zeleni silvanac i žuti muškat od bijelih te cabernet sauvignon, frankovku i crni pinot od crnih sorti, kao i po jednu kupažu. Odlučili smo se za toliko sorti da bismo imali bogatu ponudu uz svaku vrstu hrane, jer se u našem restoranu traže isključivo naše butelje, kaže nam Boris dok u vinskom podrumu, ukopanu u zemlju, kušamo nepretenciozna, ali vrlo ugodna i skladna vina etikete Vuglec Breg.
Kad smo već spomenuli restoran, jasno je da priča, koju svim srcem i s prepoznatljivom zagorskom toplinom pričaju Vugleci, ne bi bila zaokružena da središnji objekt, nadograđena stara staja nadsvođena novim debelim slamnatim krovom, ne krije atrakciju zbog koje se na Vuglec Breg dolazi i izdaleka (ima i dosta stranaca). Tu je, naime, uređen ugodni restoran Pri kleti, s dojmljivim pogledom na zagorske brege, vinograde i seoca u daljini.
Zagorci su poznati kao dobri domaćini, pa bez obzira gdje se u Zagorju našli, sigurno je da će biti dobre domaće hrane, i to obilato, jer u ovome kraju vrijedi pravilo da na stolu mora biti sega. Zagorska se kuhinja, uglavnom pogrešno, često opisuje kao siromaška i jednostavna. A zapravo je posve obrnuto, jer su na zagorskim trpezama traga ostavili njemačka i ugarska kuhinja, ali i one iz istočnijih krajeva, čineći autohtonu ponudu time posve raznolikom.
Naravno da ni Vuglec Breg, odnosno njegov restoran, ne oskudijeva delicijama s pučkoga repertoara koje tu nude pod šifrom stari recepti bakinih jela, uz obilatu pomoć krušne peći bake Roze (posveta Borisovoj baki, s vlastitom sjenicom, terasom i šankom).
Vodili smo računa da su sva jela karakteristična za ovaj kraj i da su spravljena po starim receptima iz obiteljskih kuharica. Posebno pazimo da su namirnice od malih lokalnih proizvođača te da se ponuda jela smjenjuje sezonski, pojašnjava Mario.
Svaka zagorska gozba započet će onim čega ima u izobilju – slasnim svježim kravljim sirom s vrhnjem, čvarcima i domaćom sušenom šunkom, a potom se nastavlja zagorskom juhom od krumpira i špeka, ajngemahtesom ili zagorskim štruklima, bučnicom ili njezinom zimskom verzijom od repe – repnjakom. Vugleci nude i nešto rjeđe specijalitete, poput mesa iz lodrice ili paštete od kopuna.
Vuglečka se gozbena staza nastavlja rumenozlatnom puricom, racom ili kopunom iz krušne peći s domaćim mlincima, buncekom, krvavicama i pečenicama s kiselim zeljem, jelima sa šumskim gljivama, svinjskim kotletom u moštu, sve zavisno od godišnjeg doba. Na kraju, osim štrukla, domaćini će iznijeti i makovnjače, orehnjače, palačinke sa sirom, kukuruzne zlevke i tko zna što još. Nek se najde!
